Prenošenje s generacije na generaciju – psihoterapeutkinja objašnjava transgeneracijsku traumu
Ako ste netko tko radi na sebi ili ga zanimaju teme osobnog rasta i razvoja sigurno ste već čuli za pojam transgeneracijske traume. Idemo malo dublje zaroniti u ovaj pojam i što on predstavlja.
Kada pričamo o traumi mnogi ne znaju da se posljedice neke traume mogu prenositi s generacije na generaciju, no u stručnim krugovima znamo da se to događa i sve češće se o tome priča i javno. Vjerujem da zvuči čudno i da ne znate što to točno podrazumijeva pa ćemo dalje u tekstu pojasniti. Za početak, idemo raščlaniti pojmove.
Transgeneracijska trauma
Postoje dvije mogućnosti na koji se trauma može prenijeti s jedne generacije na drugu – prva je transgeneracijska trauma, a druga intergeneracijska trauma.
- Što znači jedna, a što druga?
Intergeneracijska trauma podrazumijeva ”prenošenje” traume s treće ili četvrte generacije na potomke (npr. s bake na unuku) ili pak između generacija (npr. ujak na nećaka).
Transgeneracijska trauma je češće spominjan pojam i on podrazumijeva ”prenošenje” traume s roditelja na dijete.
Prenošenje traume
Kod oba tipa traume radi se o tome da je jedna generacija ili jedna osoba u toj generaciji doživjela neku vrstu traume koju je zakopala duboko u sebe i o kojoj se nije smjelo ili moglo pričati. U odnosu na tu traumu postoji neka vrsta srama ili krivnje jer se to dogodilo i o njemu se ne priča i ne spominje ga se.
Npr. nečija baka je doživjela silovanje u svom selu kada je bila mlada. Ako je bila u braku koji je vrlo tradicionalan možda je njezinom mužu i svima oko nje to toliko sramotno jer se ona dovela u tu poziciju da ju netko siluje. Znamo da i dalje postoje takvi stavovi gdje je žrtva odgovorna za to što joj se dogodilo. To je dovelo do toga da se taj događaj više nikad nikome nije spomenuo. Njezina djeca ne znaju da se to dogodilo, niti djeca njezine djece (unuci) ne znaju da se to dogodilo.
U nekom trenutku unuka počne ispoljavati neobično ponašanje. Osjeća da se ne može opustiti tijekom spolnog odnosa, osjeća bol tijekom odnosa. Ima snažan osjećaj gađenja ili osjeća odvojenost od svog tijela dok ima spolni odnos. Ovakvi simptomi joj možda budu neobični jer je do sada sve bilo ok i ona odluči potražiti stručnu pomoć. Ako je simptom vrlo neobičan (pojavio se kada je unuka navršila neku određenu dob, ima točno određene simptome kod jedne situacije u svom životu) terapeut može posumnjati na prijenos traume s generacije na generaciju.
Otkrivanje kroz rad na sebi
U terapijskom radu kroz vrijeme se otkrije da unuka zapravo nesvjesno preuzima na sebe sve simptome koje je i njezina baka osjećala nakon silovanja. Do toga se može doći direktno. Da unuka propita što se to događalo u obitelji, odnosno postoji li neki događaj koji se dogodio, a o njemu se ne priča. Može se dogoditi i indirektno, da terapeut i klijent kroz određene metode i kroz terapijski odnos prorade sve što unuka osjeća da nije njezino. Ako će unuka propitivati svoju obitelj o neobičnim situacijama u obitelji možda će se mama sjetiti da je baka pričala da joj se nešto dogodilo, ali nikad nije ulazila dublje u temu.
Prenašanje s roditelja na dijete
Možda će djed priznati da je baka imala neku vrstu ”nesreće” nakon koje joj je trebao oporavak. Možda se mama sjeća da je baka oko nekog datuma svake godine bila potištenija i povučenija. Kod ovakvih situacija za razrješenje simptoma i traume potrebno je da osoba u terapijskom radu odradi proces zacjeljenja za osobu kojoj se trauma dogodila. Ista stvar je kada pričamo o roditeljima i djeci. Roditelj koji nije proradio svoje traume lako iste simptome prenese na dijete.
Pitate se kako je moguće da se neki događaj koji se nije nama dogodio prenese s generacije na generaciju. Evo kako.
Znanost koja objašnjava navedeno naziva se epigenetika. U samom trenutku začeća mi dijelimo genetski kod s prethodnim generacijama. Kada je naša baka bila trudna s našom mamom već se stvarala stanica iz koje su nastale jajne stanice iz kojih smo mi nastali. Ista stvar je sa spermijem našeg oca.
Znamo da se genetski materijal prenosi putem DNK. No razvojem znanosti došlo se do otkrića da se putem DNK ne prenose samo fizičke osobine već i one emocionalne, bihevioralne i osobine ličnosti (tzv. nekodirajući DNK). Taj nekodirajući DNK je pod utjecajem okoline, stresnih situacija, trauma, prehrane i toksina. Taj DNK prenosi informacije koje nas pripremaju (ili ne pripremaju) na život izvan maternice.
Neki geni nas ipak štite
Tako se dogodi da ako se jedna osoba u generaciji nije znala nositi s proživljenom traumom i ako ju je zakopala duboko unutar sebe, svi ti simptomi, stres i trigeri su se zapisali negdje u nekodirajućem DNK i putem gena prenijeli dalje na generaciju. O čemu točno ovisi kod koga će se trauma pokazati još se ne zna.
Svi mi imamo predispoziciju za prihvaćanje tuđe traume, no vjeruje se da nas neki geni i štite. Osim negativnog mi naslijedimo i jako puno dobroga. Pojedine osobe koje su izuzetno otporne na stres mogu nam prenijeti i gene koji nas štite. Isto tako, osobe koje rade na sebi, koje su spremnije za terapijski proces i koje u njega ulaze su one koje na neki način i prekidaju prenošenje traume na buduće generacije. Istovremeno i prorađuju traume koje su se dogodile unutar obitelji.
