Ljeto je period koji volimo zbog usporenog ritma, živahne atmosfere, ali i godišnjih odmora i mora. Ima nešto neopisivo opuštajuće u zvukovima valova i pogledu na zalazak sunca. Svako mjesto nosi svoju priču, a Pelješac je jedan od njih. Ovdje, gdje vrijeme teče sporije, a priroda i tradicija još uvijek dišu punim plućima, sve poprima dublji smisao. Upravo na tom komadiću dalmatinskog raja, među maslinama, kamenom i plavetnilom, Lucia Canavan pronašla je svoju novu svakodnevicu i neiscrpnu inspiraciju.
Rođena je i odrasla u Slovačkoj, ali većinu svog odraslog života provela je u Londonu, gradeći karijeru u velikoj korporaciji. No, 2021. godine, suprug i ona odlučili su napraviti potpuni zaokret. Napustili su sigurne poslove i preselili se u Hrvatsku kako bi započeli drugačiji život.
Pelješac kroz objektiv…
U tom trenutku, njezina dugogodišnja ljubav prema fotografiji iz hobija se pretvorila u profesiju. Već četiri godine žive u maloj kući na brdu iznad sela Viganj, a njihova obitelj se nedavno (prije 2 godine) proširila – dobili su predivnu kćer Billie.
Lucia radi s vrhunskim hotelima i stvara umjetničke fotografije koje pričaju upečatljive priče. U njezinom radu jasno se vidi ljubav prema Jadranu, posebno prema prirodnom svjetlu i živopisnim bojama koje ga okružuju. Njezin pristup putovanjima je spor i promišljen. Nastoji prikazati autentičnost i uhvatiti samu bit mjesta, pozivajući promatrača da doživi njegovu izvanrednu atmosferu.
U svojim fotografijama nastoji otkriti dušu i bit svakog motiva, bilo da je to mediteranska arhitektura, more ili hrana. Stoga ovoga puta kroz objektiv Lucije Canavan putujemo na Pelješac.
Kako je zapravo sve započelo – tvoja ljubav prema fotografiji i ta posebna veza s Pelješcem?
Moja priča s Pelješcem počela je puno prije nego što sam ga prvi put vidjela – čak i prije nego što sam se rodila. Sve je krenulo s mojim ocem. Imao je sedamnaest godina kada je prvi put došao u Drače. Ondje je stekao prijatelje s kojima se i danas druži, koji su meni poput obitelji, a njihove priče, prepune smijeha, mora i sunca, prenosile su se s koljena na koljeno. Kroz te priče, ja sam se u Pelješac zaljubila još prije nego što sam zakoračila na njegovu obalu.
Imala sam trinaest godina kada smo kao obitelj tamo ljetovali prvi put. Sve je bilo upravo onako kako sam zamišljala. Bio je to i trenutak kada sam prvi put uzela obiteljsku kameru u ruke, ne znajući da će fotografija jednog dana postati moj životni put.
Tadašnja ljeta bila su čista čarolija. Provodila sam dane s lokalnom djecom, odlazila na noćno kupanje, ribolov ili lov na lignje, vozile se barkom po otocima. To su bili neki od najljepših trenutaka mog djetinjstva.
Godinama kasnije, kada sam odlučila preseliti se u Hrvatsku, nisam imala dvojbe. Pelješac je bio mjesto koje sam tražila, mjesto gdje sam željela živjeti.
Što ti prvo padne na pamet kad pomisliš na Pelješac?
Nostalgija, drugi dom. Pelješac je za mene priča, naslijeđe, dugogodišnje veze i prijateljstva koja traju cijeli život.
Imaš li onu jednu fotku s Pelješca koja ti je posebno draga?
Teško mi je izdvojiti samo jednu. Svaka mi ima posebno značenje.
Gdje na Pelješcu najviše voliš “loviti trenutke”?
Kao lifestyle fotograf, Pelješac mi pruža priliku da stvaram kreativno, doslovno na pragu svog doma. Mnogi moji klijenti traže upravo taj mediteranski osjećaj i sporiji ritam života za svoje kampanje, pa stalno tražim posebna mjesta s dušom i jedinstvenom atmosferom. Pelješac s dramatičnim krajolikom, bogatom poviješću i starim kamenim selima ima mnogo toga za ponuditi.
Volim duge šetnje obalom i snimanje svakodnevnih scena i način na koji se krajolik dramatično mijenja s promjenom godišnjeg doba. Svako donosi novu inspiraciju za fotografiju. To su trenuci koji pričaju priču o pravom, autentičnom životu ovdje i koje rado bilježim svojim objektivom.
Proljeće je eksplozija boja i mirisa. Zrak je pun mirisa citrusa, a obala prepuna divljeg cvijeća – ljubičasti i žuti cvjetovi, bijeli šafrani, divlja kadulja, šparoge, komorač i kaktusi. Obožavam se voziti obalom u to vrijeme (uvijek kao suvozač, kako bih mogla samo promatrati!) i diviti se ovoj raskoši prirode.
Ljeto su nijanse plavog mora, mirisi i boje svježeg voća, oprano rublje što se suši na prozorima, koža okupana suncem, djeca koja skaču u more, prijatelji koji kartaju na plaži i onaj osjećaj bezbrižnosti koji traje od ranog jutra do kasne večeri.
Ljeto polako prelazi u jesen, kada je sunce mekše, a more i zrak ostaju ugodno topli. To je savršeno vrijeme za duge ručkove na plaži, opuštene šetnje, berbu maslina i branje gljiva. Jesen ovdje ima smirenu energiju i idealna je za hvatanje intimnih, nježnih trenutaka.
Zima je gotovo čarobna. Svjetlo postaje zlatno, gotovo narančasto, a stabla naranči i mandarina savijaju se pod težinom plodova. Kada razlika u temperaturi zraka i mora stvori maglicu nad plitkim uvalama Malog mora, prizor je mističan i nestvaran.
Postoje li ona skrivena mjesta koja ne bi baš svakome otkrila, ali možda nam ipak malo dozvoliš da ‘zavirimo’ u tvoj tajni vodič?
Obožavam one male, skrivene uvale s nevjerojatno bistrom vodom, mjesta na kojima možete provesti pola dana u potpunom miru. Nekoliko zaista prekrasnih lokacija nalazi se blizu mog doma. Neke nemaju ni imena, doslovno sićušne, divlje plažice uz obalu do njih se najčešće može doći dugom šetnjom ili kratkom vožnjom barkom. Jedna mi je posebno draga. Smještena je uz mali svjetionik s uskim molom, savršenim za sunčanje i tiho uživanje.
Uvala Lovište još je jedno mjesto koje uvijek iznova oduševi. To je prekrasna velika uvala s plitkim pješčanim dnom, tirkiznim morem dobro zaštićena od vjetra. Ima tu isto puno restorana za provesti cijeli dan. Poseban užitak mi je sjesti u auto i voziti se do Lovišta kako bih ulovila zalazak sunca. Upravo ovdje možete tijekom ljeta promatrati kako sunce dodiruje more na horizontu – prizor koji uvijek oduzima dah.
Posebno skriven dragulj je jedna uvala čije pravo ime ni ne znam, ali unutra se nalazi mali restoran Estravaganca. To je jedno od najljepših mjesta na ovom području, apsolutno čarobno u lipnju, kada obalno cvijeće procvjeta, a cijela je uvala prekrivena leptirima. Idealno je provesti pola dana ovdje. Doći prije nego što sunce postane previsoko, zaplivati u mirnoj vodi, a zatim se prepustiti dugom, domaćem ručku u restoranu. Budući da je do nje teško doći autom (duga i vijugava cesta nizbrdo), ostaje prilično privatna. Preporučila bih dolazak vodenim taksijem, iskustvo koje samo dodatno upotpunjuje njezinu čaroliju.
Kako izgleda tvoj savršeni dan na Pelješcu?
Volim se probuditi rano, dok je još tiho, polagano i mirno. Sjednem na terasu i promatram kako se sunce polako budi, slušajući nježne zvukove valova koji miluju obalu. Nakon toga, doručak s obitelji na istoj terasi, uz miris svježe kave. Zatim krećemo u dugu šetnju s našim psom. Izvan sezone, često bismo se rashladili kratkim kupanjem. Obožavam pojesti ručak na plaži.
Savršeni dani za mene su oni kada što više vremena provodimo vani, okruženi prirodom i tim malim trenucima. Sjesti na popodnevnu kavu uz more, a potom hladni aperitiv na našoj terasi, dok usput radim u vrtu i promatram svoju malu kćer kako pleše uz Beatles glazbu. Moj muž je nevjerojatan kuhar, a ja obožavam kada nam ljudi dođu na večeru, zato bi jedan od tih dana sigurno završio dugim, opuštenim večernjim druženjem uz dobru hranu, vino i smijeh.
Imaš li neki kafić koji ti je must za kavu ili bar za vino?
Na žalost izvan sezone nema baš mnogo otvorenih mjesta ovdje. Kad se lokali otvore, omiljeno mjesto za opušteno piće ili kavu na plaži je Čiringito bar. Međutim, tijekom sezone zna biti izuzetno puno ljudi i jako živo.
Koji restoran ili konobu bi nam kao turistima koji smo prvi put tamo preporučila da posjetimo ako želimo jesti kao lokalci?
Ako ste prvi put na Pelješcu morate u malostonski zaljev. Posjetiti Pelješac i ne probati svježe dagnje i kamenice iz Malog Stona bilo bi pravo bogohuljenje! Uz cestu ima mnogo malih mjesta gdje možete stati i uživati u tanjuru svježih kamenica.
Svakako bih preporučila restoran u Hodilju Seosko domaćinstvo Ficović. Po mom mišljenju, jedan od najboljih ribljih restorana na Pelješcu. Za one koji žele nešto tradicionalnije, “OPG Antunović” u Kuni nudi fantastične peka specijalitete, pravu gozbu za nepce i autentični doživljaj dalmatinske kuhinje.
Koji su tvoji najčešći motivi koje voliš uhvatiti objektivom?
Motiv mora, života uz more, taj mediteranski lifestyle. Privlače me prizori koji bude određeno raspoloženje, osjećaj ili atmosferu, ili boje. Volim kada fotografija nije samo lijepa slika, nego u sebi nosi nešto posebno, trenutak koji zadrži pogled i probudi znatiželju. Često je to igra svjetla i sjene, način na koji zraka sunca pada na određeni detalj ili se reflektira na površini mora.
Kad nisi u “fotomoodu”, gdje se najviše voliš opustiti?
Najviše uživam na moru, na jedrilici. To je moj najsretniji prostor – kad sam okružena morem, valovima, s mužem pored sebe i fotoaparatom u ruci, spremna uhvatiti neki trenutak. More me umiruje, a vjetar u jedrima nosi sve brige daleko. S druge strane, volim i mir doma: sjediti na terasi, uz dobru hranu i čašu vina, promatrati kako se svjetlost mijenja nad brdima i morem. To su trenuci kada se potpuno isključim i samo upijam ono što me okružuje.
Najdraža plaža i zašto?
Iako obožavam fotografirati život uz more i ljetne scene na popularnim plažama, osobno najviše volim manje, privatne uvale.
Za kraj, kako bi u tri riječi opisala Pelješac onome tko nikad nije bio?
Divlji. Mediteranski. Čaroban.
Pelješac je mjesto gdje se priroda još uvijek osjeća u svojoj najčišćoj formi, a svaki kutak skriva priču vrijednu otkrivanja. To je destinacija koja te poziva da usporiš, udahneš duboko i pustiš da te očara svojim neodoljivim šarmom. Od dramatičnih obala do skrivenih uvala, od starih kamenih sela do mirisa kadulje i mora.
Pelješac ima dušu. Nadam se da će ljudi prepoznati vrijednost ovakvih mjesta jer u posljednje vrijeme sve češće niču moderni, beživotni betonski objekti koji potpuno narušavaju šarm i dušu ovih predivnih, malih sela i uvala. Upravo su ta autentičnost, mir i prirodna ljepota ono što ih čini posebnim, a ono što je jednom izgubljeno, više se ne može vratiti.
Foto: Lucia Canavan
