Tomica Kristić je prije 5 godina odlučio slijediti svoje snove i krenuti na veliko životno putovanje. Iz rodnog Varaždina se tako s ruksakom na leđima i 1500 eura u džepu autostopom uputio na Novi Zeland, na koji je stigao tri godine i devet mjeseci kasnije.
Tijekom svog putovanja kroz 3 kontinenta, Tomica je prešao oko 40 tisuća kilometara, a zadnjih 1500 je – propješačio. Na svom je putu doživljavao razne uspone i padove, upoznao raznolike ljude, uranjao u različite kulturne običaje i doživio nebrojeno anegdota. Radio je kao stažist u Bollywoodu, a na Tajlandu je djecu podučavao engleski. Pješačio je po prostranstvima Himalaje, stopirao kroz nekoliko tisuća kilometara veliku pustinju na Bliskom istoku, svjedočio spiritualnim inicijacijama, živio s budističkim monasima u Indiji… Doživio je toliko toga da je o svom iskustvu odlučio napisati knjigu.
“Putovanje u Međuzemlje” je prva knjiga u nadolazećoj triologiji u kojoj Tomica opisuje prvih 14 mjeseci svog putovanja. Putopis započinje u Iranu, a završava u Vijetnamu, gdje trenutno živi.
S Tomicom smo razgovarali o njegovom epskom putovanju i knjizi koja je izdana prije mjesec dana, a intervju pročitajte u nastavku.
- Što te potaknulo da se odlučiš otići na tako veliko i daleko putovanje – i to autostopom do Novog Zelanda?
Još u svojim tinejdžerskim danima počeo sam gajiti strast prema putovanju. Međutim, nikad me pretjerano nisu privlačila obična komercijalna putovanja koja su organizirana od strane raznih turističkih agencija koje organiziraju prijevoz, smještaj i turu u vezi destinacije koju ste odlučili posjetiti, a još manje posjet poznatih turističkih mjesta. Za mene putovanje nije samo dolazak na destinaciju, odlazak iz točke A do točke B – za mene putovanje je sam Put, sama radnja, glagol, akcija; radnja koja se događa kada se putuje iz točke A prema točci B. I zato sam odlučio putovati autostopom, na drugi kraj svijeta. Još u ranim dvadesetima počeo sam stopirati po Europi, da bih 2015. godine autostopom otišao na Novi Zeland.
- U gotovo četiri godine koliko je trajalo tvoje putovanje, prešao si 40 tisuća kilometara autostopom kroz tri kontinenta. Vjerujem da je teško, no možeš li izdvojiti neke zemlje, gradove, mjesta koji su te se najviše dojmili i zašto?
Najviše mi se nekako dojmila Himalaja. Na proljeće 2016. preko Indije sam stigao u Nepal, u glavni grad Kathmandu, iz kojega sam ubrzo zatim otišao u planine, na veličanstvenu Himalaju. Na njoj sam bio puna dva tjedna i odradio 200 km dug kružni treking po planinskom lancu Annapurna. Najviša točka trekinga bila je 5416 metara. Posebno me se još dojmio Iran, ponajviše zbog srdačnosti lokalnih ljudi koji su me praktički nosili na svojim dlanovima. Perzijanci imaju veliko poštovanje prema strancima i posjetu njihove zemlje smatraju darom od samoga Boga. Vijetnam i Kambodža također, najviše zbog kulture i ljudskih običaja koji su naveliko različiti nego na Zapadu. Indonezija je prepuna vulkana, što mi je bilo vrlo atraktivno. Osobno sam se popeo na četiri vulkana. Australija mi je nekako prirasla srcu – to je jedna ogromna prazna zemlja, prepuna različite prirode i zanimljivih životinja. I naravno, Novi Zeland, zbog predivne prirode. Njega sam ujedno i cijeloga prehodao.
- Negdje sam pročitala da si na put krenuo samo s ruksakom i budžetom od 1500 eura. Kako si se snalazio sa smještajem, hranom, prijevozom nakon što si potrošio taj budžet? Što si sve radio?
Iskreno, na put sam želio krenuti s dosta većom svotom novaca nego što sam krenuo. Međutim, s poslom kojeg sam tada radio (bio sam kinooperater u najvećem multipleksu u Hrvatskoj) omogućilo mi je da na put krenem samo sa 10.000 kn. Skupio sam ja duplo više, ali pola sam potrošio na opremu: kameru, objektive, laptop, šator, ruksak i ostale sitnice koje su mi trebale za Put. Imao sam opciju da još malo odgodim putovanje te tako uštedim još neke pare, ali kako sam već odgađao dobre dvije godine, odlučio sam na putovanje krenuti odmah, bez obzira na sve. To sam i učinio i uopće ne žalim zbog toga.
Dakako da sam zbog “low budgeta” mogao putovati na malo drugačiji način te sam za prijevoz pretežito koristio autostop – koji je besplatan, dok sam za smještaj koristio couchsurfing – poznatu putničku platformu preko koje je moguće prespavati kod lokalnih ljudi u mjestima kroz koja sam prolazio. Kako su transport i smještaj najveće stavke svakog putovanja, a meni zbog te dvije činjenice koje sam gore spomenuo bile besplatne, moje niskobudžetno putovanje na drugi kraj svijeta bilo je moguće samo tako.
Svota od 10.000 kn držala me oko 9 mjeseci, sve do Tajlanda, te sam bio ‘prisiljen’ raditi nešto usput. U Indiji sam radio kao stažist na tri bolivudska seta filmova, a u Tajlandu u par engleskih kampova gdje sam podučavao djecu engleski. Međutim, prave novce zaradio sam tek u Vijetnamu – također kao učitelj engleskog jezika – i to mi je omogućilo da dođem do cilja.
- Nedavno je u prodaju izašla tvoja prva knjiga – putopis “Putovanje u Međuzemlje”, koju si zamislio kao prvu u nadolazećoj trilogiji. O čemu pišeš u toj prvoj knjizi, što sve čitatelji mogu pročitati i doznati?
U njoj opisujem prvih 14 mjeseci autostoperskog putovanja na drugi kraj svijeta. Kako sam u to vrijeme putovao kroz Aziju, opisujem ljude koje sam upoznao i događaje koji su mi se desili u zemljama kroz koje sam prolazio. Pravi putopis započinje u Iranu u kojemu sam proveo mjesec dana. Ta pomalo krivo shvaćena zemlja bila mi je velika prekretnica putovanja i od nje je sve krenulo. Nakon Irana brodom dolazim u Dubai, a zatim i u Oman u kojemu opisujem 2400 km dugo autostopersko iskustvo kroz omansku pustinju.
Uskoro s pričom dolazimo u Indiju o kojoj sam najviše pisao. Od kulturnog šoka koji me zadesio kada sam stigao u Mumbai, do zanimljivih i čudnih iskustva koja su mi se desila na cestama. Tamo sam dosta koristio vlak, što je bilo zasebno i neopisivo iskustvo. Opisujem i ljude koji su me preko kaučsurfinga ugostili, što je ponekad bilo vrlo čudno, pretežito zbog kulture i društvenih običaja. Govorim i o Bollywood filmovima na čijim sam snimanjima kao stažist tri puta osobno prisustvovao.
Zatim odlazim u Nepal na Himalaju, što mi je bilo najbolje iskustvo cijelog putovanja. U tom poglavlju opisujem dvotjedni treking kroz masivni planinski lanac Annapurna te ujedno i životne običaje i kulturu lokalnih ljudi u planinskim predjelima te veličanstvene planine. Uskoro se pričom selim na sjever Indije gdje sam tri tjedna volontirao u školi s nezbrinutom djecom i živio s budističkim monasima. Nakon Indije pričom odlazimo u Mjanmar u kojemu sam se itekako namučio da bih ulovio autostop. Zemlja je to koja je tek prije nekoliko godina otvorila vrata turistima i trebat će još koja godina da se priviknu na dolazak stranaca. Zbog te činjenice, u Mjanmaru je zabranjeno kampiranje, spavanje u kući domaćina i još štošta. Sve te zabrane sam morao prekršiti da bih uspio u svom autostoperskom naumu.
Ubrzo dolazim u Tajland gdje opisujem trotjedni život s lejdibojevima te noćni život te, pomalo lude, zemlje. Zatim je uslijedila Kambodža koja mi je posebno prirasla srcu. Siromašna je to zemlja, ali popunjena ljudima bogatog srca i upravo zbog toga imao sam vrlo dobra i nezaboravna iskustva. U njoj se najviše bavim opisivanjem džungle i hrama (Angkor Wata – najvećeg hrama na svijetu) koji se tamo nalazi, a kasnije i autostoperske dogodovštine na putu prema Vijetnamu. Dolaskom u Vijetnam završavam svoju prvu knjigu.
- Što ti je bilo najteže na putovanjima, s kojim si se sve izazovima suočavao? S druge strane, što je bilo ono najljepše i što si najviše naučio?
Najteže mi je bilo kad sam po nekoliko sati stajao na cesti, po užarenom suncu, i čekao prijevoz. Činjenica da se sve to vrijeme nikamo ne krećeš, već stojiš na jednom mjestu, a vrijeme leti, ponekad znade biti vrlo degradirajuća. To većinom vodi do toga da se tada postavljaju pitanja o samom putovanju i ispravnosti odluke. Rekord autostopiranja i stajanja na jednom mjestu bio mi je 8 sati, i dogodilo se u Laosu, u zemlji u kojoj je primiti autostop znanstvena fantastika.
Izdvojio bih još jednu situaciju, vrlo tešku i gnjusnu, a dogodila se na samom početku putovanja, u Grčkoj iz koje sam lovio autostop za Tursku. Situaciju čini posebnom to što mi je za 250 kilometara prestopiranih kilometara trebalo puna 3 dana.
S druge strane, jedan od najljepših osjećaja je upravo ono suprotno – kad ti netko nakon nekoliko sati stane i ponudi ti prijevoz. U jednom trenutku ležiš duboko u ponoru, dok u sljedećem već stojiš gore visoko na nebu. To je što se tiče lijepih i loših trenutaka po pitanju samog načina putovanja. Što sam iz svega toga naučio? Strpljenje! Naučio sam kako biti strpljiv i uvijek vjerovati u ono što naumiš.
- U toliko godina života na putu doživio si mali milijun dogodovština i anegdota. Ipak, možeš li izdvojiti nešto što ti je posebno ostalo u sjećanju?
Dogodilo se to u Iranu 2016. godine. Šetao sam po središnjem dijelu prastarog grada imena Yazd, koji slovi jednim od najstarijih gradova na svijetu. Iznenada mi je prišao jedan lokalac i zaustavio me je. Pogledao me u oči, vrlo duboko i iskreno, i ništa nije govorio. Bio je to pogled koji je gledao direkt u dušu. Nakon pet sekundi pružio mi je ruku i rekao “hvala”, a zatim je otišao. Sljedećih nekoliko minuta razmišljao sam zašto je izgovorio “hvala” te sam konačno zaključio. Starac mi se duboko zahvalio zato što sam posjetio njegovu zemlju. I dan danas površinom kože mi prođu trnci svaki put kad se sjetim tog momenata. Stvarno jedno predivno i duboko iskustvo.
- Putovanja nisu samo lijepa mjesta, putovanja su i ljudi koje srećemo i upoznajemo na tom putu. Ti si se na svom putu i zaljubio pa trenutno živiš u Vijetnamu. Koliko dugo si već tamo? Kako se tamo živi, a kakvo je trenutno stanje glede koronavirusa? Postoje li restriktivne mjere, kako se ljudi ponašaju, da li sve normalno radi ili ste i tamo u nekoj vrsti lockdowna?
Da, nikada zapravo nisam percipirao putovanja kao destinacije, već kao radnju, kao odlazak iz točke A do točke B, kao radnju, kao glagol, kao akcija. Za mene putovanje nije posjeta nekih poznatih turističkih mjesta na kojima ćete odmah posegnuti za selfijima; za mene je putovanje sve ono što se događa između točke A i točke B. To je za mene pravo putovanje.
Tako sam putem, i to u Indiji, upoznao svoju djevojku koja je iz Vijetnama, kamo sam se kasnije i preselio. Zadnji put stigao sam u Vijetnam krajem 2019. godine i ovdje sam još dan danas. Veliki sam sretnik što sam sve ovo vrijeme virusa u državi gdje virus gotovo ne postoji. Dakako, korona se uvukla i unutar Vijetnama, ali Vijetnamci su momentalno reagirali vrlo ofenzivno, zatvorili granice koje su i dan danas još uvijek zatvorene, uveli stroge restrikcije i virus je kroz nekoliko tjedana nestao. Novi nalet imali su na jesen prošle godine, ali primijenili su isti koncept koji se opet pokazao vrlo uspješnim. Pomalo nevjerojatna činjenica po pitanju korone i Vijetnama jest da na 95 milijuna ljudi imaju tek nekoliko desetaka zaraženih. U svoj toj priči ne zaboravimo da Vijetnam graniči s Kinom, od koje je sve i krenulo.
- Koji su ti daljnji planovi? Planiraš li se skrasiti na jednom mjestu ili razmišljaš o novom putovanju, možda ovoga puta po drugoj strani svijeta? Planiraš li uskoro doći u Hrvatsku?
Početkom proljeća vraćam se doma u Hrvatsku, a u svibnju planiram započeti turneju predavanja koju sam prošle godine odgodio. Nadam se da će se do onda stanje oko virusa smiriti. Ovu godinu većinom ću se baviti pisanjem i predavanjima. Planiram kupiti i kamper, što će mi uveliko olakšat cijeli taj proces predavanja i kretanja općenito. Tek druge godine okrenut ću se nekim daljnjim planovima i razmišljati o nekim novim projektima. Naravno, imam ih već nekoliko u glavi, samo trebam odabrati pravo vrijeme kada krenuti u realizaciju s njima. A do onda trebam biti strpljiv i baviti se putovanjem koje je iza mene, odnosno posvetiti se pisanju. Druga knjiga ove trilogije izaći će početkom sljedeće godine, a pričom ću nastaviti tamo gdje sam u prvoj knjizi stao – u Vijetnamu.
Što se tiče moje prve knjige, “Putovanje u Međuzemlje” – izdana je prije mjesec dana. Pisao sam je sve vrijeme koje sam proveo u Vijetnamu, pa čak i dva mjeseca u Hrvatskoj, i na kraju je ispalo jedno ogromno štivo. Ima 412 stranica, od kojih su 88 stranice ispunjene fotografijama iz Azije. Proces stvaranja trajao je punih 15 mjeseci i vrlo sam zadovoljan kako je na kraju ispala. Dao sam sve od sebe i nemam ni za čime žaliti. Kad damo sve od sebe, sve što imamo, zadnji atom snage u ono što radimo, bez obzira na uzročno-posljedične kritike ljudi koje dolaze nakon što je posao obavljen, nemamo za čime žaliti, jer znamo da smo dali sve što smo mogli i sve što smo imali.
Knjigu “Putovanje u Međuzemlje” možete naručiti direktno preko mene, preko stranice: https://www.tomicakristic.com/book/ ili mi se javite na e-mail: tomica.book@gmail.com.
Foto: Tomica Kristić
