Razgovor s Elementalom uoči njihova koncerta u Vintage Industrial Baru

Ovaj prosinac ispunjen je brojnim sjajnim koncertima u Vintage Industrial Baru, a jedan od onih za koji smo već odavno nabavili ulaznicu na rasporedu je večeras. S Elementalom koji nastupa u zagrebačkom Vintageu popričali smo ususret koncertu…

Iza vas je sedam studijskih albuma, a prošle ste godine obilježili 20 godina postojanja. Što se promijenilo u odnosu na početke?

Promjenilo se sve! Da nije, bilo bi to dosta tužno – kao da 20 godina pjevaš jednu te istu pjesmu. Stalno radimo nešto novo i drukčije, pokušavamo sami sebe iznenaditi. Mislim da je poanta umjetničkog djelovanja stalno istraživanje nekih novih stilova, obrazaca, krugova… Neki put uspješno, neki put ne. Tijekom godina smo objavili sedam autorskih albuma (posljednji, sedmi, je dupli). Mislim da nikada nismo reciklirali sami sebe. Jedino što bih mogla nazvati konstantom u Elementalu jest činjenjica da muziku nikada nismo gledali kao zlatnu koku nego kao sredstvo izražavanja, najbolju prijateljicu i izvor sreće. Možda je kriv Minja Subota koji je u Muzičkom Toboganu, emisiji uz koju sam odrasla, pjevao: „Muzika je put do sreće“… Pa je valjda vječno tu i tražim.

Danas se i glazbeni trendovi stalno mijenjaju i prepliću. Veterani ste hip hopa na našim prostorima, ali kako održavate vašu glazbu ‘svježom’? Publika se, unatoč tome što ste na sceni 20 godina, nikad ne zasiti, koja je vaša formula?

Svoju muziku održavamo svježom upravo zašto što nismo robovi žanra iz kojeg smo potekli. Ako privatno slušamo punk, to će se osjetiti u pjesmama koje radimo… Ako smo privatno u periodu „acoustic folka“ onda će se i to osjetiti. Nemoguće je ostati imun da kroz svoju muziku ne kanaliziraš ono što ti je trenutno u playeru, u privatnoj sferi. Zapravo ne postoji formula dugovječnosti, ali da je ima, bila bi u tome što je dobro pažljivo izabrati s kim stvaraš. Ne možeš birati tko će te slušati, ali možeš birati koga ćeš pustiti u prostoriju za probu, u kombi, u svoju glavu i s kim ćeš podijeliti svoju kreativnost. 

S kojim stranim izvođačima se možete poistovjetiti, a koga biste istaknuli na domaćoj sceni kao slične vašem stilu?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Ako bih na njega imala odgovor, značilo bi da smo se priklonili nekom trendu ili muzici koju odobrava većina. Više bih voljela smatrati da stvaramo nešto što je jedinstveno. Ne znam je li popularno danas reći da bi čovjek trebao biti „svoj“ i „jedinstven“ – ipak živimo u kulturi „followera“.

Kakvo je stanje rap glazbe danas u Hrvatskoj i regiji? Koliko se teško istaknuti kao izvođač i što biste poručili početnicima?

Ne pratim baš rap scenu, ali ono što je kroz YT ili FB došlo do mene, nije mi se baš svidjelo. Čini mi se da rap scena dosta zamjera trap sceni što je uopće nastala, a onda i preuzela poziciju koju je nekada zauzimala rap scena. Opet se dosta vodi polemika oko toga tko je „true“ a tko „fejk“. Malo mi je to srednješkolski diskurs.

Što se tiče poruke muzičarima koji tek počinju, poruka bi bila da budu strpljivi i da ne rade ustupke u stvojoj kreativnosti, a u želji da se svide publici.

Prvi put ćete svirati u Vintage Industrial baru. Nastupali ste na brojnim pozornicama diljem zemlje. Preferirate li intimniju atmosferu na koncertima i manje prostore ili energiju veće mase ljudi?

Obje varijante imaju svoje prednosti i mane. Mali prostori su izrazito „goli“ – publika je na nekoliko centimetara od tebe, sve su reakcije pojačane. Negativna strana malih prostora je izrazito tehnička – malo je prostora na pozornici. Nerjetko se događalo da se sudarimo na stageu jer se netko previše razmahao.

Veliki prostori ti daju osjećaj grandioznosti i ostvarenosti, ali isto tako, bude u artistu više nesigurnosti jer imaš osjećaj velikog broja publike pred sobom, što također znači i veću odgovornost da budeš 100% odličan.

Na koncertu ćete izvoditi i probrane pjesme s video albuma ‘B strane.’ Zašto ste se odlučili snimiti video album i na koji se način cijeli proces razlikovao od uobičajenog snimanja studijskog albuma? Koji su bili najveći izazovi?

„B strane“ su naša bendovska selekcija pjesama za koje smo smatrali da su nam bile formativne i važne, a iz nekog razloga nisu bile singlovi. Pa smo im htjeli udahnuti novi vjetar u leđa i možda dati neki svoj presjek 20 godina na sceni. Svojevrsni kurirani „best of“. Najveći izazovi su bili tehničke prirode jer naravno, kada smo došli u Mediku kako bi započeli snimanje, iskočilo je 100 problema sa zvukom i ozvučenjem. Srećom, Shot je na tom teritoriju domaći, pa je spasio stvar, ali bi svakako bilo ugodnije da se s time nismo morali baviti.

Nedavno ste izbacili pjesmu ‘Solidarnost’ kao podršku prosvjetarima u prosvjedima. Smatrate li da ste pridonijeli razumijevanju publike za osobe koje su prosvjedovale? Kakve su bile reakcije?

Reakcije su bile nevjerojatno pozitivne. Ljudi nam prilaze da nam se zahvale, što me čini nevjerojatno sretnom. Ne zato što trebam hvalu nego zato što je to znak da su nas „čuli“. Da su osjetili našu podršku i solidarnost, što je i bila poanta pjesme. Mislim da je prosvjed prosvjetnih radnika trebao izroditi neke veće promjene u društvu, tome smo se nadali (potajno i otvoreno), ali čini se da nam kolektivno još uvijek nije došla voda do grla.

Znamo da su pjesma i spot bili snimljeni u samo 12 sati. Je li taj proces bio pomalo kaotičan?

Bilo je ludo. Par večeri prije smo dogovorili tematiku i napisali tekstove, refren smo dogovorili preko Whatsappa večer prije snimanja. Ja sam svoj dio snimala izvan Zagreba, a ostatak benda je bio kod Shota u studiju. Dok je Shot miksao pjesmu, Koni je montirao spot a Iva Kovačević komunicirala s kolegama prosvjetarima koji su nam slali svoje videe priprema za prosvjed. Dosta gerilska akcija!

Elemental se uvijek isticao društveno angažiranim stihovima. Mislite li da je glazbena umjetnost i umjetnost općenito u Hrvatskoj dovoljno angažirani kanal da se prikažu nedostaci današnjeg društva?

Angažirana umjetnost bi trebala biti jedna od najjačih i najglasnijih grana umjetnosti. No čini mi se kako je premalo onih umjetnika koji promišljaju o svom socijusu ili široj slici unutar koje žive. Žao mi je zbog toga jer bismo zajedničkim snagama mogli napraviti nešto vrijedno spomena. Mislim da je u ujedinjenju (umjetnika ali i ostalih građana) ključ za bolje sutra. Ako ćemo biti okrenuti samo sebi i svojim problemima, jao nama. Osim toga, to je toliko surovo i bezosjećajno – ja se s time ne mogu poistovjetiti. Osjećam drugo ljudsko biće i želim reagirati, stvarati i mijenjati ono što ne valja.

Foto: PR

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori