Foto priča: Šest kreativki i more

Brojne skrivene mikrolokacije na hrvatskoj obali nepresušan su izvor inspiracije i uživanja u netaknutoj prirodi. Naša fotografkinja Sanja Tušek provela je nekoliko dana u isključivo ženskom društvu, brodom istražujući baš takve – skrivene lokacije, slabo pristupačne putniku s kopna, a pritom i umirujuće moreplovcima. Odnosno, u njenom slučaju, moreplovkama. Donosimo vam njezinu foto priču o ženskom jedrenju.

Epidemiološka situacija koja će zauvijek obilježiti 2020. godinu i vjerojatno nepovratno promijeniti kako naše živote, tako i naše poslove, posebno je uzdrmala kreativnu industriju. Poslovi su se otkazivali preko noći, a novi su se angažmani dogovarali od danas do sutra. U takvim je uvjetima prečesto bilo teško zadržati optimizam, a posebno znajući da je vrlo izgledno da i jesen bude podjednako teška.

Nakon mjeseci koje smo proveli zatvoreni u svojim radnim prostorima, bilo je potrebno pobjeći nekamo. Dovoljno blizu, jer predaleko nismo niti smjeli, a opet dovoljno daleko kako bismo se izolirali i promijenili dnevnu rutinu. Osamljene uvale jadranskih otočića gotovo su se same nametnule kao odlična destinacija pa smo se sredinom kolovoza, nas 6 žena koje radimo u kreativnom sektoru, uputile u nepoznato, a opet dovoljno poznato i domaće. Svoju oazu mira smo pronašle u jedrilici koja nam je bila kuhinja, plaža i prenoćište.

Budući da je fotoaparat već godinama moj vjerni pratitelj, i ovo sam ljetovanje ovjekovječila fotografijama koje će vam prikazati djelić atmosfere života pod jedrima.

Kopnene smo restorane zamijenile brodskom kuhinjom, s dakako najboljim stolom, jer gdje god bi se okrenule, otvarao se pogled na čudesne morske vedute. Priznajem, povremeno bi pokleknule i svratile do nekog restorana. Zasigurno nas se najviše dojmio onaj u uvali Tatinja na Šolti do koje se i ne može doći drugačije nego brodom, a u ponudi je tek nekoliko jela za koja se treba unaprijed najaviti. 

Svakog bi dana jedna od nas preuzela zadatak šefice kuhinje, a kako su na brodu bile dvije vegetarijanke, prilagodile smo se bezmesnoj kuhinji. Hannah nas je sve oduševila svojom veganskom salatom od kvinoje, slanutka i tikvica koju smo nastavile pripremati i po povratku.

Na Visu smo pokušale naći mjesto s live jazzom, ali smo putem zalutale i druženje opet nastavile na brodu bez puno žaljenja za novim licima. Večeri bi završavale ćakulom na palubi gledajući zvijezde.

Nezaboravna je bila i uvala Bobovišće, to čarobno mjesto na Braču, gdje je stvarao Nazor i odakle su proizašla neka od njegovih velikih djela. Srdačni su nas lokalni stanovnici pokušali nagovoriti da pokucamo na vrata njegove kuće. U njoj navodno živi njegova nećakinja koja bi nam, tako tvrde, rado pokazala kuću. No, pristojnost nas je od toga odgovorila jer je ipak bilo kasno. Nedaleko, u jednoj staroj građevini održavale su se glazbene radionice pa je cijela uvala podrhtavala u ritmovima glazbene lektire. Dok smo provirivale, nadajući se upiti nešto atmosfere, prišla nam je profesorica glazbe koja nas je zatim upoznala s poviješću otoka i pokazala dvorište tradicionalne stare kuće koju je naslijedila. Usred mrkloga mraka djeca su se bezbrižno rolala jer ni od kuda ne prijeti opasnost. Baš kao da smo se vratili u neko doba prije turističkog booma.

Nažalost, isključivo ženska posada se jako rijetko viđa u jedriličarskom svijetu pa smo često morale objašnjavali motive i razloge našeg ženskog putovanja oduševljenim jedriličarima. A premda većina naše posade nije imala iskustva boravka na brodu, nakon par početničkih pogrešaka, vrlo smo brzo usvojile brojne mornarske vještine: sidrenje, bacanje i vezanje užadi, pripremu hrane u vrlo skučenom prostoru.

Jesam li spomenula vrijeme? Iako nam par kapi kiše ne bi pokvarilo avanturu, kada bi bilo vruće, jednostavno bi se ubacile u tirkizno more i uživale bez presinga o vremenu i mjestu u kojem se nalazimo.

Povratak za Split vjerojatno ćemo zauvijek pamtiti. S Visa smo krenule u 5 ujutro, more je bilo ravno kao ulje dok smo gledale izlazak sunca i uz miris prve jutarnje kave završavale našu pustolovinu polako se spajavši na mrežu koja je prethodnih dana bila vrlo neaktivna za ovih šest moreplovki.

S nadom da će jesen ipak donijeti neka nova rješenja koja će nam vratiti privatni i poslovni život u neku staru normalu, vjerujemo da ovo nije posljednji put da smo lutale po samotnim otočkim uvalama Jadrana.

Ovim se putem zahvaljujem svojoj posadi na pomoći u pronalasku motiva za kadrove ovih fotografija i nadam se da će možda nekom drugom dati ideju kako istinski uživati u Hrvatskoj koja zaista je nautički dragulj.

Našu Sanju Tušek možete pratiti na Instagramu. Njene radove pogledajte i na web stranici sanjatusek.com.

Tekst & foto: Sanja Tušek

0