A House of Dynamite, najgledaniji film na Netflixu vodi nas u prvi red do katastrofe. No svega je previše

Kathryn Bigelow ispisala je povijest kada je 2010. postala prva žena koja je osvojila Oscar za režiju. To je bilo za film The Hurt Locker koji je te godine osvojio i Oscar za najbolji film. Bigelow je poznata po režiranju akcija, trilera i političkih drama pa je osim spomenutog, režirala i filmove Zero Dark Thirty, Point Break i Blue Steel. Zadnji dugometražni film bio joj je Detroit, iz 2017. godine. Sada, osam godina nakon, vraća se s novim političkim trilerom – A House of Dynamite.

Film je imao premijeru na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji gdje je dobio 11-minutni aplauz, što je jedan od najdužih s ovogodišnjeg izdanja. Kritičari su tada pohvalili njezino novo ostvarenje, a neki su ga vidjeli i u utrci za Oscara… Film je nakon kraće kino distribucije stigao na Netflix, a trenutačno je najgledaniji naslov u našoj zemlji.

O čemu je riječ?

Triler A House of Dynamite usredotočen je na osoblje Bijele Kuće koje se bori s nadolazećim raketnim napadom na Ameriku. Kada se na SAD, na grad Chicago, lansira jedna nepripisana raketa, počinje utrka u određivanju tko je odgovoran i kako odgovoriti. Riječ je o uzbudljivoj političkoj drami koja se odvija u stvarnom vremenu dok napetosti eskaliraju. Bigelow je režirala film prema scenariju Noe Oppenheimea, koji je zaslužan i za Netflixovu cyber političku seriju Zero Day s Robertom De Nirom u glavnoj ulozi.

Glumačka postava sačinjena je od impresivnih imena. Predsjednika SAD-a glumi Idris Elba, a jednu od glavnih uloga uz njega ima Rebecca Ferguson koja je komunikacijska točka s vojnim nadređenima. Njima se pridružuju Gabriel Basso, Jared Harris, Greta Lee, Tracy Letts, Anthony Ramos, Moses Ingram, Jason Clarke, Willa Fitzgerald i Kaitlyn Dever.

Ovaj naslov donosi napet i realističan prikaz nuklearne krize kroz tri međusobno povezane priče koje istražuju ljudsku i institucionalnu reakciju na prijetnju globalne katastrofe. Kritičari ga opisuju kao intenzivan, promišljen i tehnički impresivan film koji uspješno prenosi osjećaj stalne napetosti. Režija, kamera i montaža dobile su brojne pohvale, kao i način na koji film prikazuje svakodnevne ljude suočene s ogromnim pritiskom, bez tipičnog holivudskog heroizma.

Stvarni svijet kako najbolji PR

No, sve njegove jake strane ujedno su i njegove mane, barem za dio gledatelja. Dobivate taj ekskluzivni pristup iza kulisa, prvi red do katastrofe, no taj pogled je često konfuzan, svega je istovremeno previše te postoji opasnost da se pogubite u terminologiji. Također, dok jedni hvale njegovu hrabrost i autentičnost, drugi zamjeraju spor tempo i nedostatak jasnog završetka.

Priča se namjerno ne zaokružuje, mi ne doznajemo tko je odgovoran za potencijalni napad ni hoće li se katastrofa dogoditi, što mnoge gledatelje ostavlja frustriranima. Film ne idealizira protagoniste, ne nudi herojski kraj i ne reducira temu na spektakl. On nas prisiljava da gledamo sustav iznutra, da razumijemo logiku birokracije i paranoje. No možda mu je to i mana, kada je pamtljivost naslova u pitanju. Odgledali ste ga i to je to.

Njegov najbolji, ali po nas i najgori PR, zapravo je njegova poveznica s američkom stvarnošću. Nedavne najave u SAD-u, uključujući ponovno razmatranje testiranja nuklearnog oružja i širenje nuklearnog odvraćanja na saveznike, otvaraju pitanja koliko su institucije odgovorne pred građanima i tko zapravo kontrolira moć uništenja. Film na vizualan i emotivan način prikazuje upravo tu neizvjesnost i kompleksnost. Naime, politički i vojni akteri u stvarnosti, baš kao i u filmu, često djeluju u sjenama, dok posljedice njihovih odluka mogu biti globalne.

Foto: IMDb,