Moderna mama: Marija Pajić

Na trudnoću, porod i majčinstvo rijetko tko se može zaista pripremiti kada sve prolazi po prvi put. Nekada sve teče kao pjesma, nema mučnina, umor se da savladati, beba i mama su zdravi svih devet mjeseci i dalje, a finale je pozitivno iskustvo. No za mnoge mame realnost je često drugačija, putem nailaze na različite prepreke, male i velike, s kojima se nisu susrele nikad i s kojima je borba vrlo izazovna, psihički i fizički.

Takve priče ne treba skrivati, potiskivati, zaboravljati – njima treba posvetiti više prostora jer edukacija i osvještavanje su velika pomoć budućim mamama koje će se možda naći u istoj ili sličnoj situaciji. Ponekad je dovoljno znati da nisi sam, a zato smo u novo izdanje rubrike Moderna mama pozvali Mariju Pajić čija priča o trudnoći se može nazvati pravom avanturom.

Marija je reporterka u emisiji RTL Exkluziv, kolumnistica, vlasnica brenda, a odnedavno je na popis dodala i vlastitu slikovnicu koju je posvetila svom Ivi i svim malcima koji su rođeni kao Palčići. Slikovnicu Kapetan Ivo u lovu na dugu ilustrirala je Anamarija Asanović, a već je dragi suputnik mnogim mališanima pri odlasku na počinak.

O svemu tome razgovarale smo dok je devetomjesečni Ivo živahno gmizao oko nas – čitajte intervju u nastavku.

  • Priča o Ivinom dolasku na svijet bila je sve samo ne uobičajena. Završila si u bolnici u 21. tjednu i na kraju ostala do poroda, 100 dana, a Ivo se rodio kao Palčić. Kako si se nosila s time, i psihički i fizički?

Na svoju žalost, nisam ispala trudnica iz „žurnala“. Pet najljepših mjeseci i odjednom drama. Kao da su mi oteli trudnoću. Osim toga što sam po prvi put u životu završila u bolnici, vani je ludovala pandemija, posjete zabranjene i sve skupa je bilo ravno filmu s vrlo maštovitim redateljem. Trebalo je puno strpljenja i vjere. Minuta po minuta, dan po dan.

  • Svakako nije priča o trudnoći koju si zamišljala… Kako si na kraju provela prve dane kod kuće? Je li bilo malo straha bez bolničkog zaleđa jednom kad ste ostali sami doma?

Kad smo došli doma, osjećali smo se kao da smo napokon prošli cilj nekog super-maratona. Lijepa karakteristika ljudi je da naša borbenost obuhvaća i dio kada dođu ljepša i bolja vremena, mi “zaboravimo” ona loša i kažemo: “Ma nije bilo strašno!”. I tako u krug. No, baš zato sam ja odlučila da o ovakvim trudnoćama treba pričati, a ne potisnuti jer evo – ja prva nisam znala da to postoji. Ivo se rodio 21.8.2020., točno mjesec dana prije termina. Kada sve zbrojimo, proveli smo nekih 120 dana u bolnici – a najnevjerojatnije je to da mi je, kada smo trebali ići doma, kroz glavu prošlo – ma možda da ostanemo još malo. Sama činjenica da idem doma s tako krhkom bebom mi je bila nestvarna. Mislim, i da je imao pet kilograma, vjerojatno bih isto pomislila – ali kako je išao doma s 2100g, situacija je ipak bila bitno drugačija. Nedavno sam preletjela albume i naišla na video kako je Ivo na izlasku iz bolnice doslovno potonuo u jaje koje koristite za prijevoz bebe. Na putu do doma smo vozili jedan na sat – naravno, zbog mene. Imala sam potrebu trubiti svima i derati se: Hej, pazi kako voziš, imam bebu u autu ? 

Najnevjerojatnije je to da mi je, kada smo trebali ići doma, kroz glavu prošlo – ma možda da ostanemo još malo.

  • Što misliš da bi voljela da si znala tada, a što znaš sada? Što bi savjetovala budućim mamama koje se nađu u sličnoj situaciji? 

Sad mi to zvuči nevjerojatno, ali na sve se čovjek navikne. Nisam uopće htjela razmišljati o problemima ili nekakvim nepredviđenim ishodima. Ne znam kako to drugačije reći, a da ne zvuči čudno. Stvorite taj neki svoj svijet u kojem smo npr. moja cimerica imale već neke svoje rituale poput gledanja omiljenih televizijskih emisija, razmišljanja koju hranu naručiti, čitanja knjiga, druženja s medicinskim sestrama. Danas kada pogledam unazad, ponosna sam na što sam sve prošla, to me ojačalo. Sreća pa brzo zaboravljam. Sve je u glavi, zato samo pozitivno!

  • Pandemija svakako nije olakšala situaciju. Kako ste se ti i partner Antonio nosili sa svim restrikcijama?

Da se ne lažemo, jako je teško završiti u bolnici, pogotovo meni koja u životu tamo nisam bila. Biti okružen nepoznatim ljudima i slušati njihove tužne sudbine stvara dodatan strah. Činjenica da je Antonio danas predivan otac mi je valjda nagrada za sve. Pouzdali smo se naravno u dobru “staru” tehnologiju. Video pozivi, poruke i prođe ti dan. Tih dvadesetak dana dok su bile posjete, bar se imaš čemu veseliti. Kad ih nije bilo, samo želiš zaspat čim prije. 

  • No ova, nazovimo je, avantura, inspirirala je nastanak slikovnice koju si posvetila Ivi. Kako je došlo do realizacije?

Odavno sam spoznala da mirno more ne čini dobrog mornara, zato je valjda naš put do najljepše bebe bio teži. Treba bit zahvalan na svemu što imaš pa se time vodim i ja! Sretna sam što smo svi zdravi i to je prioritet! Dok sam ležala u bolnici i previše razmišljala, rekla sam samoj sebi da ću mu pokloniti slikovnicu kao uspomenu i u čast svim Palčićima koji su hrabriji od najhrabrijih ljudi koje ja znam, a stvarno znam puno ljudi. 

Danas kada pogledam unazad, ponosna sam na što sam sve prošla, to me ojačalo. Sreća pa brzo zaboravljam. Sve je u glavi, zato samo pozitivno!

  • Vratila si se na posao 3 mjeseca nakon poroda, molim te mi reci kako si to uspjela i još uvijek uspijevaš? Fizički i organizacijski, s obzirom na sve s čime se baviš, ali i Ivinog rasporeda s vježbicama i slično? 🙂

Mislim da Ivo isto želi da mu je mama sretna, a mama je najsretnija kad je produktivna. Antonio me često zafrkava da ja ne znam odmarati. Nekad me okrene usred noći da želim usisavati ili nešto pisati. Takva sam. Nemam mira sekunde. Volim svoj posao i osjećam se dobro dok ga radim. Zato sam se i vratila nakon tri mjeseca svojim obavezama na RTLu u emisiji Exkluziv gdje radim kao reporterka. Dan mi uglavnom krene oko 5, jer je na moju žalost Ivo tip od zore, pa odlazim na RTL oko 9. Kada se vratim popodne – preuzimam ga i navečer uspavam. Nakon toga, odradim ostale obaveze kao što su kolumne, scenariji i sve ostalo što radim dodatno u svoje slobodno vrijeme. Trudim se do ponoći biti u krevetu. Kod nas baš vrijedi ona “Sinoć sam legla jutros” – ali, srećom, Antonio ili moja mama su ti koji češće potegnu u ranu zoru pa da bar odspavam do 7. Imam sve u kalendaru i točno se zna gdje smo koji dan i u koliko sati jer drugačije to ne bi bilo izvedivo. Pogotovo uzevši u obzir da se što češće trudimo ići u Dubrovnik jer Ivo je po tati mali gospar. 

  • Kako majčinstvo danas izgleda u odnosu na ono što si možda zamišljala?

Moram priznati da je meni lakše nego što sam mislila – no, da se razumijemo ja imam podršku sa svih strana. Majkama koje same odgajaju djecu i pritom rade, skidam kapu i dižem spomenik. Stvarno nije lako, no poslije je, bar ja tako mislim, sve stvar dobre organizacije. 

Kod nas baš vrijedi ona “Sinoć sam legla jutros”.

  • Kako bi opisala Ivu? A kakva si ti mama?

Ivo želi sve sad i odmah i nema priče. Na mamu, na žalost. Prvih nekoliko dana smo se divili kako Ivo nikada ne plače, kako smo sretni jer ta beba samo jede i spava kad ono… Nekada se probudi i želimo nazvati cijeli svijet pohvaliti se kako divno dijete imamo, a nekada se sudaramo po stanu i samo šutimo izmoreni kao da smo otrčali maraton. Na to vas nitko ne može pripremiti. Sve u svemu, točno sam znala da ću odgajati samu sebe i da će me to kad-tad izludjeti. Zahtjevna je i vesela beba s kratkim fitiljom. Jede puno i često, baš kao i nas dvoje. Nadam se da što će više rasti – da će poprimiti tatinu smirenost i miran karakter. Ovako ionako svi kažu da je fizički isti on! Ja kao mama sam zakon, barem tako kaže Ivin tata, a kome ću vjerovati ako ne njemu ?

  • Kako provodite dane, koji su vam najdraži zajednički rituali?

Najviše volimo sve s njim, doslovno. Kao pravi novopečeni roditelji, prepričavamo svaki njegov pogled, pokret, korak. Počeo je i brbljati pa nam to zvuči kao najljepša melodija. Uglavnom zove nekog Dadu. Puže, tj. gmiže, sad silno želi i prohodati pa evo držimo fige jer to znači da ćemo možda i smršavjeti trčeći za njim. Vedra je beba, nema strah od nepoznatih ljudi i na našu žalost, kao što sam već ranije spomenula – budi se između 5 i 6 ujutro neovisno o tome kada je zaspao. To je za nas svakako novost pa se ujutro Antonio i ja gledamo tko će ustati, a tko odustati. 

  • Da možeš, sa svime što si naučila do danas, napisati pismo samoj sebi iz prošlosti prije bebe – što bi napisala?

Draga ja, nemoj brinuti toliko. Bit će i bolje i gore nego što si mislila. Bolje na jednoj skroz neobjašnjivoj razini, a gore jer nećeš spavati, brinut ćeš non stop i više nikada nećeš biti 100 % bezbrižna. Biti mama je blagoslov i na tome moraš biti zahvalna. Svoju majku ćeš gledati drugim očima jer ćeš tek tada shvatiti kakav je to put. Voljet ćeš kao nikada do sada i definitivno ćeš biti sretnija nego ikada prije. Čuvaj sebe od sebe za sebe i svjetlucat ćeš kao Pariz. 

Foto: Sanja Tušek

0