Oblačenje male djece najčešće izgleda ovako – smjestiš ih na najsigurnije mjesto u stanu, upališ crtić koji će ih držati zainteresirane najmanje pet minuta, onoliko koliko ti treba da se istuširaš, opereš zube, počešljaš i odjeneš…
Ne stavljaš kremu i ne pokrivaš podočnjake dok ne obučeš njih jer to stvarno nema smisla – dok njih spremiš moraš se ionako ponovno umiti! Zatim pjevaš i izmišljaš zanimljivu pjesmicu o oblačenju (bar je tako u mom slučaju) dok hodaš prema njihovom ormaru.
Jer ako je veselo odmah skaču i spremne su za oblačenje. Ako samo kažem: “Ajmo se cure obući”, odmah kreće izmišljanje – idem piškiti, baš sam gladna ili se jednostavno samo sakriju tek toliko da njima bude zabavno. To što se meni žuri nema veze… Brzo smišljamo što ćemo obući, a njihove ideje su jako kreativne! Ono što mi otežava život u Japanu je činjenica da svi klinci imaju gole noge makar je vani hladno. Tako da primjerice Jana dođe na ideju da hoće nositi haljinu i kratke čarapice.
Dok nas dvije jedna drugoj objašnjavamo kako i zašto (a tvrdoglava je na mamu), Mila je napravila svoju kombinaciju koja nasmije i mene i Janu – najčešće je to majica koju odjene kao suknju – dakle noge je nekako uvukla u jedan rukav, a ostatak majice leprša iza nje, a na glavu je navukla tajice da ima dugu kosu baš kao seka.
Cure vole haljinice, suknje, balerinke. Vole one i traperice, ali moraju biti jaaako udobne. Uspijem ih nagovoriti na traperice i majicu da budemo što brže – umijem se, pokrijem podočnjake, stavim rumenilo i sva ponosna krenem van sa svojim sređenim curicama.
No, naravno da mi je promaknulo nešto. Ovaj put to je mažnjavanje čokolade iz ormara sa slatkišima. Dok smo oblačile tenisice i jurile van učinilo mi se da vidim stolicu kod zatvorenog ormara u kuhinji, ali žurilo mi se i nisam imala vremena za ispitivanje. Dok hodamo primijetim da su tihe i mirne, pogledam prema dolje i vidim dva zamusana lica s čokoladom.
Preostaje mi samo pitati je li fina i koja je spremna podijeliti s mamom… Obje viču: “Ja!” i vade ruke iz džepova – razmrljana čokolada po džepovima. Divno… Vraćamo se u stan s njihovim upitom “A zakaj, mama?” Što reći osim: “Zato kaj još nisu izmislili dječju robu otpornu na čokoladu!”
