Luka, možeš li nam ispričati kako si se počeo baviti fotografijom?
Počeo sam fotkati pred kraj srednje škole, početkom faksa, dakle prije dvadesetak godina. Najviše sam tada fotkao svoja putovanja, to me oduvijek privlačilo. U to vrijeme sam se počeo baviti penjanjem i planinarenjem pa sam prirodno uronio i u taj oblik fotografije gdje sam se s vremenom i profilirao. Redovito sam objavljivao u vodećim stranim časopisima posvećenima penjanju i outdoor temi.
Tvoje fotografije najviše dolaze do izražaja kroz divne lokacije koje posjećuješ. Kako vidiš travel fotografiju, više kao osobni dnevnik ili kao rad koji želiš dijeliti s publikom?
Za mene je to prije svega osobni dnevnik. Fotografiram prvenstveno kako bih sačuvao trenutke koji me dotaknu, ali mi je drago kad te fotografije uspiju prenijeti dio atmosfere i drugima. Ako netko u njima pronađe inspiraciju za svoje putovanje ili samo na trenutak zastane, to mi je dodatna vrijednost.
Kako bi opisao atmosferu Koruške kroz svoj fotografski objektiv?
Atmosfera je mirna, tiha, gotovo meditativna. Za razliku od Dolomita ili nekih drugih poznatijih planinskih regija, ovdje nema tolikih gužvi. Možeš stvarno osjetiti osjećaj samoće i tišine, pogotovo ako odeš u neku malo udaljeniju dolinu ili na manje poznati vrh. Imaš osjećaj da na trenutak pobjegneš iz suvremenog svijeta.
Kako izgleda tvoj savršeni dan tamo? Jesi li više planirao rutu ili se prepuštaš spontanosti?
Savršeni dan počinje rano, čim se krene razdanjivati. Tada stavim rolu Kodak Porte u Leicu i čekam prve zrake sunca da se probiju preko grebena. Kad lijepo svjetlo prođe, dođe vrijeme za lagani doručak, meditaciju uz japanski čaj i uživanje u tišini. Bez posebnog plana, pustim da me vodi trenutna inspiracija. Nakon toga, šetnja do nekog planinarskog doma na ručak, pa kasnije polako nazad. Biti tamo i jednostavno biti prisutan već je dovoljno.
Sve si odlučio uhvatiti s analognim fotoaparatom. Što ti analogna fotografija daje što ti digitalna ne može pružiti, osobito na putovanjima?
Daje mi sporiji ritam i potpunu prisutnost u trenutku. Pogotovo jer fotkam analognom Leicom koja nema nikakvu elektroniku, nema svjetlomjer ni ikakve asistencije. Moraš se osloniti na svoje znanje i instinkt, i to mi je posebno iskustvo. Ne provjeravam stalno ekran da vidim kako je ispalo, već okinem fotku ili dvije i onda dalje promatram očima. Mislim i da su fotke snimljene na kvalitetnom filmu prirodnije, ljepše tonirane, bez filtera i digitalnih manipulacija koje često udalje fotografiju od stvarnog trenutka.
Koji su ti motivi tamo bili najzanimljiviji za snimanje? Što najviše voliš ‘hvatati’?
Najviše volim fotografirati trenutke u kojima se vidi kako čovjek diše s prirodom. Što je izgradio, kako se prilagodio, kako svojim prisustvom mijenja krajolik, ali ga i poštuje. Bilo da je riječ o arhitekturi, aktivnostima ili samoj prirodi, taj sklad uvijek me fascinira.
I za kraj, imaš li već iduću analognu destinaciju na umu?
Imam. Planiram uskoro otići u Val Zebrù, dio Nacionalnog parka Stelvio u Italiji. To je divlja, manje poznata dolina s visokim planinama, ledenjacima i starim planinskim kućama. Veselim se doživjeti taj kraj, spavati u drvenoj kolibi i vidjeti kako će film ispričati tu priču.
Foto: Luka Tambača
