Kultni jugoslavenski horor Leptirica dobiva remake. Tim filma za Journal otkriva prve detalje
Što za vas osobno predstavlja originalna Leptirica? Kada ste je prvi put pogledali i kakav je ostavila dojam?
Karla: To je jedan od onih filmova koji ostaju duboko u podsvijesti, dugo nakon gledanja. Leptirica je ostavila veliki trag na mene kad sam kao dijete gledala film na HRT-u sa svojim roditeljima. Dvije generacije su tako zajedno sjedile uz obiteljski program, i nitko nije niti slutio horor i jezu, naročito na kraju filma. Sam spomen naslova budi nam sjećanja na strašne trenutke pred malim ekranima, a nakon toga još strašnije noći i snove. Obuzima me ona neka “slatka” jeza koju su ostavile slike i zvukovi iz filma, još uvijek živahni u sjećanju: oblak prekriva mjesec i nastupi potpuna tama, naglo se zaustavi mehanizam mlina i najavljuje zlu prisutnost, zatim onaj jezivi krik iz šume, pa strašna ruka koja prebire po brašnu, oči koje vrebaju kroz drvene daske mlina, vampirski zubi na prekrasnom ženskom licu, lijepom licu kao u Leptirice… Prisutnost zla osjećamo, a ne vidimo. I to je ono što istinski uvlači strah u kosti.
Također, osim što mi je uzrokovala mnoge neprospavane noći kao dijete, s vremenom kako sam rasla, Leptirica je i dalje bila jedna od onih prvih iskustava gledanja koje je teško ponoviti. Velika ljubav prema žanru i hororu u tinejdžerskim danima prelila se i u odraslu dob, a Leptirica mi i dalje nije dala mir.
Jelena: Iako pripadam mlađoj generaciji koja nije odrasla uz Leptiricu niti je gledala u vrijeme kada je izazivala noćne more, s filmom sam se upoznala na prijedlog kolegice Karle. I moram priznati – potpuno sam razumjela strah o kojem se toliko pričalo. Prvi dojam bio mi je gotovo iznenađujući: jednostavnost u izvedbi, ali nevjerojatno snažna atmosfera. Zvuk, lokacija, tišina, lice Leptirice – sve je to zajedno stvaralo neku vrstu tjeskobe. Film ima rijetku moć da uz minimalna sredstva stvori maksimalan učinak.
Za mene osobno, originalna Leptirica predstavlja spoj folklora, horora i psihološke napetosti, ali i podsjetnik koliko su univerzalni naši strahovi, neovisno o generaciji. I iako me nije držala budnom po noći, ostavila je dojam koji se nije brzo zaboravio, što je, po meni, najveći kompliment za jedan horor.
Zašto mislite da je Leptirica toliko duboko urezana u kolektivnu svijest generacija u bivšoj Jugoslaviji?
Karla: To je film od kojeg se umiralo od straha – doslovno. Barem prema navodnom smrtnom slučaju od srčanog udara tijekom projekcije u Skopju 1973. Nakon toga, film je jedno vrijeme bio „pokopan“ u arhivi, da bi se prikazao na televizijama diljem regije u 80-ima, ali nitko nije očekivao horor film na javnim televizijama. Zapravo, sve nas je od Vardara pa do Triglava najviše zastrašilo to što se prisutnost vampira gotovo uopće ne prikaže direktno i eksplicitno, već se više osjeća kroz vizualne i zvučne elemente. Kadijević nas uspješno uvlači u atmosferu, igrajući se s našom podsvijesti i očekivanjima. Redatelj to uspijeva i u svom kasnijem jezivom filmu Sveto Mesto.
Jelena: Leptirica je snažno obilježila generacije i s pravom se smatra prvim horor filmom jugoslavenske kinematografije – iako sam redatelj, gospodin Kadijević, izbjegava termin “horor”, radije je nazivajući filmom fantastike. Upravo ta neodređenost između folklorne bajke i horora daje Leptirici njenu posebnu snagu i status.
A upravo zbog te snažne simbolike i vizualne ekspresije, Leptirica i danas ima, ne samo nostalgičnu, već i stvarnu, kulturnu i umjetničku vrijednost. Postala je dio kolektivne filmske memorije, svojevrsni ritual prijelaza za mnoge generacije koje su je gledale s jastukom preko glave – ili, u mom slučaju, s ponešto vremenske distance, ali s jednakim razumijevanjem i divljenjem prema strahu koji je uspjela izazvati.
Otkrijte nam, kako ste se odlučili upravo na upuštanje u ovaj projekt? Kako teče njegova prva faza?
Karla: Leptirica je taj film koji mi je otvorio vrata hororu kao žanru. Od tada sam veliki fan, kako klasičnih, tako i suvremenih, i uvijek me fascinirala moć da kroz strah progovara o dubokim društvenim i emocionalnim temama. Ideja za remake nastala je sasvim spontano – u razgovoru s prijateljima o filmovima koji su obilježili naše djetinjstvo, spomenula sam Leptiricu, i svi smo se složili da bi bilo fascinantno vidjeti kako bi ta priča izgledala u novom, suvremenom ruhu. I taj zadatak je pao na mene.
Jelena: Osjećala sam da postoji prostor da se Leptirica ponovno ispriča — ne kao puka obrada, već kao dijalog između prošlog i sadašnjeg, između folklora i suvremenih strahova. Prva faza se sastoji zapravo od pisanja scenarija. Želimo utjeloviti suvremeni pristup koji zadržava duh originala, ali ga prenosi na način koji će rezonirati i s novim generacijama. I naravno, paralelno s time, trenutačno aktivno radimo i na financiranju projekta.
Koji su najveći izazovi, ali i prednosti, kada se radi remake filma koji ima toliko snažno naslijeđe? Na koji način remake nadograđuje ili reinterpretira originalnu priču?
Karla i Jelena: Ovaj film je potencijalni distribucijski hit, postoji vrlo velika baza fanova filma, i to ne samo na razini bivše Jugoslavije, već i u svijetu film se redovito nalazi na listama najstrašnijih horora. Također, film uživa veliki međunarodni momentum kao inspiracija za remake Nosferatu, te tako utire put našem remakeu za međunarodni potencijal.
Naša verzija Leptirice će poštivati originalnu verziju, no svakako ćemo osuvremeniti film, te produbiti priču. Držat ćemo se premise metamorfoze glavne junakinje od anđela do vraga, odnosno dvojakosti i kompleksnosti ljudske prirode, te ćemo se igrati s dualizmom. Želimo postići puni spektar kontrasta i pokazati da dobro i zlo u jednoj osobi mogu koegzistirati. Želimo ispričati priču o tome što znači biti čovjek, što nas čini ljudima i što nas čini čudovištem.
Naš cilj nije zamijeniti original, već stvoriti novi sloj priče – nadogradnju koja komunicira s naslijeđem, ali ga istovremeno otvara novim generacijama i kontekstima.
Koliko je važno očuvati atmosferu i ton originala, a koliko prostora ostavljate za autorsku slobodu i suvremenu estetiku?
Karla & Jelena: Shvaćamo i prihvaćamo veliku odgovornost i strahopoštovanje u adaptaciji tako utjecajnog filmskog djela koji ima veliku bazu fanova, a snažno su emotivno vezani za original. Ali baš zato što fanove poštujemo, a film Leptiricu volimo, želimo ostati vjerni originalu, ali i ponuditi nešto svježe i suvremeno, te možda ponukati remake praksu na ovim prostorima. Pritom, pri izradi remakea imamo na umu da je današnja publika potpuno drugačija nego prije 50 godina, te je vrlo zahtjevna. Oguglali smo na uznemirujuće, na šok i na stravu, a žanr i horor danas autori koriste za preispitivanje relevantnih društvenih i osobnih tema, te kopaju dublje u simboliku koju koriste.
Karla:U režijskom smislu, ikonske i prepoznatljive kadrove i scene zadržavamo u remakeu; iako vjeran originalu, ali s daškom suvremenog. Za razliku od originala gdje je Leptirica promatrana iz perspektive drugih, o onoj o kojoj se priča, kojoj se divi i koje se boji, remake će biti bliže liku Leptirice te ćemo iz njene perspektive ispričati njenu priču. Na ovaj način ćemo također doprinijeti priči o dualitetu ljudske prirode, koja je bila i namjera redatelja Kadijevića.
Zanimljivo je što je original ispričan kroz perspektivu muškog redatelja, a sada kao ženske autorice filmu ćemo ponuditi novu, žensku perspektivu, te će se tako činiti da se original i remake na neki način čak nadopunjuju.
Film bi ovoga puta trebao bit snimanu Hrvatskoj. Zašto ste odabrali upravo kontinentalnu Hrvatsku kao lokaciju za snimanje?
Karla & Jelena: Lokacija nam je vrlo bitna stavka pošto želimo da iz same lokacije izlazi nelagoda i strah. Želimo da doprinose spooky horor atmosferi u idiličnoj i pitomoj prirodi.
Za sada razmatramo seoska polja i šume Podravine, srcu naivnog slikarstva koji je pomalo sličan svijetu Leptirice svojim horifičnim nadnaravnim motivima. Dati će atmosferu mističnosti, bajkovitosti i dobro se uklopiti s folklor elemente priče. U originalnoj verziji Leptirice upravo je lokacija imala snažan učinak na publiku, što dokazuje i činjenica da se mlin korišten u filmu i danas posjećuje kao turistička atrakcija. Mnogi se ondje odvaže provesti noć u nadi da će sresti Savu Savanovića.
Kontinentalna Hrvatska, naročito regija Podravine, vrlo je malo korištena u hrvatskom filmu, a odlikuje ju pitomost, ali i divljina. Kao i sam lik Leptirice, bajkovita pitoma ljepota koja u sebi nosi netaknuto divlje i sirovo.
Glavna uloga ovoga je puta povjerena Dei Mariji Računici, što vas je točno u njenoj pojavi i izrazu navelo da u njoj prepoznate idealnu Leptiricu?
Karla: Dea i ja upoznale smo se tijekom jednog od izdanja Pulskog filmskog festivala i odmah kliknule kreativno, te po vrijednostima i pričama koje želimo ispričati. Osim njenog neupitnog glumačkog talenta, njene oči su me kao redateljicu s estetiziranim i stilističkim pristupom režiji odmah privukle i zaintrigirale, jer se uklapaju u svjetove iz mojih prethodnih radova, koji su svojim žanrovskim izričajem prepoznati na međunarodnom nivou.
Naime Dea je rođena s rijetkom heterokromijom, što znači da su njene boje očiju prirodno različite – jedno je smeđe a drugo zeleno. Ovo nam daje priliku da vizualno i poetično prenesemo namjeru redatelja originala, koji je ispričao priču o dobru i zlu u jednoj osobi, o našoj dvojakoj prirodi.
Original Leptirice postavio je glumicu Mirjanu Nikolić u središte filma, pa je na sam spomen naslova filma u umu publike prvo evocirano njeno lice. Ona je zaista bila vanzemaljski lijepa, redatelj Kadijević je sjajno pristupio castingu za film. Od ljepote od koje ne možemo skinuti pogled, do čudovišta u koje se transformirala i od kojeg smo s užasom odmaknuli pogled, Kadijević je ostvario svoju namjeru dualnosti u nama. Nakon distribucije filma, sve je otišlo toliko daleko da su djeca dolazila glumici da ju upoznaju, dotaknu i uvjere se da nije vampir, već da je zaista ljudsko biće.
Isti efekt želimo postići i izborom naše glumice Dee Marije Računice. Njezine oči različitih boja pamtit ćemo dugo, a stavljene u kontekst vampirske i jezive atmosfere, ušuljat će se u noćne more naše publike. Smeđe oko uljulja nas u toplu, ljudsku stranu Leptirice, a onda nas njeno hladno zeleno oko podsjeti da nismo sigurni u njenoj blizini. To je njena vampirska strana. Film će tako balansirati i držati gledatelja uvijek propitujući namjeru Leptirice.
Koliko vam znači mogućnost da ovom pričom doprinesete boljoj vidljivosti bogatog filmskog naslijeđa ovih prostora?
Karla & Jelena: Nažalost, većina pripadnika generacije ispod 35 godina uopće nisu upoznate niti su čule za ovaj film, u čemu vidimo dodatni potencijal i vrijednost remakea. Mlađa generacija više ne gleda „stare“ filmove, kako oni to kažu, jer su obično u niskoj rezoluciji (Leptirica trenutno dostupna samo u SD kao restaurirana verzija).
Jednim dijelom je to i razumljivo, pored nebrojene količine novih sadržaja različitih platformi i velikom zasićenosti. Ali, s druge strane, vampirske priče su bile, i ostaju vrlo popularne kod mlađe generacije, te konstantno dokazuju velike box office uspjehe (primjer Twilight sage i ostalih hitova vampirskih priča kod mladih). Remake može tako oživjeti kult Leptirice i ponuditi pristup ovom remek djelu novim generacijama koje taj film nisu vidjeli, te tako doprinijeti boljem poznavanju naslijeđa jedne velike kinematografije kod mlađe populacije.
U vremenu kada se često kritizira industrija zbog manjka originalnih ideja, što je po vama opravdanje i svrha remakea – posebice jednog ovako duboko ukorijenjenog u kolektivnu memoriju?
Karla: Mislim da ćemo se svi složiti da Leptirica svakako zaslužuje remake, a praksa remakea je kod nas neistražena. Remake ima smisla ako može ponuditi nešto novo, a da istovremeno uzdiže i original. Original je proizveden u niskobudžetnoj produkciji kao TV film, a osim što je vrlo kratak, oko 60 minuta, originalni film koristi minimalne lokacije i skromne umjetničke odabire u vidu scenografije, kostima i kadriranja. Ali odlikuje se bogatom umjetničkom namjerom Kadijevića, te je tu veliki potencijal remakea, da se od TV filma napravi kino film u boljim produkcijskim uvjetima.
Jelena: Remake ne znači nužno nedostatak originalnosti; dapače, često je to prilika za reinterpretaciju poznate priče kroz nove oči, iz drugačije društvene i kulturne perspektive. Svako vrijeme ima svoje strahove, svoje traume i svoj jezik izražavanja. Leptirica, iako duboko ukorijenjena u kolektivnu memoriju, danas može progovoriti na nov način – ne samo kao horor priča, već i kao komentar društva, identiteta, represije. Smatram da je opravdanje za remake upravo u toj mogućnosti da se kroz već poznati predložak otvore nova pitanja i kreira drugačiji emocionalni i vizualni doživljaj.
U kojoj je fazi trenutačno projekt? Vjerujem da mnoge zanima kada ćemo imati priliku vidjeti ga na velikom platnu?
Karla i Jelena: Projekt je trenutačno u fazi razvoja, što uključuje rad na scenariju i aktivno prikupljanje financijskih sredstava, te istraživanje slavenske mitologije, magije i vampirizma, a i tematike i filozofskog pitanja dobra i zla. Posvećeni smo tome da stvorimo cjelovito, kvalitetno djelo koje će biti dostojno originala, a redatelj Đorđe Kadijević nam je velika podrška u tom zahtjevnom kreativnom procesu. Svi se veselimo vidjeti ovaj film na velikom platnu ali za realizaciju dugometražnog filma put je dug, držite nam fige.
Što za tebe osobno predstavlja originalna Leptirica?
Dea: Originalna Leptirica za mene je jedan od rijetkih filmova našeg prostora koji uspijeva spojiti narodnu mitologiju, kolektivne strahove i filmski jezik na gotovo arhetipski način. Ona nije samo horor priča, ona je ogledalo kulturnih slojeva i strahova koji se prenose generacijama.
Lik Leptirice, kao ženska figura koja prelazi granicu između ljudskog i neljudskog, života i smrti, u meni budi pitanje: čega se mi zapravo bojimo?
Za mene, Leptirica je važan film jer nudi prostor da dublje razumijemo kako su kroz priče žene bile oblikovane, ali i kako danas te iste priče možemo ispričati drugačije.
Leptirica nije klasičan horor-lik, već nositelj dubokih značenja i simbolike. Kako se pripremaš za ulogu žene koja je istovremeno i žrtva i osvetnica, i ljubavnica i čudovište?
Dea: Ulogu Leptirice pripremam na više razina, fizički, psihički i intuitivno. Leptirica u sebi nosi duboku ambivalentnost, ona je krhka i opasna, nježna i destruktivna, željna ljubavi, ali ujedno i vođena silom koja nadilazi volju.
Za početak pristupila sam joj kao arhetipskoj figuri, ženi koja je stoljećima šutjela, a sada progovara tijelom, osvetom, tišinom. Zato je za mene ključno razumjeti njene impulse. U tom smislu očekujem puno rada s tijelom, energijom i instinktima, a ne samo s racionalnim dijelom lika. Njezina snaga nije samo u njezinoj psihološkoj dubini, već u tome što ona djeluje iznad racionalnog.
Ako pažljivo gledamo, primijetit ćemo da je Leptirica naš odraz, odraz nečega u nama što još nismo sasvim spremni pogledati.
U svom opisu ove uloge kažeš da je Leptirica utjelovljenje boli. Možeš li to malo više razložiti?
Dea: Leptiricu možemo promatrati iz više perspektiva. Jedna je ta da je ona, odnosno Leptirica, puno više od klasičnog horor čudovišta, ona je utjelovljenje boli koja u ovom slučaju traži osvetu kako bi bila namirena. Međutim, ako ona uništava sve, uključujući i onoga koga voli, to pokazuje i drugu stranu priče, ako se osvetom reproducira ista bol, onda ona postaje dio istog sustava koji želi uništiti. Na kraju, ona ostaje sama. Nije oslobođena, već zarobljena u istom vrtlogu boli.
Mislim da nas Leptirica poziva na suočavanje s vlastitom sjenom (podsviješću) i traumom, ne samo osobnom, već i kolektivnom. Ona nas tjera da se zapitamo: što nas još uvijek proganja? Što negiramo u sebi, a ipak oblikuje naše postupke? Od čega bježimo?
Što te najviše veseli, a što najviše izaziva strahopoštovanje kada pomisliš da će publika vidjeti tvoju interpretaciju Leptirice – žene, vampirice, simbola?
Dea: Najviše me veseli pomisao da bi se netko u publici, posebno žene, mogle prepoznati u njoj, iako je ona naizgled “negativan” lik. Veseli me mogućnost da izazove pitanja, nelagodu, možda i suosjećanje. Da publika izađe iz kina s nekim novim osjećajem u tijelu, ne nužno jasnim, ali živim.
Ono što u meni budi strahopoštovanje je upravo ta kompleksnost njezinog bića. Upravo zato osjećam veliku odgovornost. Strahopoštovanje dolazi iz svijesti da publika neće gledati samo priču o jednoj osobi, već o silama koje djeluju u svima nama. U njoj se isprepliću eros i destrukcija, nježnost i bijes, čežnja za ljubavlju i istovremena glad za pravdom.
Zastrašujuće je otvoriti toliko slojeva, a istovremeno ostati iskrena i prizemljena. No možda baš u tom spoju, između ženstvenog, divljeg, ranjivog i nadrealnog leži najveća moć Leptirice. Pa tako i svih nas.
Što misliš da će ti biti najveći izazov u ovom projektu?
Dea: Leptirica je lik s dubokom psihološkom i simboličkom težinom. Igrati nekoga tko oscilira između ljubavi, osvete i nadrealne sile zvuči kao veliki izazov, kojeg rado prihvaćam! Svakako, prije svega, ogromna je čast igrati u remakeu kultnog filma, a silno sam uzbuđena jer se radi o hororu, žanru kojeg naši glumci rijetko imaju priliku istraživati. Rad na ovom filmu specifičan je, ali se osjećam sigurno pored Karle i Jelene, dvije žene koje mi čuvaju leđa.
Igranje Leptirice u ovom filmu predstavlja izazov, jer ona nije klasičan lik već nadrealna figura, instinktivno biće. Njezina snaga nije samo u njezinoj psihološkoj dubini, već u tome što ona djeluje iznad racionalnog, ona je sila koja dolazi iz prošlosti.
Đorđe Kadijević za Jorunal
O remakeu filma Leptirica oglasio se i redatelj originalnoga naslova Đorđe Kadijević čiju izjavuu cijelosti prenosimo u nastavku.
Zahvalan sam produkciji Dobar film što se sjetila kreirati jednu memoriju na moj film Leptirica, što je mimo svakog mog očekivanja. Postala je neka vrsta gotovo univerzalne prisutnosti, i to ne samo u našem prostoru, već i šire.
Čini mi se da je ideja o stvaranju nove verzije filma poput Leptirice sasvim prikladna, jer po intuiciji i razumijevanju, autorice slijede liniju koju sam ja zacrtao u svom filmu. A to je kontinuitet onoga što se ljudskim jezikom naziva zlo, i što u prirodi, u svetu, u univerzumu zapravo ne postoji. Postoji samo za čovjeka. I postoji u čovjeku, i postoji tako metaforično i čudno, prerušeno tamo gdje se najmanje nadate. Doživljavate male i velike eskalacije svega toga. To je nešto što će u novom ruhu autorice u suvremenoj verziji učiniti razumljivijim, na jedan bliži i pristupačniji način. Iskreno zahvaljujem na tome i osjećam se počašćeno. One imaju svoju ideju i doći će do svog autorskog viđenja. Uvjeren sam da će napraviti dobro, i to ne samo profesionalno dobro, već kao posebnu partikulu jednog entiteta koji kvalificiramo kao dobro.
Kada sam počeo da radim na filmu, koja se tako dražesno naziva Leptirica, i koju igra danas već pokojna, najljepša glumica jugoslavenskog filma u tom trenutku, Mirjana Nikolić. To nije horor, to nije kulturno-zabavno smišljena priča koja treba malo poplašiti čovjeka koji sjedi pred televizijskim ekranom i koji je univerzalno sklon da uživa u jednoj bezopasnoj vrsti straha. Naprotiv, to je tema za razmišljanje. Naročito je kraj upečatljiv, to je priča bez kraja. Ona nema formalno determiniran završetak, naprotiv, ona sugerira jedan kobni kontinuitet. Ona ima mnogo dublju misaonu podlogu. Griješe oni koji misle da je to samo malo strave za zabavu.
Želio bih da taj film uspije, i da ima uspjeh kao što ga je imala klasična, stara moja historijska Leptirica. Skoro ne postoji zemlja koja nije otkupila Leptiricu. Strašno je popularan taj moj film. Nedavno je Leptirica prikazana u Lincoln Centru u New Yorku (gospodin Kadijević misli na Roberta Eggersa i kako se inspirirao Leptiricom za svoj film Nosferatu) sa dvadesetak filmova. To mi je bio najveći i najljepši trenutak koji sam doživio kao „sineasta” da uđem u jednu takvu selekciju i da budem na jednom takvom mjestu.
