Debitantske kolekcije prije su izazivale opće oduševljenje. Jesu li dizajneri zaboravili biti originalni?
Kada bismo ovogodišnje Tjedne mode morali opisati u dvije riječi, to bi bile debitantske kolekcije. Prije početka tog modnog ludila, popisali smo sve nove kreativne direktore, njihove nove modne kuće i datume predstavljanja revija. Debitanti su tako postali fokus svih silnih Tjedana mode, a mi smo nestrpljivo sjedili i čekali što će nam predstaviti. Nakon tih otprilike 30 minuta, koliko traje jedna revija, osvrtali bismo se na novi početak, ali istovremeno referirali na povijest, baštinu i kodove kuće.
S ogromnim poštovanjem Diora, Chanela, Saint Laurenta i ostalih modnih velikana, no možda je vrijeme da priznamo: Ono što je Dior radio prije 50 godina danas neće prodati kolekciju.
Gen Z publiku nije briga prati li njihov omiljeni brend originalne kodove kuće
Arhive Diora, ChaneIa, Balenciage ili Saint Laurenta nisu samo zbirke odjeće – one su svjedočanstva vremena, kulture i genijalnosti svojih osnivača. Christian Dior je 1947. promijenio način na koji žene doživljavaju odjeću, tijelo i ženstvenost. Istu stvar je napravila Gabrielle Chanel, Yves Saint Laurent… To su temelji na kojima stoji cijela modna industrija. Ono što je Dior radio prije 50 ili 70 godina bilo je revolucionarno upravo zato što je bilo novo, odvažno i potpuna suprotnost onome što je tada postojalo. Da je Dior tada radio hommage nečijem arhivu, nikada ne bi nastao New Look.
Fast forward u 2025. godinu – debitanti i njihove debitantske kolekcije. Svi iznimno talentirani i sposobni kreativci s opasnim obrazovanjem na najprestižnijim modnim fakultetima. Pred njima je make it or break it kolekcija kojom najavljuju svoju viziju brenda. I svi do jednog, ako pričamo o najvećim modnim transferima, recimo Dioru, Chanelu i Bottegi Veneti, su ispoštovali ono što su im prethodnici osigurali.
Kreativni direktor je tu da brendu udahne novi život
Uzmimo za primjer Mariu Graziu Chiuri, Virginie Viard i Saru Burton. Chiuri i Viard (pogotovo Viard) su slijepo pratile te famozne kodove kuće o kojima se toliko priča. I koji je komentar javnosti bio na to? Dosadno, već viđeno, nimalo zanimljivo… Onda dolazimo do Sare Burton koja je uspjela naći odličan balans u kući Givenchy. Pozitivne kritike nisu prestale dolaziti. Ista stvar se dogodila s Louise Trotter u Bottegi Veneti. Kada kuća dođe u dobre ruke, ti kodovi dobiju svoj upgrade, a kreativni direktor prostor za pisanje svoje priče.
Kako su Balenciagine kolekcije izgledale kada je Cristobal Balenciaga osnovao kuću? Vjerujte, nimalo slične ovim današnjim. Ali publika se na to nije obazirala i Demna (tadašnji kreativni direktor) je kreirao “novu” Balenciagu koja je jako dobro prošla. Sada je ta Demnina Balenciaga postala već kultna i ljudi prepoznaju kuću upravo po toj estetici. Čini se da Anderson ima sličnu, ali ublaženu strategiju u Dioru koja dobro leži i njemu, ali i kući. U njegovom slučaju postoji direktna poveznica pop kulture i kultnih komada – Dior Tote torba s naslovima poznatih romana. Ne morate biti fan ni Diora ni tih romana, ali tom torbom je Anderson označio početak redefiniranja Diora. Torba je lansirana prva i bila njegov svojevrsni debitantski moment.
Galliano za Dior, Tom Ford za Gucci
Onda dolazimo do jednog od najvećih (i najskandaloznijih) – Johna Galliana. Njegove kolekcije za Dior su ostale zapamćene kao jedne od najboljih, a kada netko spomene Dior, Galliano je prva asocijacija. Jedno je sigurno: Modna povijest bez njega jednostavno ne bi bila ista. Galliano je bio onaj tip dizajnera koji nije samo stvarao odjeću, već je gradio raskošne, teatralne i emotivne svjetove. Istu stvar je napravio u Margieli.
Dior kakav je on kreirao nije nužno bio “Christianov Dior” – onaj iz pedesetih, pun stroge elegancije i New Look siluete. Galliano je Dioru udahnuo novi život i dao mu dramu koju je samo on mogao režirati. Bio je to Dior kroz prizmu fantazije, kazališta i mašte gdje je povijest kuće pala u drugi, čak i treći plan. I nitko nije preispitivao ili komentirao: U kolekcijama ne vidimo onaj stari kultni Dior. Nitko nije ni mario jer je Galliano kreirao “svoj” Dior koji je u to vrijeme odlično rezonirao s publikom.
Tom Ford za Gucci 90-ih, Jonathan Anderson za Loewe – sve su to kreativci koji odlično čitaju kodove kuće, ali ih se ne boje reinterpretirati. I ono najbitnije – znaju kako. Puno toga ovisi i o tome kako će publika rezonirati jer svaka era ima svoju estetiku i trendove. Ova trenutna je možda i najzahtjevnija jer se novi trendovi događaju na mjesečnoj bazi, a uz društvene mreže i novu tech generaciju, baština kuće se može realizirati jedino na reviji.
A kakav bi bio stav današnje publike?
Ako govorimo o današnjoj publici, osobito mlađoj generaciji koja oblikuje novi val potrošača, jasno je da se njihova percepcija mode i vrijednosti komada značajno promijenila. Nikoga neće mučiti referira li se taj određeni komad na Diorov New Look ili Saint Laurentov Power Dressing. Mlađi kupci danas ne promatraju odjeću kroz prizmu modne povijesti. Njihov pristup je instinktivan, emotivan i vođen trendovima. Jedini komad koji bi oni mogli kupiti, a da je arhivski, jesu torbe.
Svaka generacija ima vlastiti ritam i potrebe. Danas više ne pratimo iste trendove, ne udišemo isti zrak, ne plaćamo iste cijene. Moda koja želi biti relevantna mora poštovati prethodnike i povijest, ali mora govoriti jezikom sadašnjosti. A za 50 godina će “prošlost” ili “nasljeđe” biti Demnina Balenciaga, Blazijev Chanel ili Andersonov Dior – pa će se svi referirati na te kodove.
Foto: Launchmetrics, Profimedia
