Kako postupati kada se dijete počne bacati po podu

Kada sjednem i razgovaram s nekim od roditelja ili čujem druge roditelje u parkovima, njihovi najčešći problemi su kako se postaviti i kako uopće reagirati na loše ponašanje djeteta, poput bacanja po podu. Takvi problemi najčešće muče roditelje djece od 2 do 4 godine.

graybenko webstagram1

I sama imam sina od 2,5 godine koji se isto tako baca po podu kada nije po njegovom. Kako je takvo ponašanje postalo često, za mene i prečesto, odlučila sam malo prosurfati što stručne osobe kažu za takvo ponašanje i što savjetuju roditeljima. Moj suprug i ja smo primjerice potpuno dva različita svijeta, što je možda nekada u odgoju i dobro, ali sada trenutno ne znam što je ispravno.

On je preblag po meni, ja sam po njemu prestroga… Ja takvo ponašanje jasno i glasno ne toleriram, dok on našem sinu sve u detalje i smireno objašnjava dok se ne smiri. E sad ja tih živaca nemam, a da vidimo što kažu stručnjaci.

Stručnjaci kažu da se kod djece u starosti od 2 do 4 godine često javlja ponašanje poput bacanja na pod, bacanja i rušenja stvari, vrištanja i udaranja, te da su to najčešći oblici izljeva bijesa. Neki roditelji su čak i zabrinuti jer u tim trenucima nikako da smire svoju djecu, pa ne znaju što da rade.

U takvim situacijama, nerijetko ne pomažu niti razgovori, niti ignoriranje, niti deranje, a kamoli batine kojima još uvijek neki roditelji podlegnu jer se ne mogu kontrolirati. Batine su zadnje što smijete, zapravo uopće ne smijete primijeniti na svom djetetu ukoliko ne želite štetne posljedice koje one ostavljaju na djetetu i na vašem odnosu s djetetom.

plakanje1

Pa što zapravo onda kao roditelj trebate napraviti? Ono što vama treba postati glavni i jedini cilj u ovakvim situacijama je da pomognete svom djetetu da postane odgovorno i samostalno mlado biće, koje može bez problema funkcionirati neovisno o vama.

Već nakon što dijete navrši 1,5 godinu počinje mu se javljati potreba za samostalnošću, to možete primijetiti po svakodnevnim situacijama poput onih u kojima dijete želi upravljati s vremenom kada će otići na spavanje, kada samo želi nešto napraviti, kada vas odbije poslušati, itd.

Na taj se način dijete zapravo odvaja od roditelja i potvrđuje vlastito ja. Važno je i potpuno prirodno da se dijete oslanja na samoga sebe i da razvija neovisnost. Ukoliko vi kao roditelj odbijete te njegove želje i potrebe, dijete automatski osjeća ljutnju i frustraciju.

Zapravo i mi odrasli se tako osjećamo kada nam se nešto uskrati, samo što smo mi taj dio odrastanja već prošli i mi se znamo suzdržati i znamo kako reagirati, dok djeca ne znaju. Djeca u tim situacijama ne znaju kako na pravi i prihvatljiv način pokazati ljutnju ili frustraciju, zbog toga dolazi do izljeva bijesa.

Kako bi se djeca znala nositi sa tim negativnim emocijama, moraju se tome naučiti, a u tome najveću ulogu imaju njihovi roditelji, iliti ga mi – uh nije nam lako… Mi kao roditelji moramo svoju djecu podučiti samoregulaciji.

graybenko webstagram2

Ako ste i vi sami osoba koja je često gruba i koja često plane, vrlo vjerojatno će vam i dijete biti takvo, agresivno, zato pazite na svoje ponašanje, poradite na njemu ako ne zbog sebe, barem zbog djeteta!

Prva stvar koju možete napraviti kako bi pomogli svome djetetu kada dođe do početka ljutnje, je da vi kao roditelj primijetite da je dijete ljuto i da je na dobrom putu k izljevu bijesa. To možete primijetiti po načinu držanja tijela, po govoru, mimikama, itd. Osim toga vi najbolje poznajte svoje dijete. 🙂

Na vama je da u tim trenucima početka ljutnje, djetetu date do znanja da je ljuto, te da ga osvijestite u njegovim osjećajima. To ćete napraviti tako da započnete komunikaciju s djetetom, najbolje pitanjima poput: “Jesi li možda ljut/a zbog…?”, ili “Izgledaš uzrujano, zašto si ljut/a?”, ili “Znam da sada to ne želiš napraviti i da si ljut/a”.

S tim pitanjima i takvom komunikacijom ćete pomoći svome djetetu da osvijesti svoje osjećaje te da počne govoriti o svojim osjećajima i da ih na kraju krajeva i poveže sa svojim ponašanjem, prije nego dođe do scene.

Ali ako i dođe do scene, najbolje je da prvo pričekate da se dijete smiri, a tek onda da sa njime razgovarate, jer prije neće imati smisla, pogotovo ne u trenucima kada nije svjesno ničega oko sebe. Kada se dijete smiri razgovarajte sa njime opušteno, o onome što mu smeta i što ga ljuti.

Kako bi dijete smislilo drugačiji pristup u takvim situacijama, mora biti smireno. Pitanja roditelja uče djecu kako da si pomognu, a ovisno o starosti djeteta roditelji mogu razgovarati s djetetom je li moglo drugačije postupiti, što se zapravo dogodilo, što je rekla neka druga osoba u toj situaciji, kako se dijete osjećalo, te kako je reagiralo.

Na samom početku ovog procesa trebat će više poticaja i strpljenja kada ćete postavljati pitanja, ali kako će dijete odrastati i kako će se takvo učenje ponavljati, vaša pomoć kao roditelja će biti manje potrebna.

Mlađem djetetu u takvim situacijama nije lako odvratiti pozornost, pa se savjetuje da ga samo odvedete u drugu prostoriju i da mu počnete pričati nešto zanimljivo, ili da se počnete igrati neku njegovu omiljenu igru.

Najčešće roditelji već jako dobro znaju u kojim situacijama mogu očekivati takvo ponašanje od svog djeteta, pa su tako to najčešće situacije poput vremena prije spavanja, odlazak u vrtić, odlazak u trgovinu ili prilikom odijevanja. Za nabrojene situacije se vežu emocionalna stanja djeteta poput nervoze koja može biti uzrokovana glađu ili umorom, uzbuđenost ili odvajanje od roditelja.

plakanje2

U takvim situacijama nama roditeljima nažalost ne preostaje ništa drugo, nego se oboružati sa strpljenjem, te pokušati zaposliti dijete sa igranjem, pjevanjem ili nekim zadacima koji će biti dovoljno interesantni kako bi dijete neku od navedenih situacija prošlo što bezbolnije.

Ako imate dijete starije od tri godine, najbolje je da se s njime prije odlaska u primjerice dućan, dogovorite da će dobiti neku nagradu (neku sitnicu koju voli, nemojte pretjerivati) ako bude dobro u dućanu. Najbolje nagrade za dijete su zajedničko gledanje crtića, zajedničko igranje, odlazak u park ili čitanje priča.

Ono što sigurno pomaže kod izljeva bijesa je rutina koju bi trebali uspostaviti, te zbog koje će dijete svaki dan znati što ga sljedeće očekuje, pa će se moći prema tome i pripremiti. Pod rutinom se misli na hranjenje uvijek za istim mjestom za stolom, odlazak u vrtić uvijek u isto vrijeme i istim putem, buđenje i odlazak na spavanje uvijek u isto vrijeme, rutina pranja zubi, umivanja i odijevanja u isto vrijeme, itd. Uz pomoć rutine će se dijete moći mirnije nositi sa zadacima koji mu nisu baš dragi.

Kada dođe do izljeva bijesa, mnogi roditelji misle kako im dijete to radi namjerno, te da je razmaženo i neposlušno. Ali ako vam u tim trenucima te misli prolaze glavom, psiholozi savjetuju da se na trenutak odmaknete i priupitate zašto se vaše dijete tako ponaša, udahnete nekoliko puta, pa se tek onda smireni vratite djetetu.

Ono što je najbolje što možete napraviti sa sebe, a time i za svoje dijete je da se počnete baviti nekom aktivnošću, ili da nađete vrijeme samo za sebe i relaksaciju, kako bi se odmorili od uloge roditelja i svakodnevnih obaveza.

Naravno da i mi roditelji imamo pravo na frustriranost i ljutnju, baš kao i naša djeca, jer i mi smo ljudi od krvi i mesa i nismo bezgrešni, a kamoli u svakom trenutku psiholozi. Ali trebamo se maksimalno potruditi naučiti pravilno postupati u takvim situacijama za dobrobit naše djece i naše zajedničke budućnosti i odnosa.

Što prije postanemo svjesni da su izljevi bijesa normalan dio razvoja i faza u životu naše djece, bit će nam lakše nositi se sa takvim situacijama, samo trebamo biti što strpljiviji.

Važno je da roditelji znaju kako su izljevi bijesa sasvim normalan dio razvoja te da ih treba prebroditi kao i sve ostale faze u životu djeteta, strpljivo i nastojeći ne narušiti odnos roditelj-dijete niti integritet djeteta, a ni roditelja.

Foto: Shutterstock, @mamawaters

0