Upoznali su se na festivalu i odlučili u kombiju proputovati Španjolsku i Portugal – ovo je njihova priča
Anu Sladić i Tomislava Crnkovića poznajete (bar iz viđenja) ako pratite hrvatsku glazbenu alternativnu scenu, a ono što je zanimljivo da su se njih dvoje upoznali prošle godine. Svemu je kumovao zajednički rad na Bear Stone Festivalu koji se svake godine održava u Slunju i koji okuplja najbolje bendove iz Hrvatske, regije i svijeta (stoner rock žanra) u prekrasnom ambijentu netaknute prirode.
Nekoliko mjeseci nakon festivala odlučili su se za zajednički roadtrip po Španjolskoj i Portugalu, ni manje ni više nego u kombiju, ni manje ni više nego 38 dana. Čim smo na njihovim društvenim mrežama vidjeli njihov pothvat poželjeli smo saznati više o njihovoj priči i nismo požalili, a nećete ni vi.
Ana i Tomi roadtrip
Ana i Tomi prijateljski su kliknuli odmah i donijeli odluku koja je u staru bila 50 – 50 da će biti najgora ili najbolja.
Ana (30) je Zagrepčanka, vodičkinja u outdoor turizmu, u agenciji Terra Magica Adventures. Organizira i vodi višednevne ture po Hrvatskoj i ostatku Balkana, a uskoro i šire. Uz to, sudjeluje u organizaciji Bear Stone festivala i klupskih koncerata od strane Bear Stone Promotionsa kao hospitality manager.
Tomi (31) je iz Koprivnice i kako sam kaže uvijek mu je teško objasniti čime se bavi, ali recimo da je freelancer u kulturnom sektoru. Većinski se bavi prijevozom bendova i kazališnih skupina, ali može ga se naći i po filmskim i glazbenim festivalima, klubovima, izložbama i raznim eventima u svakakvim funkcijama.
Ovo je priča o njihovom putovanju.
Ana: Tomi i ja smo se upoznali na Bear Stone festivalu prošle godine jer smo oboje tamo radili – on bi mi dovozio stvari (i ljude) kombijem. Prošlo je neko vrijeme od festivala i bili smo se čuli, počeli nešto pričati o putovanjima i tad je on spomenuo da ima ideju za godišnji u siječnju. Poslao mi je popis svega što je planirao posjetiti i pitao me želim li se pridružiti, ja sam odmah pristala. Tako da zasluge oko organiziranja i pokretanja ovog putovanja idu Tomiju. Kombi je isto njegov.
- Koliko dugo vam je trebalo da logistički isplanirate put?
Tomi: Nismo imali nikakav određeni plan tako da relativno kratko, jedino smo trebali uskladiti datum polaska i zadnji datum kad se moramo vratiti u Zagreb. Znali smo da ćemo požuriti kroz Italiju i Francusku da dođemo što prije do Španjolske i nakon toga nam je finalni cilj bio Lisabon od kud letimo za Madeiru pa za Azore i onda se lagano vraćamo.
Ana: Tomi, koliko ti je trebalo? Mislim da je njemu bila poprilično šokantna moja opuštenost oko svega i stav “idemo dan po dan”. U poslovima se oboje moramo striktno držati datuma i rasporeda, no ovo je bila naša prilika za dug i kvalitetan godišnji.
- Koliko je trajao put i koje su bile rute?
Tomi: Na kraju je putovanje trajalo 38 dana, od kojih smo 24 proveli u kombiju kampirajući i 14 dana na Madeiri i Azorima. Krenuli smo iz Zagreba i prva dva dana proveli većinom na cesti s turističkim pauzama u Milanu i Torinu. Dolaskom u Španjolsku dočekala nas je kiša kojoj se činilo da nema kraja na vidiku. Nakon kraćeg kombiniranja složili smo se da idemo na jug u Andaluziju gdje je vječno sunce. Obišli smo pustinju Gorafe, planine Sierre Nevade i Antequere, gradove Valencia, Granada, Malaga, Ronda i Sevilla, zavirili kratko u Gibraltar pa se uz obalu oceana digli do Lisabona gdje smo ostavili kombi, posjetili Sintru i pravac prema aerodromu kako bi posjetili otočja Madeira i Azori. Nakon povratka po kombi, put nas je vozio na sjever prema Portu nakon kojeg smo napustili Portugal, pogledali As Catedrais plažu gdje nas je opet dočekala kiša i jak vjetar pa smo malo požurili kroz Baskiju preko Bardenas Reales i vratili se do Barcelone gdje smo proveli 2 dana. Nakon Barcelone krenuli smo prema Zagrebu i na putu prošli kroz Cannes, Monako i talijansko selo Bussana Vecchia.
Ana: Htjeli smo vidjeti gradove, no složili smo se da nam je prioritet što više vremena provesti vani u prirodi. Što se tiče same rute, u principu smo “obgrlili” cijeli Pirenejski poluotok.
- Što vam je bilo najizazovnije na putovanju?
Tomi: Ne mogu reći da je bilo neki velikih izazova koji su nam stvarali probleme. Možda nam je najviše vremena znalo uzeti traženje mjesta za parkiranje i/ili spavanje. Većina gradova ima dosta limitirane parkirne prostore pa kombijem nije uvijek bilo najlakše, ali imali smo sreće. Što se spavanja tiče to smo većinom bili van grada pa bi tu i tamo potrajalo traženje nekog dostupnog, simpatičnog i sigurnog mjesta, ali sve je ispalo odlično!
Ana: Najizazovnije nam je bilo pronaći dućane ili restorane koji su otvoreni na sjeveru Španjolske. Bilo smo tamo u siječnju, izvan njihove sezone pa se nismo baš usrećili. Uz to, pronalazak mjesta za tuširanje. Plan nam je bio javiti se kampovima i plaćati samo upotrebu tuša, no mnogi kampovi su bili zatvoreni ili su nam htjeli naplatiti i noćenje. Zahvaljujući tome, možemo reći da smo u životu odradili tuširanje na kamionskom odmaralištu i u skvotu, snađe se čovjek.
- Koje je najzanimljivije mjesto/grad/selo/država koje ste posjetili?
Tomi: Stvarno mi je nemoguće izdvojiti samo jedno mjesto! Od gradova jedan od favorita mi je sigurno Granada, šareni grad koji spaja španjolsku i arapsku povijest, a na sve to gleda veličanstvena palača Alhambra. Prirodne ljepote se teško mogu uopće uspoređivati jer svako je na svoj način posebno, s jedne strane fascinantne kamene formacije i pustinjska prostranstva, a s druge strane planinski vrhovi i skriveni slapovi.
Ana: Meni je favorit svakako Madeira, već dulje vrijeme sam imala u planu posjetiti taj otok. Vulkanski otok s toliko prirodnih znamenitosti stvarno je raj za outdoor entuzijaste. Ljudi ga također nazivaju “otokom vječnog proljeća” tako da ne postoji doba godine u kojem se ne preporučuje posjetiti ovaj otok. Malaga me oduševila zelenilom, Ronda impozantnim mostom, Granada maurskom arhitekturom i utjecajima, Gibraltar svojom masivnom stijenom. Sad kad sam počela nabrajati, zapravo gdje god smo bili, vidjeli smo nešto novo i zanimljivo. Cijela ta regija je raj za istraživanje. Vjerojatno najimpresivniji trenutak cijelog putovanja je bio kad smo išli pogledati Playa de las Catedrales. Kad smo stigli tamo, nismo ništa mogli vidjeti jer je bila plima. Ostali smo spavati u blizini i tajmirali dolazak sutradan za vrijeme oseke. Skoro smo odustali zbog vjetra i lošeg vremena, no sva sreća da nismo. Razlika između plime i oseke je 4 metra, pa se tek za vrijeme oseke mogu vidjeti fenomenalne formacije stijena.
- Kako ste se slagali s obzirom na to da ste se doista malo poznavali?
Tomi: Iznenađujuće dobro! Bar se nadam haha! Ispalo je da dijelimo dosta interesa i glupi smisao za humor tako da je sve bilo lagano za dogovoriti i isplanirati. Nije bilo svađa niti ikakvih tenzija, osim dok mi je Ana branila da srljam u situacije opasne po život. Hvala joj!
Ana: Nismo se zapravo uopće poznavali prije ovog putovanja, no imala sam dobar osjećaj. Majka me bila pitala pa kako ja to mislim s nekim nepoznatim ići na toliki put, rekla sam joj da imamo dosta zajedničkih prijatelja pa da će već netko znati gdje sam ako se nešto dogodi. Nije baš bila zadovoljna mojim humorom. Iskreno, ne sjećam se kada sam se zadnji put toliko smijala. Vrlo brzo smo shvatili da imamo sličan smisao za humor i da imamo slične guilty pleasures što se muzike tiče, dvije vrlo bitne stavke kada s nekim provodiš toliko vremena u kombiju, ali i svugdje drugdje. Zabavno je to promatrati, u takvom okruženju ljudi jako brzo nauče puno toga jedni o drugima jer ste svaki dan, cijeli dan skupa. Mi smo imali tu sreću da se nismo svađali nego smijali.
- Kako vam je izgledao uobičajeni dan (ako je bilo uopće uobičajenih dana)? Što ako je pala kiša?
Tomi: Buđenje na nekoj novoj lokaciji i prvo pitanje „kaj danas radimo?“ nakon čega doručkujemo i idemo u avanturu koju smo smislili večer ranije ili to jutro. Svaki dan je bila drugačija avantura ovisno jesmo li u gradu ili u prirodi, ali na kraju bismo našli neko mjesto za večeru tijekom koje bismo većinom gledali opcije za kasnije. Za kraj je ostalo jedino zabiti kombi na neko mjesto koje se čini fora za spavanje i boriti se s mojim hrkanjem cijelu noć.
Imali smo dosta sreće s kišom pa nas je tako ulovila jednom u Portugalu – taj dan smo iskoristili za malo interneta i odrađivanja nekih poslova koje smo do tad odgađali. Drugi put dok nam je pala kiša smo bili na Azorima u Airbnb-u pa smo cijeli dan iskoristili za kuhanje, gledanje filmova, ispijanje previše pića i plesanje na španjolske hitove. Sukladno tome, sljedeći dan je isto tekao sporije.
Ana: Imali smo opći itinerar i znali smo u kojem smjeru idemo, no sve opcije su uvijek bile otvorene. Bilo nam je bitno stići u određeno vrijeme na aerodrome da uhvatimo letove, sve ostalo je bilo opušteno. Prvi dan kada smo odlučili ne raditi ništa i samo uživati u danu je bilo u pustinji Gorafe u Španjolskoj. Tada smo shvatili da se nigdje ne moramo žuriti i da možemo uživati u tim dragocjenim trenucima tišine i mira. Nekad bismo se vozili veći dio dana pa posjetili nekoliko lokaliteta, nekad bismo se zadržali negdje cijeli dan ili dva. Sve je ovisilo kako smo raspoloženi taj dan, a svaki dan smo bili raspoloženi za istraživanje osim kad nam vremenska prognoza to nije dopuštala. Kišne dane smo koristili za rješavanje tekućih poslovnih obaveza pa nam je kombi u tim trenucima bio i ured. Kada smo bili u Rondi, poslije nevremena se pojavila duga iznad velikog polja tako da nije ni ta kiša uvijek bila nešto loše.
- Je li vam se dogodilo nešto neugodno na putu?
Tomi: Nije! Bar ništa za što nismo mi bili krivi (konkretno, ja). Osim spomenute avanture na biciklu, posudio sam sestrin dron čisto da bude fora snimaka i nakon što je preživio dva bliska kontakta sa stijenama dočekala ga je konačna smrt uranjanjem u ocean.
Ana: U 38 dana nismo imali nikakvo neugodno iskustvo, nevjerojatno. Čak nam se ni kombi nije pokvario. Meni je bilo malo problematično u jednom trenutku jer su me počeli mučiti simptomi visinske bolesti kad smo planinarili u nacionalnom parku Sierra Nevada na nadmorskoj visini od 3200 metara, no to je sve isto brzo prestalo čim smo se spustili. Malo nam je falilo do drugog najvišeg vrha, ali nema veze, moramo nešto ostaviti i za drugi put.
- Planirate li ponovno neko slično putovanje?
Tomi: Mislim da bar jedno 10 njih! Postoji dosta ideja i lokacija, ali za početak ćemo vidjeti kako će proći sezona i možemo li to financijski izvesti i kada, pa onda odlučiti kamo pobjeći od zime.
Ana: Čim smo se vratili, počeli smo si međusobno slati ideje. Plan je Indonezija, Tajland, Filipini, Vijetnam, Kambodža, Laos, svašta nešto. Otkad smo se vratili s ovog putovanja, nismo se konkretno uspjeli vidjeti zbog poslova, ali bit će sigurno jedan službeni sastanak za planiranje sljedećeg putovanja.
- Je li bilo skupo?
Tomi: Nisam radio neku kompletnu računicu koliko se potrošilo, možda malo previše, ali to smo opet mi sami krivi. Previše puta, umjesto da sami kuhamo, večeru smo pojeli negdje vani. Nismo baš ni štedjeli na suvenirima (vratili smo se s čudima – od mačeva do cvijeća) i atrakcijama. Vjerojatno je to moglo i malo više budget friendly, ali za ovakvo iskustvo i količinu stvari koje smo vidjeli i doživjeli u 38 dana, mislim da je prihvatljivo.
Ana: Nekada smo kuhali sami, nekada smo se počastili u restoranu. Recimo uopće nismo štedjeli s upadima za znamenitosti. Mislim da je najveći trošak bio benzin i smještaj na otocima, a opet većinu putovanja nismo plaćali smještaj jer smo živjeli u kombiju. Koliko vremena smo proveli na putu i što smo sve doživjeli, ne bih rekla da je bilo skupo.
- Što biste savjetovali nekome tko bi se odlučio na ovakvo nešto?
Tomi: Napravite to bez razmišljanja! Nakon naporne radne godine nema boljeg osjećaja nego leći spavati negdje u planini pod zvijezdama, bez navijanja alarma, obaveza i plana. Malo psihičkog mira i slobode je svima potrebno, a mislim da je ovakvo putovanje dobra opcija.
Ana: Svakome bih preporučila da barem jednom u životu proba van life. Razumijem da se nekome možda ne bi svidjelo jer su ljudi naučili živjeti s određenom dozom luksuza, no smatram da te takvo iskustvo baci u situacije u kojima čovjek vrlo brzo spozna značaj jednostavnosti i skromnosti. Meni se toliko svidjelo da uskoro uzimam kombi pa ćemo lagano, korak po korak.
