Za sve je kriv Tony Robbins. I zašto je baš on morao inspirirati milijune ljudi. I među njima i Tibibilbija, a onda i mene. Jedinog Nebibilbija ovdje.
Krenuli smo 29. travnja sa zagrebačkog aerodroma, prijavivši se kod ljubazne tete za let do Singapura preko Münchena u 14:30. Zapravo, nismo se još ni prijavili, već smo shvatili (nakon što nam je teta rekla, naravno) da ne letimo preko Münchena nego preko Frankurta što i nije zapravo bio takav problem nego je samo ukazivalo na to koliko smo šlampavi. Sjeli smo u neki caffe i započeli planirati naše putovanje nakon Singapura s letom Air Asie na Bali obzirom da je prvotni plan bio da idemo snimati Acro kampanju na Bali s jednom od najpoznatijih blogerica iz Australije koja dolazi tamo baš u to vrijeme. Činio se kao još jedan #acrossthegoals i #dreamscometrue. If you know what I mean.
Kad planiraš lijepe stvari, pet sati čekanja na aerodromu vrlo brzo prođe. Pa čak tih 12 i pol sati leta do Singapura nismo ni osjetili. Pokraj mene je sjedila cura iz Belgije koja je, jednako kao i ja, imala svog plišanog medvjedića sa sobom pa se barem nisam morala osjećati blesavo. Vozili smo se u najvećem avionu na svijetu – airbusu od Lufthanse. U jednom trenutku sam se čak probudila i pomislila: zašto stojimo sad ovoliko dugo i ne vozimo se? Toliko je bilo ugodno. Nakon što smo stigli u Singapur, netko od gore nas je počeo testirati. Tibibilbi, porijeklom Rus, prošle je godine bio na istom putovanju i nije trebao singapursku vizu s obzirom da odmah leti dalje. Ali, da bismo letjeli dalje, moramo izaći iz aerodroma i ponovno se prijaviti za let Air Asije.
Komplikacija broj 1. Tibibilbi ne može izaći van jer nema singapursku vizu. Zgodna teta na zagrebačkom aerodromu predvidjela je ovu situaciju, i kako ne bismo imali problema u Frankfurtu gdje bi nas tražili singapursku vizu za Tibibilbija, poslala je našu prtljagu direktno za Bali. Time je spriječila dodatna pitanja Air Crewa iz Frankfurta. Komplikacija broj 2. Lufthansa ne može poslati torbe iz Singapura za Bali jer se radi o drugim avioprijevoznicima. Točno. I uz svu tu jurnjavu po Changi aerodromu kako bismo isprintali karte za Bali gdje je navedeno ime ruskog putnika kako bi dobio boarding pass – saznajemo da je apsolutno nemoguće da su naše torbe premještene na let za Bali. Komplikacija broj 3. Izgubljene torbe. Dva moguća scenarija. 18 je sati po lokalnom vremenu. Scenarij prvi je onaj najbolji mogući. Do leta u 21 sat naše torbe će biti pronađene. Tibibilbi je dobio boarding pass koji nekim čudom vrijedi 4 dana što znači da kad se vratimo s Balija, moći ćemo ležerno odslušati trodnevni seminar Tonyja Robinsa zbog kojega smo i investirali u ovo putovanje.
Drugi scenarij je nešto lošiji, a to je da neće pronaći torbe do našeg leta, ali, imamo ‘djutiće’ svuda okolo, a i idemo na Bali pa nam robe baš i nešto ne treba. Čekat će nas kada dođemo. Najbitnije je da Tibibilbi i Nebibilbi idu skupa na odmor. Ostalo ćemo lako. Komplikacija broj 4. Nebibilbi nema vizu za Indoneziju. Jer cijelo ovo vrijeme nije bio fokus na meni! I cijelo ovo vrijeme mislimo (a misliti je dr** znati, da ‘prostite) da se viza za Indoneziju kupuje pri ulasku u zemlju! DA! Za njega, ali ne i za mene. I ovo je bila drama, kakvu već dugo nisam proživjela. Još uvijek mi nije smiješno i ne mogu vjerovati da nisam pogledala jednu od dvije bitne stvari. I da smo kupili karte za cijelo putovanje prije tri tjedna. I da sam okolo tvrdila ljudima kako mi viza ne treba. Lekcija 1: uvijek provjerite trebate li vizu za pojedinu zemlju i da li vam putovnica vrijedi više od 6 mjeseci.
Komplikacija broj 5. A što ako su torbe otišle za Bali? Realno nitko nije bio sto posto siguran gdje su naše torbe. Zgodna dama u Hrvatskoj nam je rekla da se mogu prebacti samo da to ne rade tako često dok je singapurski crew tvrdio suprotno. U trenutku punom suza, najmanja stvar koja me brinula bile su torbe. Sa sobom sam imala sve što mi je potrebno da mogu zaraditi novce, čak i ako izgubim torbe, ali svoju glupost i dalje sama sebi nisam mogla objasniti. I evo, još uvijek si objašnjavam. Komplikacija broj 6. Tibibilbi ima dozvolu boravka 4 dana u Singapuru, što znači da 03. svibnja moramo napustiti zemlju. Što se ne smije dogoditi. Trodnevni edukacijski seminar Tonya Robinsa počinje 06. svibnja i traje do 08. svibnja. Misija: odabrati zemlju u kojoj Tibibilbi i Nebibilbi ne trebaju vizu i otputovati na 2 noći. Na popisu su bile slijedeće: Vijetnam, Tajland i Kambodža od koji je jedino zadnja spomenuta dolazila u obzir obzirom na različitost u našim nacionalnostima. Ideja: Zašto ne bismo za iste novce otputovali na prekrasne Filipine? Rajske plaže i luksuzni hotel za malo novaca, žarko sunce, tri sata leta i ne treba nam viza? Pa ovo je genijalno.
Jedva smo dočekali. Napokon, ovaj cijeli ‘zez’ s vizama i Balijem ima smisla. Tko zna kada bismo vidjeli Filipine da nije bilo ovoga. Sigurno nas čeka neprocjenjivo iskustvo. Tri dana odmora, ispod palme, na pješčanoj plažici, objasjani suncem. Provodili smo dva vrlo kvalitetna dana prije putovanja u Singapuru. Posjetili smo KU DE TA, Marinu, Singapurske vrtove, Raffles hotel i cijeli dan prije leta iskoristili smo na posjet singapurskim plažama i onom neprocjenjivom – Universal Studiju – koji nas je zaista oborio s nogu. I baš smo pomislili: ovo je tek početak putovanja, ono što nas čeka zaista je neprocjenjivo!
Oko 20 sati po lokalnom vremenu krenuli smo prema aerodromu, sa simpatičnim, pričljivim singapurskim taksistom koji priča engleski koji samo on razumije. Bilo je smiješno. Dugo smo se vozili, i od cijele vožnje razumjeli smo četiri fraze: ‘takecare’, ‘lock you for three days’, ‘my son’ i ‘money’. Bilo nam je dovoljno da se do Filipina vozimo u malom aviončiću blijedi ne znajući što očekivati. Pokraj nas, do prozora, sjedio je Filipinac. Slatki, mali, zbunjeni Filipinac. Pozdravio nas je i upitao – ‘Ovo vam je prvi put u našoj zemlji?’, Kimnuli smo glavom. ‘Ako želite možete sa mnom pogledati boks! Taman počinje nakon što mi sletimo!’ Boks!!!! Helou? Sve priče od maloprije počele su nam se vrtiti po glavi. Da avion nije poletio, već bismo odavno izletjeli (trkom van pa makar spavali na aerodromu iduće tri noći). U međuvremenu, prije leta, Tibibilbi je kontaktirao svog prijatelja s Filipina koji sada živi u Kini. Mladić je rekao da se čuvamo, ne hodamo noću, pazimo u koji taksi ulazimo, pazimo s kime razgovaramo i kako (iliti ne razgovarajte ni sa kim) i mi smo zaključili da se sigurno radi o velikom gradu, gdje ima svakakvih kvartova i da ne trebamo brinuti ni o čemu.
Trip Advisor je rekao da je mjesto u koje idemo dosta zgodno, smještaj i osoblje veoma ugodno, ali i da je kvaliteta vode na Filipinima toliko dobra da jedva preporučaju da operemo ruke, a kamoli išta drugo, jel’. Za poludit. Nema veze, naš hotel je i tako udaljen samo 3 minute od centra. Snaći ćemo se. Centra? Kojeg točno centra? Vozimo se u žutom taksiju, Filipinac koji priča s kolegom na telefon na svom jeziku, ljudi se po cesti voze u autima bez krova, na motorima bez kaciga, trube svake minute jer ni ne gledaju gdje skreću i spavaju u smeću. I eto nas – naš hotel. Moderna građevina usred generalnog kaosa. Paralelno je Tibibilbi glumio da smo ovdje već bili nekoliko puta, navigirao taksista obzirom na skoro napamet naučenu GPS kartu, i dao mu dobru napojnicu. Ja sam samo šutila. Evo, i još šutim. Cijenim ovaj hotel, ove dobre ugostitelje (jer je moglo biti deset puta gore), volim to što sam s njim, to što živim u sigurnoj Hrvatskoj, u predivnoj obitelji i živim svoj mali život iz snova nadajući se da ćemo ipak odslušati seminar i naučiti biti zahvalni za sve što nam dolazi u životu.
Kada sve sumiram ovako 10-ak dana poslije, nakon odslušanog seminara, neovisno o tome što smo ‘naletili’ na još 3 prepreke check-ina, vrativši se u Hrvatsku mogu reći da je ovo bilo iskustvo koje ću pamtiti. Iskustvo koje mi je promijenilo kut gledanja života, iz kojeg smo hrpu toga naučili (zahvaljujući seminaru Tonyja Robbinsa) i na kraju krajeva – sve ono što je dobro za nas u životu je daleko od nas i hoćemo li doći do toga ovisi o našoj volji i upornosti. Ovo je bio pravi i jedini put.
Tekst i fotografije: Elizabeta Novaković
