Kako izgleda život na Novom Zelandu?

Kako izgleda život na Novom Zelandu?

O životu Novog Zelanda nisam znala ništa. Osim glavnog grad Wellingtona znala sam za hobite i gospodara prstenova, za dobro meso i predivnu prirodu i da je blizu Australije. Blizu, jel. Zapravo ni blizu ali eto, na karti to izgleda onako nekako sitno, a to je zapravo kao od Hrvatske do Španjolske. Simbolično nešto. Govorili su i da ima puno Hrvata pa me to tješilo jer eto, kao bit će mi kao kući i neću biti sama. I tu su zapravo bili u pravu, jer sam, igrom sudbine, završila kod Hrvata koji ovdje žive par godina, pa nisam ni imala osjećaj da sam sam nedje 18 000 kilometara od doma.

To u ovom slučaju ne treba ni čuditi jer je priča o Hrvatima i Novom Zelandu počela još krajem 19., početkom 20. stoljeća kada su ljudi ‘trbuhom za kruhom’ odlazili u ovu zemlju. Neki su odlazili da bi prehranili obitelj, neki jer su bježali od nesigurnosti i rata. Danas govore da ljudi hrvatskog podrijetla ima čak oko 80 tisuća, njih 3 tisuće se izjašnjavaju kao Hrvati, a čak njih 200-tinjak, što me jako nasmijalo, navodno su Dalmatinci.

novi zeland (8)

Osim nas doseljenika, kojih u Novom Zelandu ima sa svih strana svijeta (Indija, Argentina, Hrvatska), većinu čine Maori-domoroci i Englezi odnosno Kiwiji, koji su u 19. stoljeću naselili Novi Zeland. Iako je Novi Zeland najveći svjetski proizvođač i izvoznik kivija, ime Kiwi ne dolazi od voća već zbog istoimene ptice koja je uz paprat simbol ove zemlje. Kiwi je zaštićena vrsta koja izumire i aktivna je isključivo noći. Svi pričaju o njoj, a nitko ju nije vidio. Jedino približno što sam vidjela je kiwi igračka u suvenir shopovima.

novi zeland (5)

Kažu da ima nešto između nas Hrvata i Maora – neka kemija ili nazovite to kako hoćete. Još davno kada je naš narod odlazio u daleki svijet, u Novom Zelandu su najčešće dobivali teške fizičke poslove. U toj podjeli poslova Maori su bili diskriminirani baš kao i mi i u cijeloj toj muci mi smo im bili simpatični te zbog svog izgovora slova R koji Englezi ne znaju reći. I eto, zbog našeg R dogodila se ljubav – Maori nas prozvaše Tarara, a Tarare je danas naziv za Hrvate, tj. mix Maora i Hrvata. Kažu da ima jako puno brakova između nas i Maora te da nas jako vole. Meni je to jako lijepo čuti, ali evo ruku na srce u mjestu u kojem živim, Maori su nažalost većinom bande i žive u opasnim četvrtima. Druga stvar je ta da ja ustvari do sada nisam upoznala niti jednog Maora koji zna di je Hrvatska. Od svih ljudi koje sam upoznala – i Kiwija i Maora, njih deset je znalo gdje je Hrvatska. Od toga njih troje je bilo u Hrvatskoj, jedan je bio, ali kaže kako je zaboravio(!), a ostalih šest znaju Hrvatsku zbog Dubrovnika, serije Game of Thrones i naravno  – Luke Modrića. Klasika.

novi zeland (7)

Mjesto koje je obilježilo moje prvo tromjesečje života na Novom Zelandu je Taupo, 4 sata vožnje prema jugu od najvećeg grada, Aucklanda. Taupo ili moj novi privremeni dom je smješten točno u srcu Novog Zelanda. Jezero uz koje se prostire se isto zove Taupo i najveće je na ovim prostorima. S druge strane jezera gledam u vulkan Ruapehu koji je aktivan i cijelo jezero zapravo leži na vulkanu. Ljepote ovog kraja su poslužile gospodinu Peteru Jacksonu za trilogiju Gospodara prstenova. Ruapehu je dio Tongariro lanca odnosno skupine vulkana koji su još uvijek aktivni i svako malo daju znakove života te sitna upozorenja. Zadnji put je eruptirao prije dvadeset godina, a ja se nadam da neće još dugo. Zahvaljujući vulkanu, djelovi jezera i rijeka koje se ulijevaju u jezero su vreli ili topli, pa bilo ljeto ili zima ovdje sezona kupanja nije nikad isključena.  Osim u onim dijelovima gdje je voda vrela. Par kilometara dalje od jezera na rijeci Waikato nalaze se prekrasni Huka slapovi, još jedna od turističkih i prirodnih atrakcija ovog kraja. Huka slapovi su lijepi, ali pošto sam ja patriot po pitanju prirodnih ljepota, svoj glas ipak dajem Plitvičkim jezerima.

novi zeland (4)

O prirodnim ljepotama Taupa mogla bih pisati u nedogled jer ovdje sve zapravo ima priču za sebe, počevši od jezera, vulkana pa do običnog cvijeta i biljke. Pogotovo sada u proljeće. S istim pravom kao i lrsku, Novi Zeland se naziva zelenim otokom – 50 tisuća nijansi zelene. Moja prijateljica koja ovdje živi pet godina rekla je da joj je zelenila na vrh glave i da se poželila betona. Taupo je meka za bicikliste, za trkače, za kajak, za krstarenje, lov i ribolov, golf i još stotinu drugih stvari. Ovdje se dva puta godisnje odvija IronMan, triatlon u bicikliranju, plivanju i trčanju. Mislim da nigdje u svijetu nije razvijen biciklistički promet kao u Novom Zelandu, a o Taupu da ne govorim. Kako je u Europi Amsterdam grad bicikla, u Novom Zelandu bi to bio Taupo, ali gledajući sa sportske strane. Bar jednom mjesečno organiziran je nekakav biciklistički tour. Ako ne u bicikliranju, onda motocrros utrke ili maratoni.

novi zeland (3)

Što se tiče sportskih aktivnosti mojih sugrađana, veću u životu nisam vidjela. S druge strane, nisam vidjela veće konfekcijske brojeve i da se netko lošije hrani. Iz ekstrema u ekstrem. Kad smo kod ekstremnosti broj jedan, Novi Zeland je domovina ekstremnih sportova, a prije 30-ak godina ovdje su patentirani bungee skokovi. Ekstrem broj dva – nevjerojatna mi je bila činjenica da u zemlji s tako finim i zdravim namirnicama ljudi imaju toliko loše prehrambene naviike. Novi Zeland je najveći izvoznik janjetine, mliječna industrija je toliko jaka da utječe na cijelu ekonomiju zemlje i stabilnost dolara. No gledajući po tome što jedu, ovo je zemlja ‘fish and chips-a’, ‘cheese garlic bread-a’ i kolača s ‘icing’ šećerom. S obzirom da je britanska kolonija, ni kuhinja se previše ne razlikuje od britanske, osim što se ovdje uvelike osjeti utjecaj drugih kultura poput primjerice indijske.

novi zeland (6)

Jedino tradicioalno jelo, odnosno Maorska metoda kuhanja hrane pod zemljom, je Hangi. Osim toga, imaju i najzdraviji med na svijetu od Manuke. No Taupljani će se prije pohvaliti McDonaldsom koji je na listi 10 najcool Mcdonaldsa u svijetu jer se ispred nalazi avion u koji možeš ući i jesti. Ako ćemo gledati gdje se sve Vegeta izvozi, mislim da je Novi Zeland jedan od jačih potrošača ovog hrvatskog proizvoda. Prvi susret s Vegetom sam imala u restoranu u kojem sam počela raditi – na prvu mi se učinilo da mi se zapravo priviđa. No, to je uistinu bila Vegeta, moja prijateljica iz Hrvatske koju nije da baš volim sa svojim jelima, no bilo mi je drago vidjeti ju ovdje, na kraju svijeta. Iako sam pobornik kupujmo Hrvatsko i domaće, ovaj put sam im pokušala objasniti da to nije toliko zdravo. Odgovorili su da je jako ukusno i da je dobar začin. Nije ih bilo briga što nije zdravo. Osim što je Vegeta glavni začin, ‘tomato souce’ i ‘gravy’ su glavni umaci. Gotovi umaci, naravno. Ono što su nama Nutella i Linolada, njima su Marmite i Vegemite – malo crno ljepljivo zlo za kojim je luda cijela jugoistočna hemisfera. Ovdje ćete teško naći nešto što niste nikad probali (osim Vegemitea i Marmitea, ali to i nemojte probati), jer Novi Zeland ustvari nema svoju kuhinju, a i ono što ima u svađi je s Australijom čije je čije. Pomalo kao Hrvatska, BiH i Srbija oko rakije. Toliko o gruboj slici gastronomije mog doma. Gledajući mojim gastro očima ovdje je i zrak pošećeren i masan. No, o udjelu šećera umjesto vlage u zraku pisati ću sljedeći put.

novi zeland (9)

Arhitektura ovdje ne dolazi do izražaja i iako nećete vidjeti lijepu zgradu ili kuću kao u Europi, vidjeti ćete naljepše vrtove s najljepsim ružama te uživati u mirnom i laganom životu. Za mene je Taupo osobno premirno mjesto, ali Kiwiji kažu da je on ‘uber’ živ kada ga usporediš s drugim mjestima. Ovdje se sve odvija od 8 do 17 sati i onda se većina toga zatvori. Ljudi odlaze doma i druže se u svoja 4 zida ili šetaju, trče i bicikliraju uz jezero. Društveni život nije kao kod nas. Novozelanđani nemaju običaj ispijati kave, što meni recimo, kao jednom Balkancu jako nedostaje. Taj svoj ritual sam ponijela sa sobom, što nijedan Kiwi neće razumjeti.

Koliko su opušteni i koliko je sve lagano govori i njihov način odijevanja. Otići bos u poštu nije ništa čudno. Djeca zimi hodaju bosa po cesti ili samo u čarapama. I možda ne bi ništa rekla da takva ne hodaju u pratnji svojih roditelja koji su, eto, navukli na sebe pernate jakne. Ja sam se opustila do te mjere da u pidžami, čarapama i papučama otiđem do trgovine po doručak. Dalje, nadam se, neće ići. Duh ove zemlje teško ćete razumjeti u početku jer kulura je drugačija od ostalih razvijenih zemalja gdje je tempo života u petoj brzini. Pojam opuštenosti u Novom Zelandu i Europi se uvelike razlikuje. Na kraju ću priču završiti s još nečim slatkim – vinom. Opće je poznato da Novi Zeland ima jaka i vrhunska vina, a manje je poznata činjenica da su Hrvati donijeli vinovu lozu i da su zapravo oni zaslužni za stvaranje najboljih vina u Novom Zelandu poput obitelji Fistonich, Babich i Selak. U to ime dižem času merlota našeg Mate Selaka, jedne tipične novozelandske vinarije – cheers!

Tekst: Ivana Čuljak

Učitati još
Zatvori