Prije par dana sam sjedila u čekaonici bolnice Merkur čekajući na redovni godišnji ultrazvuk dojki. Oko mene su se nalazile žene u poodmakloj dobi i još par njih koje su imale preko 40.
Pomislila sam, jesmo li dovoljno osviješteni o preventivnim pregledima koje žena treba obavljati nakon što napuni određene godine?
Jesmo li dovoljno učene na što obraćati pažnju i kako se brinuti o sebi?
Odgovorila sam sama sebi – nismo.
Vratilo me to razmišljanje u neke situacije koje sam proživjela. Prvo sjećanje je bilo na srednju školu kada su nam na nastavu došli studenti medicinskog fakulteta (bar mislim da su to bili studenti) koji su nam pokazivali kako raditi samopregled dojki. Sjećam se smijanja kolegica, gađenja nekih drugih koje nisu mogle dotaknuti umjetnu dojku i reakcije nas par koji smo bile fascinirane time.
Samopregled i mamografija
Drugo sjećanje me vratilo u fakultetsko razdoblje i sjećanje na karcinom dojke mame od jedne moje cimerice. Sjećam se perioda kada je ta žena umrla i svojih misli kako sam i ja zanemarila samopregled na neko vrijeme i kako je vrijeme da krenem.
Od tada redovito radim samopregled, a ultrazvuk mi je na listi redovnih godišnjih pregleda s time da se bližim i prvoj mamografiji.
I ako ovo čitaš poruka tebi je – ako već nisi, naruči se na ovu preventivnu pretragu ako još nisi. No što kada do bolesti već dođe? Kako se nositi s težinom života nakon dijagnoze kao što je karcinom dojke?
Mi kao ljudska bića volimo kontrolu. Osjećaj da držimo kontrolu nad svime je povezan sa osjećajem sreće, zdravlja i sveopće dobrobiti. Kontroliranje vlastitog života nam pomaže u regulaciji emocija i stvaranju otpornosti. Npr. kada osjećamo da imamo kontrolu nad svojim životom imamo slabije emocionalne izljeve na stresne situacije. Nakon stresnog događaja osobe koje se osjećaju više u kontroli osjećaju manje tjeskobe i manje fizičkih simptoma od osoba koje za sebe smatraju da ne drže stvari pod kontrolom.
Međutim, osjećaj kontrole je mač s dvije oštrice. Super je kad osjećamo da ju imamo, međutim postoje stvari nad kojima nemamo nimalo ili vrlo malo kontrole i onda je doživljaj stresa tim veći, a to je bolest i briga o članu obitelji s nekom dijagnozom ili čak nošenje s vlastitom bolesti.
Prirodna reakcija svakog ljudskog bića na nesigurnost života je pokušaj preuzimanja kontrole nad time kako bi nam život bio opet jasan i predvidljiv, a samim time i sigurniji. Što nam stvari više izmiču kontroli, kao što je čest slučaj s bolestima, to mi više pritišćemo.
Oporavak je težak i za obitelj
Međutim, to može donijeti samo još više patnje i nama i ljudima o kojima brinemo.
Jedna studija je pokazala da osobama koje skrbe o bolesnom članu obitelji je potrebno u prosjeku devet dana više da se oporave od bolesti od osoba koje ne brinu o bolesnom članu obitelji. Druga studija je pokazala da osobe koje brinu o bolesnom članu obitelji imaju veći rizik oboljevanja od depresije i tjeskobe što je samo pokazatelj koliko je život s dijagnozom težak.
Potreba za kontrolom
Ista ta studija se bavi time kako se ojačati i kako lakše podnijeti nošenje s dijagnozom bliske osobe. I tu dolazimo do potrebe za kontrolom. Pitanje kontrole je za skrbnike ključno. U brizi za člana obitelji s dijagnozom ti želiš pružati potporu, zalagati se za njih tamo gdje oni ne mogu, brinuti o njima, međutim, ne možeš utjecati na to kakav će biti tijek bolesti i hoće li do oporavka uopće doći.
Pravi izazov je naći pravu mjeru brige i skrbi i kontrole. Otpustiti ono nad čime nemamo kontrolu i kontinuirano provjeravati nad čime i koliko kontrole zaista imamo.
Podrška i zajendičko vrijeme
Nešto što možeš odmah provjeriti je gdje ti je pažnja usmjerena. Mi kao ljudi imamo ograničenu pažnju i važno je provjeravati gdje ju usmjeravamo. Ako primijetiš da puno vremena trošiš na brigu i očekivanje što bi se moglo dogoditi ili pak razmišljaš o tome kako je određena pretraga prošla i što se tamo dogodilo onda je to vrijeme koje je potrošeno na stvari koje ne možeš nikako kontrolirati, samim time smanjeno je vrijeme koje je moglo biti potrošeno na potpuno iskrenu podršku članu obitelji ili samo kvalitetno provedeno vrijeme u aktivnosti koja opušta.
Ako primjećuješ da je tvoja pažnja usmjerena na nešto što je jako nesigurno možda bi ti bilo korisno svjesno preusmjeravati pažnju na sada i ovdje i ono što upravo u ovom trenutku radiš. Ovo je nešto što je potrebno vježbati. Često puno stvari radimo nesvjesno i ritualno i onda zna proći dosta vremena dok shvatimo da smo potrošili pola sata na brigu o nečemu što je prošlo i što se ne može vratiti.
Zato si daj vremena i testiraj kroz dan gdje je tvoja pažnja i na koji način možeš aktivno preusmjeravati ono o čemu misliš.
Zapisujte
Druga stvar koju možeš testirati je tvoj inventar stresora koji je povezan s brigom o bolesnom članu obitelji.
Uzmi olovku i papir i popiši apsolutno sve ono o čemu brineš, misliš, analiziraš, što ti uzrokuje stres i čime se baviš. Koliko god ti se činila mala ta stvar i nju stavi na papir. Važno – nemoj misliti na rješenje sada. Samo zapiši sve.
- Sada kada je to sve na papiru vrijeme je da se zapitaš – što od ovoga mogu odbaciti jer nije niti malo pod mojom kontrolom?
- Što od ovoga zaista je pod mojom kontrolom i na koji način?
- Što od ovoga je djelomično pod mojom kontrolom i na koji način?
Možda ćeš se pitati kako će ti to pomoći u nošenju s težinom života koji prolaziš. Jednom kada odbacimo hrpu tereta koji nepotrebno nosimo, a to je najčešće produkt našeg uma, mijenja se kvaliteta našeg života i način na koji percipiramo vrijeme s bolesnim članom obitelji. Otvara nam se jedan prostor koji smo do sad trošili na bespotrebnu brigu za zaista kvalitetno provedeno vrijeme i aktivnosti koje su možda do tada bile zanemarene ili napola odrađivane.
Briga o sebi
Treća stvar koja je važna kada skrbimo o nekome tko je bolestan je i briga o sebi. O tome što jedemo, koliko se krećemo, koliko spavamo, koliko vode pijemo i kako provodimo trenutke kada smo sami. Jako je važno da svo vrijeme koje nam je na raspolaganju pokušamo iskoristiti da zaista brinemo o vlastitom zdravlju i da pazimo na ove osnovne stvari koje toliko doprinose mentalnom stanju. Kada nam osnovne potrebe nisu zadovoljene teško ćemo imati i strpljenja, biti sposobni emocionalno se regulirati, lakše podnositi dodatne stresore ili zadatke koji znaju iskrsnuti, a onda i kvaliteta te brige opada.
Život s dijagnozom nije lagan
Zato je i to jedna stvar koju treba promotriti i sagledati kakva je kvaliteta zadovoljavanja osnovnih potreba koje ja kao biće imam. Zadnje, u redu je tražiti podršku i za sebe. U redu je da ti je teško i da ti ponekad bude dosta. U redu je da se i žališ i da ponekad želiš odustati od svega. Sve je to ljudski. Život s dijagnozom nije lagan nikome. Najvažnije je biti nježan prema sebi, dozvoliti si vrijeme za sebe i potražiti pomoć ako je preteško.
Autorica teksta: Dina Drozdek, socijalni pedagog i psihoterapeut
Foto: dupephotos.com
