Znate li što je Movement Medicine? Kaya vas uči kako se osloboditi stresa i anksioznosti kroz tijelo i ples
Naše moderno i razvijeno društvo svakim danom napreduje na neopisivo načine, a nešto što se danas čini nemogućim tehnologija i znanost već sutra čine dostupnim. Iako živimo u doba kada su nam nezamislive stvari postale moguće, a proširenost mogućnosti i načini povezivanja ogromni, velika boljka našeg društva je nedostatak stvarne povezanosti – sa sobom, jedni s drugima, s prirodom, s nečim većim od nas, svrhom i smislom i ponekad u ovoj modernoj suvremenoj džungli zaboravimo koji je put do toga.
Movement Medicine je svjesna plesna terapijska praksa koji je nastao jednim dijelom baš kao odgovor upravo na ove naše potrebe, a drugim kao prijenos drevnih znanja, načina bivanja i življenja, satkanih od kultura različitih zajednica diljem svijeta. Kombinirajući suvremena i progresivna znanja psihologije i psihodinamike i drevna šamanska znanja, ova praksa vodi nas kroz pokret i tijelo u riznice znanja, iskustava i uvida koje postoje u svakome od nas.
Dok se prepuštamo ritmu i dajemo vlastitom tijelu dozvolu da povede u slobodan ples, na tom putu otvaramo različite obrasce, ostavljamo stara uvjerenja, dozvoljavamo emocijama da se pokrenu kroz ples, dozvoljavamo sebi da se naša unutrašnjost izrazi i počinjemo osjećati ispod površine svakodnevnog. Kaya Sertić je integrativna psihoterapeutkinja koja u Hrvatskoj vodi upravo ove radionice pokreta i plesa. Movement Medicine je plesna praksa koja nam daje alate kako se kroz slušanje sebe, svog tijela i svojih pokreta možemo vratiti u odnos sa samima sobom, kako svoj ples možemo podijeliti s drugima, kako možemo maknuti sram, brigu i nelagode koje nas koče ili kako proći kroz ljutnje, tuge i strahove koji nas stisnu.
A kada to dozvolimo na plesnom podiju… Kada naučimo pratiti sebe iz sebe, umjesto iz ideja vanjskog svijeta o nama, tada to počinjemo nositi sa sobom na svakom svom koraku…
- Možeš li nam reći više o Movement Medicine terapiji i što te dovelo k ovoj praksi?
Prvi put sam se srela s Movement Medicine praksom prije deset godina. Te godine prolazila sam intenzivan prekid i velike životne promjene te sam išla na sve moguće plesne i terapijske radionice da pronađem načine da proteknem na neko bolje mjesto u životu. I tako sam ‘savim slučajno’ ušla na vikend radionicu o muškom i ženskom principu. Vidjela sam Ya’Acova, svog današnjeg učitelja, čula dvije pjesme koje su me pogodile ravno u središte srca i iskusila vikend koji je otkrivao u meni mjesta koja oduvijek poznajem, a koje nikada nisam mogla objasniti, niti sam čula nekog da priča o tome – plesali smo sa najdubljim dijelovima sebe, s odnosima s pretcima, radili sa snovima, a moje tijelo se počelo kretati na načine na koje nisam ni znala da je moguće. Osjećaji koji su došli, uvidi koje sam imala, podsjetnici na ono tko jesam bili su jasni pokazatelji da je moj put baviti se ovom praksom i donijeti ju drugima.
- Zašto je Movement terapija važna za nas i je li posebno važna za žene i da se one dobro osjećaju u svome tijelu?
Movement Medicine uči nas kako biti prisutni, to jest kako osjećati same sebe i prostor oko nas. Često se fokusiramo na interocepciju – percepciju svog tijela iznutra, učeći osjećati svaki dio sebe, od dubine stopala, lijevog ramena, stražnje strane srca, daha koji nas puni i prazni itd. Ovaj tip istraživanja tijela, povezanosti s njime i dozvoljavanja pokreta da teče ukorijenjen upravo iz tih dijelova nas neodvojiv je od ženske energije i ženske prirode – receptivnost stanja, dopuštanje pokreta, ekspresija, tok, otpušanje i povezivanje neodvojivi su od ženskog arhetipa.
S druge strane, neopisivo je važno da i mi žene učimo i muški aspekt u sebi, strukturu, fokus, akciju, izričaj, granice i posezanje onim što je naš put, sve što isto tako otkrivamo u plesu. To nikako ne znači da je Movement Medicine samo ženska, ili pak samo muška praksa, nego je polje koje nas uči otkrivati kroz ples kako se te dvije energije – ženska i muška, mogu manifestirati u nama i izvan nas, koje su njihove kvalitete i koje su njihove sjene. Pa na primjer dan kada uđemo u dvoranu i počnemo jako skakati po navici jer ‘tako uvijek plešemo’, a tijelo je umorno i treba nešto drugo, možemo naučiti kako si možemo svojom snagom i akcijom naštetiti. Suprotno tome, ako se jedva krećemo jer je ‘to naš stil’ ili mislimo da smo umorni i držimo se poda, a cijelo tijelo počinje obuhvaćati impuls sa većim opsegom pokreta, imamo poziv da naučimo kako je kada susprežemo svoju snagu i učimo teći u promjeni.
- Znači li to da većinu informacija ustvari pamti naše tijelo – traume, iskustva.. Trebali bi se više baviti svojim tijelom?
Točno tako. Naše tijelo, ali i naše srce su riznica informacija i starih iskustava, i onih ugodnih, ali i onih koje nismo iz bilo kojeg razloga uspjeli probaviti. Ta iskustva ostaju kao tjelesna memorija, kao napetosti i obrasci naših pokreta, načina držanja i energetski blokovi koji, kada se počnemo baviti svojim tijelom, to jest davati mu pažnju i dopuštati da se izrazi počinju izlaziti van. U tom procesu moguće je da se jave i zadržane emocije, a kada dozvolimo pokret i izričaj, bilo kroz ples ili kroz neku drugu tjelesnu svjesnu praksu, počinjem si vraćati potisnutu snagu i upoznavati sebe još dublje.
- Zašto nas ples toliko oslobađa i zašto mu se teško prepuštamo u potpunosti?
Sloboda koju nam donosi ples upravo je povezana s gore napisanim – kada pustimo tijelu da vodi, ono prolazi kroz blokove u nama koji postoje iz puno razloga – neki od njih su naša osobna povijesti, drugi su pak društvene ideje kakvi trebamo biti i kako se trebamo kretati. Naše društvo nas uči od malena da susprežemo tijelo i prirodne impulse, od sjedenja u školi, do toga ‘što je pristojno’, i uslijed toga, ali i svakodnevnih interakcija, naučili smo se podsjvjesno stisnuti kako bi bili prihvaćeni. Jednom kada dođemo na podij koji je siguran i koji nas uči taj dio pratiti, počinjemo polako dozvoljavati našim prirodnim stanjima, neracionalnome, tjelesnome, emotivnome, dubljoj inteligenciji u nama da preuzme vodstvo.
S obzirom da smo odrastali tako da taj dio sebe zatvaramo, naravno da naša psiha podsvjesno misli da je opasno prepustiti se – kroz pokretanje tijela prolazimo kroz sve upute i kritike, direktne i indirektne koje smo dobili o tome kakvi trebamo biti, kako trebamo izgledati i kako se trebamo ponašati. Ipak, to nije nešto što ostaje u nama zauvijek – jednom kada krenemo osvještavati i otpuštati taj sloj iz sebe, dolazim do dijela nas koji je toliko autentičan da nas puni osjećajima ogromne slobode i ekstaze. Ta ekstaza je osjećanje životne sile koja slobodno teče u nama, i nas samih, kakvi smo u svojoj suštini. A osjetiti sebe – to je definitivno jedan od najboljih okusa života koje možemo osjetiti.
- Već dugo se baviš integrativnom terapijom i rješavanjem trauma, kao i nošenjem s anksioznosti i napadajima panike, kroz tijelo. Koje bi bile neke osnovne smjernice, ako ih možemo uopće objediniti?
Uh. Osnovna smjernica je naučiti što zapravo znači biti u tijelu i onda to upregnuti u praksu. Drugim riječima, ako se naviknemo da smo u svakom trenu povezani sa sobom, s fizičkim senzacijama unutar sebe, od percepcije u kojem dijelu tijela smo opušteni, u kojemu napeti, kakav nam je dah, treba li nam da usporimo ili ubrzamo, da se naslonimo, ili pak ustanemo, prošećemo i rastegnemo je apsolutni početak i baza da onda dalje možemo uz senzacije biti svjesni i osjećaja. Isto tako, fokusom na tijelo i što nam treba dajemo si dozvolu da se stavimo na prvo mjesto, ispred različitih priča i uvjerenja, zahtjeva vanjskog svijeta i predodžbi kakvi bi trebali biti. Fokus na tijelo, dah, podrška sebi, traženje dubljih osjećaja onoga tko jesmo i kako želimo živjeti, odluka da tako i djelujemo je i više nego dovoljno… a onda nam život počne donositi odgovore u skladu s time.
- Kako uvesti pokret i rad s tijelom u našu svakodnevicu, na načine na koje nam to može pomoći sa stresom?
Za početak je važno shvatiti da ćemo, ako se ne krećemo, zapravo umrijeti. Doslovno i metaforički. Ne postoji niti jedna stvar, niti jedno stanje, niti jedno biće u našim životima koje se s vremenom ne mijenja, da nema svoj tijek, pa tako i razvoj. U trenutku kada stanemo s razvojem, s pokretom koji nam je najprirodnija stvar, stajemo i s tokom životne energije. Sve u prirodi se kreće, ima pulsaciju i ritam kada buja više, kada se otvara, zatvara, odbacuje lišće, skida staru kožu, obnavlja se i ponovno niče. I ti ciklusi postoje kako u dužim vremenskim periodima, tako i onim kraćim, dnevnim. Mi ljudi smo zaboravili koliko je to važno – fizički se kretati, dozvoliti emocijama da teku, mislim da slobodno cirkliraju i da tjelesna inteligencija vodi kada nam je što potrebno. I zato postajemo bolesni – fizički i duševno.
Kada bi samo svaki dan unijeli jednu fizičku aktivnost i radili ju na način koji je prikladan nama za taj dan – primijenili tempo i intenzitet, kada bi znali prepoznati trebamo li izbaciti višak energije iz sebe ili se trebamo napuniti, kada bi se podsjetili da je odmor sastavni dio naših života i davali si dozvolu da pratimo ono što nas usrećuje i ispunjava, a stavljamo granicu onom načinu života i onim odnosima koji nas besmisleno iscrpljuju i nisu u skladu s našim vrijednostima, već tada bi stres vratili na onaj zdravi oblik koji nam pomaže da narastemo. Stres je sam po sebi iznimno korisna stvar. On nas aktivira, budi, pokazuje nam što nam je važno i često nam pokazuje našu snagu – od čega smo zapravo satkani. Utoliko može biti koristan alat našim životima. Problem nastaje u trenutku kada zaboravimo da imamo izbor maknuti se iz situacija koje nam uzrokoju kronični stres – a često i sami postanemo glavni akteri tih priča perpetuirajući stanja koja nam ne služe.
Udah, izdah, pitanje ‘je li ovo cijela istina?’ ili ‘što mogu sada napraviti da promijenim kako se osjećam’, i jednostavo krenuti u tom smjeru.
- Uskoro kreće tvoj novi retreat na Korčuli ‘Into the wild’ koji će se održati od 24. do 29. lipnja, možeš li nam reći više o tome i kome je on namijenjen?
Uf, Into the Wild je kruna mog rada kroz godinu – prostor za odmor, prepuštanje i otvaranje, istraživanje i punjenje kroz ogromnu podržanost i užitak. Ovo je retreat za sve znatiželjnike koji si žele dati prostor da se bave sobom i daju sebi pažnju, užitak i podršku, koji su znatiželjni za učenje o sebi, za iskustvo bivanja u društvu drugih iznimnih, predivnih i kreativnih ljudi, gdje je svaki dio retreata, od jutarnjeg sharinga snova, do hrane koju jedemo pa sve do večernjih druženja prožet pažnjom, svjesnošću, užitkom i dobrom zabavom.
Retreat traži i spremnost za istraživanje kroz ples i pokret te psihoterapijske vježbe, s fokusom na otvaranje, užitak, i povezivanje sa svime što nas podržava. Ranije iskustvo nije nužno, ali dobro dođe.
Foto: Sanjin Kaštelan
