Matija Vuica o modi, glazbi i uspjehu u Hollywoodu

Matija Vuica

Prošlo je gotovo četrdeset godina od njezine prve modne revije, no Matija Vuica još uvijek stvara s jednakim zanosom i strašću. Za nju, moda je oduvijek bila kreativna igra, a raskošni materijali i kreacije koje se ističu u gomili bili su i ostali njezina najveća modna ljubav. Matijina modna priča započela je s odlascima na Hrelić, u osamdesetima se spojila s glazbom, svoje mjesto pronašla je i na kazališnim daskama, a prije nekoliko godina njezine raskošne kreacije stigle su i do Hollywooda gdje ih često viđamo na najglamuroznijim crvenim tepisima.

Kako je izgledala hrvatska modna i glazbena scena u osamdesetima, kada je moda za nju prevagnula i koje su žene obilježile njezinu modnu karijeru? U iskrenom i inspirativnom razgovoru, otkrila nam je Matija Vuica.

Matija Vuica

Vaše ime danas je sinonim za glamurozne i elegantne kreacije, no vaša modna priča započela je daleko od glamura – na Hreliću. Kako su izgledale Vaše prve modne avanture?

Da nije bilo Hrelića, ne znam kada bi se počela događati moja moda. U to vrijeme, nisam imala novaca za tkanine, ali sam imala potrebu izgledati drugačije i imati na sebi komade koje nitko nema. Tako je sve počelo. Hrelić mi je bio riznica materijala u vidu starih haljina koje sam kupovala i koje sam prekrojavala u neke svoje prve modele. Radila sam haljine s rupama, rezale brokate. Tako su nastale i moje prve revije osamdesetih godina.

Od samog početka, od te prve haljine koju sam kupila na Hreliću, to je bio ili brokat ili čipka ili neka svjetlucava tkanina ili haljina s naborima. Tu se nekako već na samom početku iskristalizirao moj ukus. Tada sam voljela kupovati takve haljine jer sam znala da je u njih već netko utkao nešto svoje. Mogla sam ih kupovati zatvorenih očiju, kao i danas.

Bilo mi je bitno kad opipam tkaninu, da je to to što ja želim – taj reljef, taj osjećaj.

Mogla bih s pravom reći da sam pokupovala gotovo sve što je vrijedilo, a što su zagrebačke gospođe tih godina donosile na Hrelić. I sve to još uvijek čuvam kod kuće u Metkoviću.

Matija Vuica

Početak osamdesetih, Vaš život bio je spoj glazbe i ljubavi i to u uzbudljivo vrijeme novog vala. Kako je izgledala ta scena iza scene, kako je bilo biti dio nje?

Bilo je to zaista čudesno vrijeme. U to se vrijeme nismo imali u što ugledati, nije bilo društvenih mreža koje bismo slijepo slijedili. Naši uzori su bili ljudi koji su na stageu, velike zvijezde tog vremena. Kako ništa nije bilo dostupno, moj Jure i ja pretplatili smo se na tadašnji magazin Face koji nam je stizao iz Londona, a čije sve brojeve i danas čuvamo. Po uzoru na zvijezde sa stranica magazina Face, način na koji su se fotografirali i odijevali, stvarali smo svoj image. Kako je ta scena izgledala iza scene?

Iza scene zapravo nije bilo ničega, sve je bilo na sceni. Ono što smo bili u životu, to smo bili i na sceni.

Nije bilo velike razlike ni u odijevanju, ni u ponašanju. Kad bih izašla na scenu, ja sam u to vrijeme bila jedna kul cura koja niti je plesala, niti se smijala. Svirala sam klavijature i pjevala svojim hladnim glasom, odjevena u sako. Ali sve to što je bilo na sceni, bilo je i na zagrebačkim ulicama – sve je to bila ista priča.

Matija Vuica

I Vaša prva modna revija 1981. bila je vrlo posebna i konceptualno drugačija, alternativnija i još je uvijek povezivala modu i glazbu.

Kada smo počinjali, bili smo orijentirani na različite medije. Za vrijeme svojih koncerata imali smo modnu reviju, prikazivali slajdove na tematiku pjesama, imali smo i čovjeka koji nam je radio stripove na tematiku pjesama, a koji su tada izlazili i u Studentskom listu. To je bio jedan multimedijalni projekt koji se, kad sad pogledam unatrag, desio možda malo i prerano da bi se sagledao sa svih strana. Skupljali smo časopise, slušali Radio Luksemburg na mali tranzistor, Jure je počeo skupljati ploče. Iako možda jesmo uranili, bili smo ponosni što smo tijekom osamdesetih godina uspijevali u potpunosti biti to što zapravo jesmo bili – i kod kuće i na ulicama i na stageu.

Matija Vuica

Kada je za Vas moda prevagnula?

Ne tako davno, zapravo. Mislim da se to dogodilo prije nekih pet, šest godina u trenutku kad sam shvatila da se moraš odlučiti za jednu ljubav koja ti je veća u životu, gdje se možeš više pronaći, gdje možeš više dati od sebe. Hrvatska glazbena scena počela se mijenjati, javila su se neka nova glazbena stremljenja u kojima se ja nisam mogla zamisliti. Otpjevala sam svoju zadnju pjesmu Vatre Jutarnje i u tom mi je trenutku bilo sasvim logično da se u potpunosti posvetim modi.

Doživljaj mnogih u to je vrijeme još uvijek bio da ste pjevačica koja se želi okušati u modi. Kako ste promijenili tu percepciju? Koliko je taj prelazak bio težak?

Da, istina. Bilo je toga dosta, pogotovo zato što smo modu dugi niz godina kombinirali s glazbom. To je zapravo bio jedini način da se tada preživi na sceni jer gaže su donosile malo novaca, ali je moja moda sa glazbom dosta dobro funkcionirala. Ozbiljnije sam se počela baviti modom u poslijeratnom razdoblju, u vrijeme kada je krenula Dora i prvi izbori za Miss Hrvatske.

Kada bih u to vrijeme nešto napravila, pitanje je bilo “A ti to misliš ozbiljno?” I to su mi pitanje postavljali dugi niz godina upravo zato što sam radila dva posla.

Sve se promijenilo puno kasnije, negdje na pola moje modne priče. Trebalo je dugo. Zato je uvijek važno biti ustrajan i dosljedan. Ja nikad nisam svaštarila. Čak i u periodu kada možda nisam mogla raditi skupe haljine, ja sam ih ipak radila. Ne znam kako, ali uvijek sam ustrajala na tom putu stvaranja glamurozne večernje mode i na njemu sam ostala, a putem sam stekla i povjerenje drugih.

Matija Vuica

Uvijek volite istaknuti da su žene iz javnog života koje su nosile kreacije iz Vaših prvih kolekcija veliki dio Vašeg uspjeha. Koliko su ženska solidarnost i podrška u Vašem životu bile važne? Koje su neke od ženskih figura koje su obilježile vašu karijeru?

Apsolutno. Na početku, to su bile Alka Vuica, Ivana Banfić, Darija Mikulandra i glumice poput Senke Bulić, Vanje Matujec i Mije Begović, nakon njih došla je Danijela Trbović. To su bile prve žene koje su imale povjerenja i hrabrosti nositi moje kreacije iz tog doba i one su mi bile apsolutna podrška zbog čega sam im neizmjerno zahvalna i zbog čega su im i danas moja vrata uvijek otvorena.

Nakon tog prvog razdoblja, došao je period kada su u Hrvatskoj nastale velike produkcije i velike modne revije. Na samom početku sam se teško dala u to jer sam mislila da sve moram raditi sama i na svoj način, ali zapravo sam se spasila, svi smo se spasili, jer smo su nam modne revije omogućile da svoj rad pokažemo na pravi način.

Moje kreacije tada su prepoznale brojne žene iz javnog života. Sve je ovisilo o tome kakve sam kolekcije radila i što se u tom trenutku od velikih evenata u Hrvatskoj događalo. Tu su došle Severina s kojom surađujem dugi niz godina i Zrinka Cvitešić. Rekla bih da su one dvije najveće ambasadorice mog rada zadnjih deset godina. Pritom, naravno, ne mogu ne spomenuti Ninu Badrić, Jelenu Veljaču, Indiru Levak, Nikolinu Pišek, Vlatku Pokos i mnoge druge.

Jako puno žena obilježilo je moju karijeru. One su promovirale mene, a ja sam uvijek nastojala napraviti haljinu koja će najviše odgovarati baš njima.

Matija Vuica

No prije svega, rekla bih da sam sa svima njima dobra prijateljica. Ne samo sa ženama koje sam spomenula, nego sa mnogim svojim mušterijama. To je nešto stvarno čudesno. To je taj energetski moment koji se pojavi između dvije žene, a koji je jako bitan. Mislim da je on temelj prijateljstva i bilo kakve buduće suradnje.

Za mene je ženska podrška ona najvažnija u životu, daleko važnija od one s muške strane.

Kad smo se dotakli teme ženske podrške, mislim da bi se moglo i puno više napraviti po pitanju projekata, humanitarnih akcija i svega što žene kad se udruže mogu napraviti što je i pokazao projekt #Spasime. Ženska podrška može pokrenuti lavinu uspješnih trenutaka za svaku od nas pojedinačno i sve nas zajedno, samo nam treba malo više druženja i dobre energije.

Osim žena koja nose Vaše kreacije, žene su one koje stvaraju vaš tim i koje se nalaze iza svake haljine. Koliko ženska energija koja vas okružuje utječe na vas, vaš rad, kreativnost?

Moje cure su moji prvi supervizori svega. Apsolutno, bez Sanje, Elvire i Kristine koje su dugogodišnja postava, ne bih funkcionirala. U trenutku kada se nešto stvara, ako od njih nemam onu wow reakciju, onda sam u nečem pogriješila. Imam potpuno povjerenje u njihovo mišljenje i u njihov rad. Jako je bitno ekipu s kojom radiš gledati poput svoje obitelji i mi smo ovdje izgradile baš takav odnos.

Matija Vuica

Nakon uspjeha u Hrvatskoj i regiji, jedna ste od rijetkih hrvatskih dizajnerica koja se može pohvaliti velikim uspjehom u Hollywoodu. Koja je bila prva hollywoodska zvijezda na kojoj ste vidjeli svoju kreaciju?

Prva je bila Carmen Electra. Kada sam poslala haljinu, nisam znala što očekivati jer to je bio tek početak suradnje. U tom trenutku, meni je to bila jako velika stvar. I danas mi je. Nakon nje, došla je Laverne Cox što mi je bilo još i draže s obzirom na to tko je ona i koju priču ima iza sebe. Tu je došla i Rumor Willis koja je istu haljinu nosila i ove godine. Sve se počelo događati malo po malo.

Iza hollywoodskih zvijezda nalaze se stilisti. Oni su zapravo ti koje Vaše kreacije prve moraju osvojiti. Koliko je teško doći na radar hollywoodskim stilistima?

U kratkom vremenu, i sama sam dvaput posjetila Los Angeles jer sam htjela biti na licu mjesta kad dolaze stilisti i vidjeti što se zapravo događa u style houseima. U njima se nalazi dvadeset, trideset dizajnera iz cijelog svijeta, ali tu nećete vidjeti couture haljine. Kad sam vidjela svoje haljine među drugim, onda mi je bilo jasno zašto se izdvajaju. Drugačije su, drugačije su rađene od puno jednostavnijih modela koji ih okružuju. Stilisti su time stvarno oduševljeni što sam i sama imala prilike vidjeti i to je zapravo trenutak u kojem ti naprosto godi sve što radiš.

Matija Vuica

Osim što ste se istaknuli kao dizajnerica kojoj će se poznate glumice, pjevačice i druge javne osobe okrenuti u potrazi za savršenom kreacijom za posebne prilike poput dodjela nagrada, vaše kreacije mnogi odabiru za još jednu posebnu priliku – vjenčanje. Koliko se proces kreiranje vjenčanica razlikuje?

Rad na večernjim haljinama je meni mjesto za igru gdje radim sve po svom, baš onako kako se meni sviđa. Rad na vjenčanici je projekt, osobito kada radim prema narudžbi, onda je to kao rad u kazalištu. Prije svega se moramo usuglasiti da jednako razmišljamo i moram skužiti osobnost buduće mlade što je najvažniji dio cijelog procesa. Nakon toga, slijede pitanja gdje se događa i koliko je veliko vjenčanje. I od toga sve kreće. Na kraju, najvažnije je da ona sebi izgleda najljepše ikad, ali i da se osjeća ugodno u svojoj haljini. Tu je najčešće i majka koja treba biti zadovoljna, a često su prisutne i kuma i najbolje prijateljice.

Sve to zajedno je jedan veliki projekt u kojem, kad mladenka na kraju uđe u haljinu, ako nema uzdaha i suza, onda nismo uspjeli.

Spomenuli ste kazalište. Kako se dogodila priča s kazalištem i kostimografijom?

Moja prva ikad kostimografija desila se osamdesetih godina s Vladimirom Habunekom. Bila je riječ o predstavi Kapetan Oliver gdje sam na početku asistirala gospođi Danici Dedijer. Ona mi je na kraju prepustila kostimografiju jer je u nekom našem razgovoru prepoznala da bih ja to mogla izvrsno napraviti. Na tom sam joj cijeli život zahvalna jer se gotovo nikad ne događa da glavni kostimograf prepusti svoj posao asistentu.

A sve što se događalo kasnije, bilo je nakon što su redatelji vidjeli moje kreacije i poželjeli da svoj djetinji senzibilitet i razigranost primijenim na kostimografiju. Tako se dogodio i Dundo Maroje i Kosa i jako puno drugih predstava.

Matija Vuica

Velika ste radoholičarka. Kako izgleda vaše vrijeme predaha? Koji su neki od Vaših omiljenih rituala?

Volim putovati. Često se dogodi da u trenutku odlučim da ću za tri dana otputovati u London, kupim kartu i provedem tamo tri dana šetajući, promatrajući ljude, ispijajući kavu i upijajući neku novu energiju. Drugo, nikome ne dam svojih mjesec dana godišnjeg odmora u osmom mjesecu, to je ono moje što moram zadržati. To je moj Metković, to je moja i Jurina kuća koju smo uredili kao našu bajku.

Onog trenutka kada odustanem od godišnjeg odmora, onda sam se prodala za posao. Zašto bih radila, ako ne mogu malo i uživati?

Volim kuhati tako da mi je odmor i navečer doći doma i skuhati večeru, odmor mi je i napraviti kruh svaka tri dana, odmor mi je sastati se prijateljicama. Ukradem ja tih trenutaka, iako sam ovdje, u svojoj radioni i showroomu, zapravo cijeli dan.

Bez obzira na velike uspjehe, uvijek ostajete prizemljeni i skromni, s pogledom prema naprijed. Što je sljedeće?

Jako je puno planova koje ne volim otkrivati, ne zato što sam praznovjerna, neko naprosto više volim podijeliti kad se nešto dogodi. Ono što vam mogu otkriti je da je u planu Beč kao nova destinacija na kojoj će se moći naći moje haljine. U planu je i da se sve to što sam radila u Los Angelesu nađe na nekim prodajnim mjestima.

U planu je samo da radim kao i dosad – jednako dobro, s punim plućima i pošteno u odnosu prema svakome.

Matija Vuica

Foto: Sanja Jagatić

0