Zaigrana unutar različitih tehnika i različitih medija, senzibilna u uočavanju svijeta oko sebe zajedno sa svim njegovim problemima, temeljita u razradi teorijskog konteksta teme i kreativna u njezinom ostvarenju, akademska slikarica Lana Stojićević jedno je od najzanimljivijih mladih lica na hrvatskoj umjetničkoj sceni danas. Društveno angažirani, a vizualno uvijek drugačiji, njezini radovi istaknuli su se u gomili snažnom porukom skrivenom iza svakog motiva, naslikanog, fotografiranog ili izvezenog, i donijeli joj simpatije publike, ali i brojna priznanja struke.
O životu mladih umjetnika u Hrvatskoj, o stvaranju i o budućim planovima – s Lanom smo popričali uoči otvorenja njezine samostalne izložbe ‘Fasada’ u Galeriji VN.
1. Iza tebe je još jedna uspješna godina koju završavaš izložbom u Galeriji VN. No vratimo se na sam početak – zašto umjetnost?
Nema nekog posebnog razloga, jednostavno su me uvijek zanimali kultura, povijest i kreativnost u općem smislu. Da nisam studirala slikarstvo, studirala bih vjerojatno arhitekturu, povijest umjetnosti ili neki drugi smjer na akademiji. Igrom slučaja odabir je pao na slikarstvo jer sam se željela baviti samostalnom umjetničkom djelatnošću.
Područje umjetnosti može biti beskrajno zanimljivo, izazovno i zabavno, pogotovo ako uzmemo u obzir slobodu odabira tema, medija, suradnji itd. Ako uspijete dovesti umjetnost do profesionalne razine u svakom smislu, pa tako i onom financijskom, što je veliki izazov, onda to postaje najbolji posao kojeg mogu zamisliti.
2. Nakon završetka fakulteta ostala si živjeti i raditi u Splitu. Koliko je izazovna svakodnevnica jednog mladog umjetnika u Hrvatskoj?
Kako sam iz Šibenika, željela ostati živjeti u Dalmaciji jer je to, uz sve svima dobro poznate probleme, još uvijek sjajno područje za život.
Mladi umjetnik u Hrvatskoj mora sam obavljati bezbroj različitih poslova vezanih uz struku, a nerijetko nema niti iskustva niti zna koga može pitati za savjet. Veliki problem mi stvara nedostatak radnog prostora (izvan životnog prostora) što značajno utječe na koncentraciju, pa tako i na produktivnost. Zato često idem na “radne kave” u potrazi za inspirativnim okruženjem. U ovom poslu ključna je odgovornost prema sebi, svom radu i ugovorenim obavezama. Ako ti nije dovoljno stalo do toga što radiš, vrlo je lako popustiti pred raznim problemima, izazovima i rokovima.
Kreativan posao zahtijeva specifičan ulog energije, a ukoliko ne uspijete isprovocirati ideju ili rješenje iz sebe, frustracije su neizbježne, a rokovi ne čekaju…S druge strane, najveće zadovoljstvo ovog posla je kad se svi elementi na kraju poslože u cjelinu, kad vidite finalne rezultate dugotrajnog procesa.
3. Svojim si prošlim radovima već pokazala da je svijet koji te okružuje zajedno sa svim svojim problemima tvoja najveća inspiracija. Kako problem koji uočavaš pretvaraš u temu i, na kraju, u umjetničko djelo?
U radu su mi podjednako bitni i sadržaj i forma. Recimo da je moja formula odabira teme – bitno, ali ne previše poznato, pored toga i neobično, tj. bizarno ili začudno.
Npr. medij fotografije mi odgovara jer mi omogućava da uzmem dovoljno iz stvarnosti, ali da istovremeno u nju i interveniram. Kad pronađem neke zanimljive lokacije, žao mi je ostati na razini dokumentiranja, želim stvoriti nešto novo što se nadovezuje na kontekst te lokacije, proširiti značenje. Tako da i kada se bavim fotografijom gotovo nikad fotografija nije jedini medij kojeg u tom projektu koristim, pored toga osmišljavam i izrađujem kostim, rekvizite itd.
4. Tvoj rad uvijek ima i promišljeni teoretski kontekst iza sebe. Koliko je slojevitost bitna unutar likovnog za tebe kao umjetnika, ali i za nas kao promatrače?
Svaki moj rad započinje s razrađenim teorijskim koceptom. Slojevitost je ono čemu težim u radu. Kako svaki društeni fenomen ne postoji sam od sebe i za sebe već obuhvaća puno širi kontekst, uvijek mi je zanimljivo povezivati ga s nekim drugim, naizgled nepovezanim fenomenima, dodavati mu nove slojeve i asocijacije. Trudim se postaviti neke okvire u radu, ali donekle ostaviti otvorenu mogućnost interpretacije, što bi, pretpostavljam, trebalo biti izazovnije i promatraču.
U svakom slučaju, težim da u mojim radovima nije sve servirano i jasno “na prvu”.
5. U svojem umjetničkom stvaralaštvu biraš različite tehnike i medije – od slikarstva do fotografije i goblena. Određuje li tema tehniku u kojoj ćeš ju istražiti?
Jednostavno se ne volim kreativno ograničavati, ne želim se cijeli život izražavati u jednom mediju. Ne smatram da je pretpoznatljivost i uspjeh moguće postići samo u ponavljanju istog ili sličnog. Taj pristup, naravno, nosi i određene probleme, na neki način sa svakim projektom “počinjem ispočetka”. Međutim, u mojim radovima se najčešće vrtim oko nekoliko dominatnih medija ili materijala, od fotografije, pseudo-arhitektonske makete, do tekstila, tj. kostima i veza. Kako svaki medij imaja svoju poetiku, svakoj temi, tj. osnovnoj ideji rada odgovara neki drugi medij ili više medija istovremeno.
6. Koje su neke od tehnika u kojima bi se voljela okušati, ali još uvijek nisu pronašle svoju savršenu temu?
Na mojoj “to do” listi doslovno piše: film i/ili animacija, umjetnička/foto-knjiga, a planiram se vratiti vezu i šljokicama koje sam već koristila u ranijim radovima.
7. Svoje radove izlažeš u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Koliko su ta dva iskustva različita?
Moja dosadašnja iskustva nisu suštinski različita. Nisam baš previše puta izlagala u inozemstvu, ali većina tih izlaganja je realizirana putem natječaja. Sudjelovanje na takvim natječajima najčešće treba platiti, što svakako ograničava mogućnost prijave.
8. Godinu završavaš izložbom u Galeriji VN. Što nas tamo očekuje?
Radi se o novom pogledu na meni omiljenu i neiscprnu temu apartmanizacije Dalmacije. Ovaj put radi se o arhitektonskoj maketi od tekstila, točnije, o kostimu-kući. Tako sam nakratko za potrebe fotografske serije i sama “postala” jedna takva kuća, po uzoru na arhitekte Manhattan-a koji su se kostimirali u svoje zgrade, slaveći pritom tadašnju budućnost arhitekture povodom događanja “Beaux Arts Ball” 1931. godine.
9. S posljednjim danima još jedne godine, svi se okrećemo refleksiji na prošlih dvanaest mjeseci, ali i planovima za onih dvanaest mjeseci ispred nas. Po čemu ćeš ti pamtiti 2018.? Postoje li već neki projekti, planovi, novogodišnje odluke (…) za 2019. koje nam možeš otkriti?
Ovu godinu mi je svakako obilježio projekt Sunny Side u kojeg sam uložila dosta vremena i truda, ali i napravila najmanje kompromisa u realizaciji. Sretna sam što je taj rad bio moj drugi rad nominiran za nagradu New East Photo Prize u organizaciji fondacije Calvert 22 u Londonu. Tu je i divna suradnja s umjetničkom organizacijom Otvoreni likovni pogon koju planiramo nastaviti i iduće godine, a radi se o projektu o Tvornici elektroda i ferolegura u Šibeniku pored koje sam odrasla.
Sretna sam što mi je 2019. godina već poprilično popunjena iako još nije niti počela. Pripremam novu izložbu za Muzej općine Jelsa, kao i jedan novi foto projekt za kojeg sam dobila poticaj Ministarstva kulture. Posebno me veseli što je putem natječaja rad “Sunny Side” uvršten u program Likovne galerije Kulturnog centra Beograda. Krajem 2019. očekuje me i rezidencija u Parizu.
Otvorenje izložbe ‘Fasada’ Lane Stojićević u Galeriji VN (Ilica 163a) je danas (11.12.2019.) u 19h, a pogledati ju možete sve do 12.01.2019.
Foto: Sanja Jagatić
