Srđan Sandić: Dada Masilo

Balet “Giselle” je klasična priča o nesretnoj ljubavi. Međutim, način na koji ovaj balet vide Dada Masilo i njezin ansambl iz Johannesburga, predstavlja veliko iznenađenje za publiku. Dva dana za redom nastupa na Beogradskom festivalu igre.

Masilo je na kazališnim scenama u Africi, Europi i Americi, postala poznata po pretvaranju klasičnih baleta u nove, hrabre produkcije koje kombiniraju zapadna iskustva klasičnog i suvremenog plesa s afričkim plesovima.

Balet Giselle s potpisom Dade Masilo na Beogradskom festivalu igre

Tijekom svoje karijere, a koju je započela nakon školovanja u Johannesburgu i Briselu, Masilo je dosljedno dekonstruirala balete “Labuđe jezero”, “Carmen” ili “Romeo i Julija”, postavljajući pitanje o vlasništvu nad baletnim nasljeđem i europskim bajkama čiji su “protagonisti žrtve svoje spolne, rodne pripadnosti i društvenog staleža, ako su uopće ljudi”. U svojim postavkama ona im oduzima rod, klasu, tradicionalne društvene temelje, pompu i okolnosti, vrativši se u srž priče o neuzvraćenoj ljubavi. Iako je dijalog protagonista u baletu “Giselle” ponekad težak za praćenje, pokreti su zaista smjeli i odvažni, potpuno sa svrhom, eksplozivni i zabavni za gledanje. Dada Masilo je rođena i odrasla u Johannesburgu. Formalnu edukaciju započinje s 11 godina, u okviru organizacije Fabrika igre. S 19 godina postaje studentica Scenskih umjetnosti u Briselu, gdje je ostala dvije godine. Nedugo po povratku u Južnu Afriku, 2008. godine dobiva prestižnu Standard Bank nagradu za mlade umjetnike, u kategoriji umjetničke igre. Tri narudžbe Nacionalnog festivala umjetnosti rezultirale su njenim komadima “Romeo i Julija” (2008), “Carmen” (2009) i “Labuđe jezero” (2010).

Od 2012. godine, njezini radovi prikazuju se širom Europe. Godine 2016., postavila je i izvodila svoje “Labuđe jezero” u Ottawi, Montrealu, Hanoveru, Amherstu i Pittsburghu, završivši sa šest nastupa u njujorškom The Joyce Theateru i nominacijom za Nagradu Bessie. Iste godine, vratila se u New York kako bi predstavila komad “Proljeće” u City Centru u sklopu manifestacije Fall for Dance, a šest mjeseci kasnije je prikazala svoj rad u Galeriji DC Moore. Svoj balet “Giselle” premijerno je prikazala 2017. godine u Kući plesa u Oslu. Od tada je ovaj komad izveden na cijelom nizu relevantnih festivala i samostalno.

Što znači ući u “umjetnički centar” bijele ženske, bijele muške moći – u balet, kao Afrikanka? Kakav je bio put? Nužno se od vas očekuje jedna drugačija razina očekivanja?

Znate, ne osjećam se, niti sam se ikada osjećala kao da ulazim u svijet koji mi je nepoznat. De facto me odgojila bijela žena. Poznajem taj svijet od svoje jedanaeste godine života. Ona je bila tu za mene, podržala me i vjerovala u moj talent. Moj svijet nije ono što ljudi misle da jest. Ja samo utiliziram stvari koje primjećujem oko sebe. Vidim i osjećam žensku borbu koja je i danas, više no ikada bitna i djelatna. Svih žena, ne samo manjina među ženama.

“Giselle” izvodite u Beogradu. “Kontroverzna scena“ je scena ludila. Žensko ludilo, neuroze dugo su bile tretirane jednostavno kao bolest. Sada znamo da je to bila reakcija na moć, na patrijarhat.

Ludilo vidim vrlo inspirativnim za istraživanje. U nekom trenutku, svi mi sa svojim životima, prođemo kroz neku vrst ludila. Uđemo u neko ludilo. Ludilo se da proživjeti bez ekscesa. Možeš jednostavno sjediti, biti miran i biti lud. Ako me razumijete? Ludilo se može ne izvoditi u očekivanim kodovima. Za mene je bilo važno naći pravi registar kako bih ga prikazala u kazalištu.

Ipak, ne nosite periku. Prikazali ste ga kroz pokret.

(smijeh) Da, tako je. Ošišana sam na “nulu“. I to je bio veliki izazov. Ponekad je prikazati ludilo izazovnije kroz gestu buljenja u neku točku. Ja sam pak izabrala biti topless, ne da bi bila seksi scena. Cijela ta scena prikazuje kako ju zajednica razgolićuje, rastrgava, ismijava, ostavlja. Kao, bili smo s tobom, a sada više nismo. Ona je ponižena, nitko ju više ne poštuje. Golotinja u toj sceni pokazuje što znači biti ranjiv i nemoćan.

Kada pričamo o Vašem putu u koreografiju, ne mogu vas ne pitati: koji su bili izazovi i kako se doživljavate, i dalje kao plesačica?

Da, ja sam plesačica. Šalim se. Nikada nisam htjela koreografirati. To nije bila stvar koja me zanimala, ali sam morala jer sam željela raditi stvari koje sam željela. Suludo! Koreografija je teška, pogotovo za osobu poput mene, koja samo voli plesati. S druge strane, ništa ne želim raditi napola. Onaj sam tip osobe koji je budan do tri ujutro i bdijem nad materijalom. U koreografiju moraš dati 200% sebe. Ali tome je tako pa ako je, i ako se s time pomirite, onda stvari jednostavnije napravite.

Rekli ste da će zadnji komad s kojim ćete se “hrvati“ biti Posvećenje proljeća, iz ovog klasičnog spektra. Stvarno?

Nisam sigurna više. Bojim se da je tako jer nisam sigurna da želim raditi Uspavanu ljepoticu, Pepeljugu, Don Quijotea. Ne znam.

Uspavana ljepotica je možda o ovisnosti? Heroinskoj?

(smijeh) Da, tako je. Baš sam neki dan razgovarala o tome kako bih ju postavila i zaključila sam da bih izvođače pustila da spavaju na sceni oko sat vremena. Rad ne smije biti samo pametan. Mora nešto i osjećati.

Kad smo kod pameti, što znači biti “pametan“ u suvremenom plesu, u suvremenoj igri? Pretenciozan? Koji su izazovi te “pameti“ u pokretu, u plesu?

Smatram da je uvijek stvar u suočavanju. Biti pametan čini mi se da znači samo jedno, a to je – misliti i živjeti van zadanih okvira, izađć iz kutije svojih navika, odgoja, obrazovanja. Te kutije treba prepoznati, ali i odbiti biti u njima. Ja ne želim pripadati niti jednoj: niti rodnoj, niti rasnoj. Biti ovca koja slijedi krdo, ne ne ne ! Treba se znati prihvatiti: osobno, imam 34 godine i Afrikanka sam koja voli žene, ali to nije cijela priča o meni, dapače. U ljubavi sam sa svijetom. Samo da biste do toga došli, trebate se prihvatiti. Tek kada prihvatite sebe, svijet će vas prihvatiti, ali i vi ćete prihvatiti svijet. Kada ljudi kažu da je moj rad “kontroverzan“ od srca se nasmijem i pitam ih, vrlo skromno: vidite li vi što se događa u svijetu? Biti pametan plesač znači ne ponašati se glupavo, glupasto i praviti se da ne razumiješ svijet oko sebe.

S obzirom na to da ste rekli da se volite baviti narativima, moram vas pitati, zašto je jedan takav, poput feminizma toliko neshvaćen? A puno ljudi se pravi da zna o čemu priča? Doživljavate li se kao feministkinja?

To je pravo političko pitanje. Smatram da žene trebaju biti osnažene, smatram da muškarci trebaju također biti osnaženi. Ne smije se uspostavljati vrednovanje. Feminizam nas uči našoj snazi i samovrednovanju. Uči nas brinuti se o nama samima i stati na svoju stranu, također. Shvaćam da su žene i dalje boje govoriti, pogotovo u mojoj kulturi u kojoj je muškarac kralj, a žena sluškinja. Feminizam treba biti inkluzivan.

U suvremenom plesu, u kontekstu u kojemu djelujete osjećate li ponekad rasizam i koje je oblike poprimio?

Ne, jako čudno, ali ne. Mislim da je to zbog toga što sam odrastala u bijelom kontekstu gdje rasa zapravo nije bila problem. Išla sam u miješanu školu. Na sreću sam imala šansu biti barem dijelom ravnopravna i školovati se sa super ekipom.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori