Foto priča: O autorici Dnevnika gradske cure

Nedavno sam kratila vrijeme čekajući tramvaj i naletjela na popularni Dnevnik gradske cure. Andrea Andrassy tog je tjedna pisala o stvarima koje ne voli. Smijala sam se glasno, sama na stanici. Kolumna me totalno oduševila i potakla da novu foto priču napravim upravo s njom – pametnom i zgodnom, duhovitom i zabavnom… ma skratit ću – sa svestranom Andreom.

Nakon što sam pročitala ostale njene kolumne samo mi je jedno pitanje prošlo glavom – kako sve to stigne i odakle joj inspiracija. U novoj foto priči Andrea mi je otkrila kako se nosi s kritikama na svoju tjednu kolumnu, koja je tajna njenog rasporeda (i da jako voli krpice sa zeljem)… Pa krenimo!

andrassy10

Što si htjela postati kada odrasteš?

Bilo je svega. Prvo sam htjela biti glumica. Pa policajka. Pa kirurg. Pa zubar. Onda sam skužila da za kirurga i zubara moraš dobro znati matematiku pa sam odustala. Dugo sam mislila da ću upisati pravo, ali i tu sam shvatila da to baš nije za mene. Onda sam opet htjela biti glumica. I evo, sad sam magistar ekonomije, smjer financije, a radim sve, samo ne to.

andrassy4

Kako je počela tvoja ljubav prema pisanju?

Zapravo, nije počela, barem ne u onom “oduvijek sam znala da se želim baviti tim poslom” smislu. Kad sam bila klinka, obožavala sam pisati zadaćnicu, pisala sam je i sebi i drugima jer mi je to dobro išlo. Ali nisam nikad mislila da će to biti nešto čime ću se baviti kad odrastem. Kad sam krenula raditi za portal na kojem sad pišem kolumnu, pisala sam članke. Nakon negdje 6 mjeseci rada, shvatila sam da mi je teško hendlati i radio i pisanje članaka pa sam htjela dati otkaz na portalu. Urednica me nagovorila da krenem s kolumnom, a moj prvi odgovor je bio: “Ne dolazi u obzir!” Mislila sam da će tjedna kolumna biti prevelik izazov za mene i da neću ni sama biti zadovoljna kvalitetom, tako da mi se nije činilo izglednim da će drugi biti zadovoljni. Ipak, bojala sam se reći “ne” svojoj urednici pa sam prihvatila izazov. Mislila sam da će sve trajati 3-4 tjedna i da ću ostati bez inspiracije. Ovaj tjedan je izašla 182. kolumna po redu, a pisanje sam zavoljela usput, kad sam shvatila da me zabavlja.

andrassy2

Kako sve stižeš?

Imam raspored kojeg se držim, po tom pitanju sam kao Japanac. Ne kasnim, sve mi je organizirano na minutu, a uspješno stizanje svega što imam u danu mi predstavlja neizmjerno zadovoljstvo. Kao u igrici u kojoj si ograničen vremenom pa moraš stići na određene check pointove – tako je i meni s obavezama u danu. To ne znači da cijelo vrijeme samo radim – moj raspored je jako često popunjen i “obavezama” kao što su slobodna večer za čitanje ili slobodno popodne za ljenčarenje. Tih obaveza se također držim, jer mislim da je jako važno inzistirati na vremenu za sebe, pogotovo kad imaš natrpan raspored.

andrassy8

Obožavaš hranu i tvoji komentari na društvenim mrežama često su povezani s fotografijama hrane. Na neki način dobili smo dojam da te iritiraju pravila prehrane i stav ‘mršavo je lijepo’?

Iako sam Japanac po pitanju točnosti i pravila kada je riječ o rasporedu, generalno me nerviraju pravila koja se odnose na stvari koje su vezane za osobne preferencije. Moj stav je ovakav: premršavo nije zdravo, predebelo nije zdravo, a sve ostalo je stvar osobnog izbora. Ne volim ljude koji se izgladnjuju samo zato da bi ušli u uže traperice, ali naučila sam da je takve ionako teško preobratiti i ukazati im da je možda ljepše uživati u čokoladnoj torti. To nije moj posao – moj posao je da jedem ono što želim, i to je to. Netko želi jesti samo nemasnu hranu, netko želi jesti tortu za doručak, i to je sve ok. Dok god mene netko ne pita zašto tu i tamo doručkujem tortu i ne drži mi predavanja o celulitu, meni je lijepo.

andrassy7

Većinom su tvoje kolumne vezane za aktualne teme – kako kreće seansa kreativnosti? Imaš neke male rituale, sine ti ideja pa je zapišeš, nešto te užasno isprovocira ili?

Kako kada, ali kada je neka aktualna tema o kojoj pričam s ljudima koji me okružuju, često je ubacim u kolumnu jer kao što je komentiram sa prijateljima, želim je komentirati i sa čitateljima. Nemam seanse kreativnosti, ideja dođe sama. Ponekad je zapišem, ponekad ne, a najčešće koncept podsvjesno razrađujem pod tušem – onda kada većina nas najbolje razmišlja i najbolje vodi imaginarne svađe.

andrassy1

Ljudi dosta komentiraju tvoje kolumne, uostalom to i jest poanta, no povrijede li te ponekad komentari?

Bilo bi glupo reći da me ne diraju jer sam čovjek i u genetskom kodu mi je zapisano da će me dirati, ali rijetko me kad povrijede. Ja to gledam ovako: ako netko argumentirano da kritiku koja će se uz moje promišljanje pretvoriti u nešto konstruktivno, nešto zbog čega ću pisati bolje i/ili razmišljati drugačije, to je komentar koji mi pomaže da rastem i postanem bolja, što je uvijek super. Ako me netko neargumentirano vrijeđa jer se jednostavno ne slaže s mojim mišljenjem, to jednostavno ignoriram. Ne zato što nisam otvorena za kritiku – jesam, ali kao što kritiku treba znati primiti, treba je znati i dati. Ljudi često pokušavaju vlastite frustracije i neodgoj podvaliti pod kritiku, a za takve slučajeve odabirem ne imati vremena. Možemo se ne slagati, ali trenutak u kojem jedino vrijeđanjem možeš izraziti stav je trenutak u kojem zaključujem da jednostavno nisi dorastao situaciji.

andrassy6

Kako kombiniraš odjevne kombinacije? Voliš domaće dizajnere?

Uf, ja nabacam na sebe što mi dođe pod ruku i izađem. Da se razumijemo, to su većinom ziheraške stvari, nisam jedna od onih cura koje pola sata slažu ‘neobaveznu punđu’ i lažu da su je svezale u par sekundi. Nosim ono što volim, ne nosim ono što ne volim i ne robujem trendovima i to je manje-više to. Domaće dizajnere jako volim, primjerice Yuniku, ELFS, Envy Room, Lokomotiva, Larie, a jako volim i torbice Mure Pehnec, Artelego i Nohaa.

Koji je najbolji savjet koji si dobila, a vezano je za hobi/posao kojim se baviš?

Nisam baš bila izložena savjetima kada je riječ o pisanju, ali nakon nekih kolumni sam samoj sebi dala jedan savjet kojeg se držim: nikad ne možeš zadovoljiti baš sve ljude. To sam shvatila kad sam napokon izbacila kolumnu s kojom sam bila jako zadovoljna, pa sam i u komentarima na portalu za kojim pišem očekivala pohvalu. Ali i dalje je većina bilo samo vrijeđanje. Tada sam se zapitala zbog čega me ti ljudi toliko mrze, a onda sam shvatila – oni uopće ne mrze mene, nego sebe. Tada mi je postalo sasvim jasno da će, što god da napravim, uvijek biti ljudi koji znaju samo i isključivo mrziti, sakriveni iza tajnog identiteta, i da to ne govori toliko o meni koliko govori o njima. To je bio trenutak kad sam si rekla: “OK, odsad radim samo po svom – kome se sviđa, sviđa mu se, kome ne, a šta ću mu ja… nije sve za svakoga.” I to je to. Nije sve za svakoga. Ja obožavam krpice sa zeljem, ali znam da je sigurno određen postotak ljudi sad pomislio: “Fuj.” I sve je to ok, nije sve za svakoga. Ali znam da sretni ljudi nikad ne vrijeđaju simpatizere krpica sa zeljem – to rade samo oni koji su frustrirani.

andrassy3

Koji savjet bi dala osobi koja želi krenuti u tvom smjeru, a ne zna kako?

Prvi savjet – pitaj. Ja sam krenula volontirati za portal na kojem radim jer sam se javila Matiji Babiću i pitala ga “je’l mogu”. Drugi savjet – ako pišeš, piši kako bi TI pisao. Kad sam tek krenula s kolumnom, pokušavala sam pisati “onako kao što SE piše…” Većina ljudi nešto glumata kad krene pisati, razmišlja kako bi to TREBALO izgledati i kako bi čitatelj HTIO da nešto izgleda. Kad pišeš, piši kako pričaš na kavi s frendovima. Ja to radim baš tako – zato u kolumnama nikad ne kažem “bih”, jer na kavi umjesto bih govorim “bi.” To je to, jedino pravilo kojeg se ja držim kad je riječ o pisanju.

Foto: Rajna Raguž (RRVizual)
Digitalna obrada: Maja Topčagić

0

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori