Judita Franković (1981.) je, iako mi kritičari ne volimo nužno taj izraz, ali boljeg možda i nema – najtalentiranija glumica svoje generacije. Uz to što je svaku svoju ulogu dovela na zavidnu razinu, činila mala čuda s neraspisanim ulogama (kao onomad Renée Zellweger, i puno drugih glumica, bitno manje glumaca!), učinila je to opet. Da shvatimo kako drugačije ne može! Lik Ane u filmu Izbrisana Mihe Mazzinija i Dušana Joksimovića malo je remek-djelo koje će, iskreno se nadam, biti nagrađeno svim relevantnim nagradama! O tom liku, ponekim drugim likovima, tehnici, slovenskom porazgovarasmo…
Kako se kreirao lik Ane i što znači uopće kreirati nešto toliko teško, teško shvatljivo, empirijski neulovljivo možda? Kako je izgledalo, ako se možete prisjetiti?
Bilo je intenzivno, ali baza koju sam naučila još kod Simone Palatinuš je da nikada ne glumiš općenito. Što si konkretniji to je zapravo gluma konkretnija. U američkim školama se to popularno zove „choices“, i meni je osobno bio problem spoznati što znači „biti izbrisan“, to je malo nepojmljivo. Moj osobni izbor, nešto za što sam se uhvatila, bila njezina borba za dijete. To je ono što konkretno možeš igrati, iako sama nisam majka. Preko majke koja je odgajateljica u vrtiću sam često bila u kontaktu s djecom, i nekako uvijek se lijepo s njima povezala. Kad je bebica došla na set, odmah smo se spojili i to je bila neka moja osnovna linija vodilja. U pripremama smo sve prošli, što bi to trebalo biti. Cijeli taj proces je za mene bio i na jednom valu koji je možda nesvjestan. Uvijek se mogu vratiti nekoj glumačkoj tehnici koju sam studirala, ali načelno s intuicijom pristupam radu. Snimateljski proces je danas sve kraći. Imali smo dvadesetak snimajućih dana, i imam osjećaj da sam bila u vrtlogu cijelo vrijeme.
Bilo je toliko intenzivno da kada bih došla doma odmah zaspala ili bih imala situaciju da mislim da se neću probuditi. Valjda je to i zbog činjenice koju ne možeš razumjeti, a to je da ti netko kaže:“ti ne postojiš“. Nakon dugog vremena ništa me nije toliko emotivno uznemirilo. Uvijek kad pogledam svoje filmove, nikada mi nije jasno kako smo to napravili. Mogu se vratiti svome raciju i to razložiti, ali uglavnom se zaboravi kako su se donosile koje odluke.
Ova vaša uloga vrlo lijepo razgovara s vašom zadnjom ulogom, barem onom koju sam ja gledao, a to je uloga također majke. Igrate sličan problem. U filmu Dom….
Tako je, to jesu dvije žene koje su se našle u situaciji da se moraju boriti za svoju istinu ili individualnu pravdu, egzistenciju, ali su dvije različite osobe koje vrlo različito reagiraju. Ana je npr. U toj borbi jako blaga osoba koja unutar te nespoznatljive situacije, bori s nekom čudnom nježnošću, dok je Ona u Domu na krajnjim granicama. Ona je gruba žena koja možda nije bila takva, ali te životne okolnosti mogu promijeniti i tvoj tjelesni izgled. Kada sam gledala Dom, ona je meni bila ružna žena koja ti je čak odbojna. Život s tim svojim krajnostima, to zaista može napraviti od čovjeka. Sve maske tada padnu, čovjek postane ranjena životinja koja grize, ne zanima ga odnos s drugim ljudima. Mene uvijek fascinira vidjeti te likove, i kažem, uvijek me iznova fascinira kako smo napravili to što smo napravili.
Važna je razlika tih likova i u kontekstu njihove klasne pripadnosti. U Domu je Ona naslijedila stan, kontekst je lijep, nova gradnja. Kod Ane vidimo da je ona niža klasa, i vidi se da drugačije reagiraju na stvari. Koliko vam je to u kreaciji likova važna informacija?
Za oba filma smo radili na tome. U Domu je sve apstrahirano. Radili smo na tome tko su ti ljudi bili.Sve te informacije rade posao za izvedbu, daju nijanse. Male mi stvari znače, od kostima, od izvanjskih stvari, do mirisa, sa svime mogu raditi. Ovisi koji lik, koji posao kao obavlja.
Rijetko dobivam na ovo pitanje odgovor, pogotovo od glumaca, ali riskirat ću i opet priupitati. Što je s tom kategorijom „intuicije“ ? S druge strane, i odgoj glumački ima povjerenje u intuiciju. Kako se stvara povjerenje prema toj „instituciji“, glumačkoj, da kažem, očito – aparaturi?
Zapravo, prije nisam znala imenovati intuiciju, ali sad u nekakvoj retrospekciji mogu vidjeti da sam se puno u svom životu donosila odluke koje bi u tom trenutku u kojemu su se donosile djelovale skroz nepovoljno. Često sam radila takve odluke da bi netko rekao : “što ova mala misli?“. Nisam znala kako će neke od tih mojih odluka završiti, ali kao da je to neka sila koja te zaustavi u tome. Uvijek je to nešto iznutra me smirilo. Odluka za Akademiju je bila takva. Otišla sam jednom na prijemni i mislila sam da ću ići još nekoliko puta, dok me god ne prime. Iste sam godine upisala Filozofski i otišla na audiciju za studio Exit i prošla. Isto nisam znala, sve sam radila i nisam nužno shvaćala što ću s tim, ali nekako sam išla za energijom koja me vodila.
Kada nisam znala kako bih nešto glumila, odbijala bih to. Trudila sam se biti pristojna. Danas se radi na tome da se uništi intuicija, postala sam svjesna da si moram uzeti vremena za sebe. Prije sam bila pun nestrpljivija. Danas sam puno smirenija. Nisam pohlepna za posao. I uvijek sam mislila da će doći ono što treba doći kada treba doći.
Koja vam je bila najinstruktivnija glumačka tehnika na koju ste se oslanjali?
Čehov i Metod. Čehov mi je draži od Metoda jer te psihički potroši i umori ako ga ne znaš balansirati. Čehov je baš playful. Kod nas postoje predrasude da raditi izvana ne valja, izvanjski poticaj uvijek djeluje na unutra, to se zaboravlja. Imala sam dobru bazu i naučila sam biti alertna. Onda sam prošla Grotowskog, voljela sam se vraćati tijelu. Uvijek nađem prostor za fizičko. Sviđa mi se Meisner sve više, učila sam ga na radionicama. Naučio me slušati drugog čovjeka. Htjela bih ga još malo raditi.
Volite biti slobodnjak?
Da, ali ona je uvjetna, mene ideja o slobodi – oslobađa. Nemam ambiciju biti dio ansambla. Mislim da se ne bih snašla.Ne volim ideju o tome da mi se govori što „moram“. Ovako imam veću prividnu slobodu, i drugačija je odgovornost.
Postoji li karakter, lik koji biste htjeli odigrati? Za koji možda još niste spremni?
Voljela bih možda dobiti priliku odigrati neke klasike, moje sporno zorenje ide svojim tijekom. Intrigirala me Gospođica Julija, zanimala me Kleopatra kod Shakespearea, Mačka na vrućem limenom krovu. Barunica Castelli, možda.
Za kraj, je li slovenski savladan?
Učila sam ga radi ljubavi, bacila sam se na glavu. Moj slovenski je na početku bio presmiješan. Rekli su mi da ne pričam slovenski nego kao da ga fejkam, govorila bih hrvatski i izmišljala slovenski akcent. Danas je drugačije. Kada sam ga pravilno naučila onda su mi govorili da ga govorim prepravilno. Za Izbrisanu sam imala trenericu. Vokali me mogu raskrinkati.
Muž je najveći kritičar jer je i sam u polju?
Da, od početka je jako iskren. Shvatila sam da je to najbolje.
Foto: Marija Laća
