Kako je na Lastovu zimi i tko živi na Palagruži? Andrea Buča otkrila nam je sve o novom serijalu Stani na otoku

Nove pustolovine nagrađivane autorice i redateljice Andreje Buče vraćaju se na male ekrane. Nakon velikog uspjeha prethodnih putopisnih avantura, Stani u Lici i Stani u Zagorju, Andrea Buča donosi spektakularne prizore i daleke horizonte sa samotnih te pomalo zaboravljenih otoka Jadrana. Stani na otoku naslov je novog serijala koji će svjetlo dana ugledati premijerno 19. rujna na HTV1. Tim povodom razgovarali smo s Andreom koja nam je otkrila sve detalje u zanimljivom intervjuu.

Stani na otoku

Treća sezona prošarana je dalekim pučinama, nesvakidašnjim prizorima, netaknutom prirodom, kao i motivima koji se protežu kroz čitavi serijal. Spektakularne snimke zore i sutona, svjetionici, hridi, skrivene uvale i spilje – samo su dio veličanstvene priče koju autorica predstavlja gledateljima. Međutim, osim prizora koji oduzimaju dah, Andrea Buča poseban naglasak stavlja na ljude, njihove autentične priče i živopisne karaktere. Autorica i sama naglašava kako su joj najveće priznanje gledatelji koji uživaju u njezinim dokumentarcima i koji potom odluče posjetiti mjesta prikazana u serijalu.

• Uskoro kreće Vaš novi projekt “Stani na otoku”, što možemo očekivati?

Od Suska do Palagruže pa još južnije na Lastovo i Mljet, u osam epizoda moći ćete zaviriti u život pučinskih otoka, osjetiti specifičnost tih dalekih hridi usred Jadrana. U dokumentiranju života uvijek su u fokusu karakterni likovi, živopisni ljudi koji najbolje opisuju neki prostor. Volim pomaknuti obično, a neobično tretirati kao posve običnu pojavu. U serijalu lovim spektakularne prizore, proživljavam morske avanture i kroz impresije i emocije govorim o otočkom životu, dalekim horizontima i osami.

• Hrvatski otoci su nevjerojatno blago, kako vam je bilo stupiti s njima u najintimniji kontakt?

Pučinski otoci i otočani privlače one koji žude za Dalmacijom kakva je nekoć bila jer je udaljenost odličan konzervans. Odlazak na takve otoke za mene je povratak u djetinjstvo, Proustov kolačić. Daleki horizonti, meditativni trenutci i ranjivost koju se ne bojiš pokazati – koliko si zapravo malen, a more veliko.

• Što smatrate najvećim problemom, a što najvećim blagoslovom kada govorimo o hrvatskim otocima?

Ovo je ljetni serijal koji prikazuje ljepote u idealnim uvjetima, stići na Lastovo zimi kad puše olujno jugo, kad dalje od Vele Luke ne možeš, noćiš na trajektu, čekaš da priroda “popusti” da bi došao kući, to je samo jedna u nizu otegotnih okolnosti, a gdje je organizacija života kad zimi na otoku nemaš dućan, kao na Žirju, kad nemaš gdje nabaviti osnovne namirnice? Skidam kapu svima koji su ostali na dalekim samotnim hridima unatoč težini i izazovima. To je istinski „respect“.

• Koji Vam se otok posebno dojmio i zašto?

Palagruža i otok Svetac (Sv.Andrija) jer oba su na ozbiljnoj pučini. Za Svetac je Tin Ujević govorio dovle i ne dalje, otok na kojem raste najfiniji Mali Plavac, na kojem je nekad živjelo 70 ljudi, danas samo obitelj Zanki, za lijepa vremena. A Palagruža, vrata Jadrana, svim je pustolovima izazov. Zbilja je daleko i nedostižno i impresivno, iz Komiže u falkuši jedriš 7-8 sati i onda se pred tobom stvori hrid usred mora, nevjerojatno ribolovno područje koje je Komiškim ribarima značilo život. Od izgradnje svjetionika 1875. godine moreplovcima je signal u noći, pticama selicama koje lete iz Afrike oduvijek je odmorište, a posljednjih godina Voji i Manueli ljubavno gnijezdo. Ni na jednom od ta dva otoka nema struje, vode, ni signala. Ni s jednog od ta dva otoka ne želiš otići.

• Vaši serijali Stani u Lici i Stani u Zagorju rezultirali su povećanim posjetima ovim krajevima Hrvatske, kako se zbog toga osjećate?

Drago mi je jer obje regije zaslužuju svakog putnika namjernika.

• Koliko je zahtjevno raditi ovakav tip projekta?

Intenzivno je od prve klape na snimanju do zadnjeg reza u montaži. Stani na otoku je logistički bio najzahtjevniji od tri serijala, prošli smo Jadran uzduž i poprijeko, tolike milje, kilometre, kombije, trajekte, glisere, jedrilice, morske bolesti i tramuntane, jedva se vratili na Vis sa Sveca, fizički je naporno, ali vrijedilo je. Snimanje je dril, toliko ljudi, tema, scena, a vremena uvijek premalo. Ovo radiš isključivo zato što voliš.

• Špicu serijala radio je Valentino Bošković, tu ste definitivno dobili “bodove” od brojne otočke ekipe. Kako Vam se sviđa ta kombinacija sadržaja i glazbe?

Glazba ima posebno mjesto u mom radu, a priča s Valentinom Boškovićem ide ovako. Bio  je prvi lockdown i prvi zagrebački potres, tolika količina stresa a ja završavam epizodu Kumrovec, posljednju u serijalu Stani v Zagorju. Mislila sam da će okolnosti prevladati i da je neću nikad završiti. Bilo je četiri ujutro kad sam stavila točku, slušalice na uši i raspalila Brian May. Katarzična sreća, urezana zauvijek. 2 godine nakon selektiram kadrove za špicu Stani na otoku, nazovem Ivana Marušića Klifa, dizajnera špice i kažem smontiraj sliku na Brian May. Imamo li dozvolu od njih? Imat ćemo. Napravi Klif špicu, pošaljem je Valentinotu, uz poruku.

„Dragi moji, veliki sam fan, Brian May me spasio u momentima potresno-pandemijske krize i uvukao se u uho vedrinom i lakoćom ljeta, bio bi mi mega gušt kada biste dopustili da je iskoristim kao podlogu za špicu serijala.“

Nije prošlo mnogo dobijem dozvolu! Nakon što sam je u post produkciji odgledala milijun puta, svaki put kad čujem „oću čut sooolo“ razvuče se osmijeh. Ako reakcije na serijal budu upola kakve su na špicu, bit ću presretna.

Foto: Promo