Riječi nose težinu premda ih izgovaramo automatizmom; one su produžetak i definicija naših misli. Dok ispijam kavu očekujući sugovornika na temu fotografije razmišljam o njoj kao dokumentu, a tek potom i kao umjetničkoj formi. Asocijacija me vodi do nekoliko glagola.
Primijetiti. Promotriti. Prenijeti.
Promotriti znači ispitati pogledom. Zvuči poetično, definicija samo jedne riječi, no nije li fotografija upravo to? Ne prenosi li ona uvid u situacije koji su nam možda promaknule ili nismo uopće ni naučeni primijetiti ih? Premda tema razgovora nije jezik upravo je jezik fotografije i način na koji se on uči, zanimljivost tog zanata. Jer fotografija priča, a kao i svaka umjetnička forma iziskuje upoznavanje s određenim osnovnim elementima i pristupima koji ju čine potpunom.
„Tri godine sam svaki dan baš intenzivno fotografirao. Bio sam fokusiran samo na to…“ govori mi fotograf Dario Dunaj kojemu nije bilo dovoljno samo voljeti fotografiju već si je sam, gotovo spartanski kontinuirano nametao ritam njenog istraživanja i vlastitog razvoja u toj vizualnoj formi. Nakon što je urednički tim platforme tumblr odabrao upravo njegov rad kao istaknuti čime je zaintrigirao brojnu publiku, još se intenzivnije posvetio istraživanju.
„Svaki dan je jedna fotka morala ići gore. Morao sam napraviti barem jednu koja će me zadovoljiti da ju objavim. U te tri godine nisam stao niti jedan dan. U početku je to bilo s mobitelom. I zapravo se tamo može vidjeti sve što sam radio i vidi se što se sve mijenjalo, kako i koliko brzo sam napredovao, čak i stil koji je varirao. Uvijek ima neka doza „mog“ stila.“ Pitam ga kako je sam doživio te stilske promijene? „ Nekad se znam živcirati u smislu: sve su mi fotke slične, ali u tome i je stvar, to sam ja, ne mogu drugačije.“
Stil zvuči ograničavajuće, gotovo da definira umjetnike i postavlja određene okvire van kojih se ne izlazi. Ako bismo govorili o Darijevoj naraciji ona bi bila aktualni zapis kadrova iz urbane sredine. Ona nije novinarska no definira ritam i stil ulica. Uostalom, njegov se interes za tu formu javio s početkom sk8anja što je vodilo ka istraživanju kvartova.
„Počelo je u razdoblju do dvadesetih godina. Skejt ima veliku ulogu u mom životu. Sve, ali baš sve je povezano s tim. Mislim da nikada neću moći reći da više ne skejtam. To je jednostavno u tebi. Skoro svaki dan sam na trenutak u mislima iz tih dana, kad je sve bilo tako jednostavno. Skejtali smo po cijelom gradu! Uvijek je netko imao neku ideju i novi “spot” koji moramo otići vidjeti. Npr. stari bazen na Sveticama; napušten, sve je išarano grafitima i ona plava boja bazena! Točno se sjećam kad sam prvi puta došao tamo. Show! Zatim zgrada bivšeg Ferimporta (današnja Muzička akademija). Unutra je bio sav inventar i namještaj iz bivšeg postrojenja. Od onog što smo mogli iskoristiti pokušavali smo napraviti elemente na kojima bi mogli skejtati unutar same zgrade. Bilo je zabavno; bili smo stvarno klinci, ali vjerujem da se to, nekako podsvjesno, uvuklo u mene. I krov te zgrade… provodili smo sate tamo.. sjedili, pričali… vjerojatno je od tada ta “opsesija” krovovima koja je prisutna i danas! Obožavam krovove, traženje novih… volim sjediti, chillat gore…ta perspektiva i način da nađeš još tisuću drugih stvari. Opsesija jer, doslovno se natječem sa samim sobom, gledam sve krovove zgrada po gradu i smišljam načine kako da dođem tamo gore ako još nisam bio.. barem jedna fotka da ostavim trag!“
Neke lokacije i ponavlja i nastavlja: „ odlučio sam jedno jutro otići na krov na kojemu sam bio već puno puta i fotkati izlazak sunca. Nisam znao što će me dočekati, samo sam imao osjećaj da trebam biti tamo jer je bilo baš dobro doba godine za hvatanje tog svjetla. Na kraju me dočekalo ovo:
„ Iza svake fotke je neka priča, to je jedan od razloga zašto volim fotografiju. Poput ove fotografije Zagrepčanke. Doslovno sam ušetao na stražnji ulaz i pravio se da radim tamo. Liftom sam došao na mislim 15. kat, a onda sam odlučio prošetati po stubištu. Nadao sam se da ću uspjeti uloviti nešto s prozora, nisam mislio da imam šanse doći na krov. Ponavljao sam si to, ali nešto me tjeralo na svaki novi kat i samo sam naletio na terasu. Bila je otvorena! Imali su neke radove. Krov Zagrepčanke: riješeno! Ona mi je bila baš izazov.“
Takvo proučavanje dovelo ga je i u suradnju s grupom individualaca koji djeluju pod imenom Krenimo. Iza ovog projekta koji donosi uvid u inspirativne gradske ambijente otvarajući promatračima prozor u okruženje i njegov novi doživljaj uz Daria stoje Tamara Brixy, Goran Kerić, Valentina Matić Pavelić, Mario Miličić i Saša Šimpraga. Kako i sam kaže upoznao je cijeli Zagreb, no i dalje otkriva nove zanimljivosti iza objektiva upravo na ulicama i unutar zgrada.
„Arhitektura je iznimno zanimljiva. Uvijek me nešto iznenadi i kad pomislim da sam vidio doslovno sve u ovom gradu. No, najviše stvari nađem kad uđem u neki haustor. Prođeš pored toga deset tisuća puta, ali tek kad uđeš otkriješ nešto novo. Na primjer sad su mi zanimljiva okrugla stepeništa. Već znam prepoznat zgrade u kojima ih sigurno ima. Ako zgrada ima toranj, moguće da su u njoj i spiralne stepenice. Na Tomislavcu sam naletio na jednu sa super freskom na vrhu. Novinarski dom me isto iznenadio. Ima stvarno svega. Arhitektura me privlači, najviše socijalistička, brutalistička pogotovo. Želio bih vidjeti sve spomenike uživo. Izgledaju kao da nisu s ove planete. To mi je atraktivno, sve što izgleda posuđeno, kao da ne pripada ovdje.“
Pitam ga, nameće li si osim ritma rada i koncept, pogotovo jer mu modna fotografija nije strana? „Editorijali su cijeli proces. Uključuju dosta pojedinaca kako bi ispala jedna dobra fotografija. Kod fotografije volim što me tjera da pronađem „nešto“ kako bih došao do onog što sam i zamislio. Super je imati ideju i provesti ju u djelo. Naručio sam od frenda koji izrađuje objekte od stakla da mi napravi piramidu. Imao sam ju doma jedno godinu i pol dana i znao sam da hoću piramidu i da nešto želim raditi s njom no trebala je situacija u kojoj ću je zaista moći iskoristiti i to je bilo spontano.“
Naravno tu je i faktor ljudi kao što sam ističe. Modna fotografija iziskuje dogovore, osmišljavanja i mnoštvo suradnika čije želje treba uvažiti. Fotograf nema samo ulogu prenositelja određene atmosfere već djeluje redateljski – on što on uoči postaje pričom. Jedno od iskustava koje i samo čini zanimljivu priču bila je suradnja s renomiranom dizajnericom Ivanom Omazić. Koji je njegov pristup i kod visoko-produciranih editorijala, na što se fokusira?
„Volim pustiti ljude da se opuste i loviti radnje. Kad uočim zanimljivost ili skužim da ima neka radnja koja dobro djeluje onda iskomuniciram da se naglasi. Ali baš ulovim taj trenutak i to je to.“ Upravo je to njegova stilska odrednica – u njegovoj fotografiji nema „fejkanja“, Dario hvata iskrene momente stoga je kampanja za talijanski modni brend Re-Bello, koju je kao kreativni direktor vodila Omazić, bila iznimna suradnja jer je dozvolila upravo kombinaciju profesionalne razine i slobode djelovanja. „Produkcija je bila savršena. Snimali smo na plaži; čitav tim je bio prisutan. Očekivanja su bila velika, a meni je to bilo prvo takvo iskustvo. Radio sam samostalno, ali imao sam slobodu na temelju Ivanine vizije; kako je ona doživljavala odjeću i pustila me da radim. Bilo mi je bitno naglasiti emocije i atmosferu. S tehničke mi je strane bio poseban izazov jer sam koristio prirodnu rasvjetu. Svi su bili zadovoljni i to mi je bilo možda najbolje iskustvo do sada.“
No, što je sljedeći izazov?
„Volio bih putovati. Sad planiram Berlin, taj grad me baš privlači. Doslovno samo hoću vidjeti cijeli grad, fotkati street art i ljude. Putovanja su mi ove godine prioritet. Čak sam odlučio istražiti spomenike, koji su sad možda i prevelik hype, ali uvijek se može naći neki novi ugao iz kojeg gledaš.“ A time i prenosiš gledatelju. Ulice i situacije, eksterijeri očito su idealno plodno tlo za Daria. Vraćamo se na fotografiju koja mu je i danas najdraža jer je možda najbolji primjer onoga što ga privlači.
„Ne želim se ograničavati na određenu vrstu fotografije, barem ne još. Trenutno mi je sve zanimljivo i želim istraživati i eksperimentirati u svakom području. Dokumentarna fotografija mi je možda najbliža; ful zanimljiva jer su to situacije. Na njih ne možeš utjecati, jednostavno si prisutan. Ne razmišljam o pravilima. Fotkam kako je meni dobro. Tako je ispala i ta fotka; deda koji sjedi u bijeloj kuti u garaži, ima tranzistor i čita novine. Izgledalo je kao filmski set. Prvo sam prošao pored njega, ali nisam mogao propustiti taj kadar pa sam se vratio i obilježio taj trenutak. Taj deda i njegova brija, to je to. To je ono što želim raditi. Bitno je da fotografija u gledatelju probudi neki osjećaj, kao i svaka vrsta umjetnosti. Da ju ne prestaješ gledati neko vrijeme, a da ni sam ne znaš zašto. Ako ljudi tako doživljavaju neke od mojih fotografija, to je to, uspio sam!“
U današnje doba, kad smo svi gledatelji kroz objektive i nositelji osobnih zapisa iz vlastitih života koji su ponekad samo proširenje onoga što bismo željeli biti i kako bismo se voljeli predstaviti drugima, čini mi se potrebnijim nego ikad imati uvid u ono što vide promatrači stvarnosti; fotografski zapisničari mjesta i vremena u kojemu živimo. Dario je jedan od rijetkih lovaca trenutaka koji su danas relevantni, a protokom vremena postaju njegovi svjedoci. Nekada smo imali Novi val, danas nam nedostaje medija koji objedinjuju generacije, no postoje prozori kroz koje valja proviriti kako bismo osvijestili dio onoga što inače ne primjećujemo. Darijev tumblr i instagram, idealan su početak za to jer on ne samo da primjećuje, promatra i prenosi već predstavlja glas urbane sredine kojoj pripadamo; njene skrovitosti i stvarnosti – od mode i arhitekture do egzistencije.
Foto: Dario Dunaj
