Ove četiri Hrvatice otkrile su nam kako su im solo putovanja promijenila život

Solo putovanja posljednjih su godina u porastu, pogotovo među ženama. Nedostatak suputnika zapravo nikad ne bi trebao biti razlog odustajanja od putovanja, ali najčešće se događa upravo to. Kako ću se snaći sama, što ću raditi, što ako mi se nešto dogodi… Takva i slična pitanja nam se svima vrte po glavi kada pomislimo da bismo se negdje, u nekoj stranoj zemlji ili mjestu, našli sami. S druge strane, istraživanje svijeta gdje smo sami sebi jedino društvo može biti itekako uzbudljivo. Solo putovanja imaju i nekoliko prednosti – puno ih je lakše organizirati i imamo potpunu slobodu ići gdje želimo i kada želimo, bez da nas netko sputava. Upravo zbog toga mnogi će vam putnici reći da je najljepše putovati sam i da bi se svatko, barem jednom, trebao odvažiti na solo avanturu. Jer to je najbolji način da doživite mjesto u kojem se nalazite, ali ono još važnije, da izađete iz svoje zone komfora, stvorite neka nova iskustva i jedinstvene uspomene i na kraju – da bolje upoznate sebe.

Naravno, putovanja u paru ili grupi imaju svoju čar i ljepotu, da nas krivo ne shvatite. Od svih onih anegdota koje počnu još prilikom samog planiranja puta pa sve do onoga što ćemo zajedno doživjeti na nekom novom mjestu. Ali, putovati sam i otkrivati nova mjesta, kulture, ljude i njihove običaje ima posebnu draž u solo varijanti. Takva putovanja nam grade samopouzdanje, potiču nas da se naučimo oslanjati sami na sebe, čine nas boljim osobama i ostavljaju nam uspomene kojih ćemo se uvijek rado sjećati.

Povodom Mjeseca žena na Journalu, na temu ženskih solo putovanja razgovarali smo s četiri inspirativne žene, redom zaljubljenice u putovanja, koje su s nama podijelile svoja iskustva, otkrile nam koje su sve prednosti solo putovanja, ali i s kojim su se sve izazovima i strahovima suočile na takvim putovanjima te nas na kraju podsjetile da ništa nije nemoguće. One su Riana Petanjek, Ana Bakran, Mija Dropuljić i Matea Miljan Rafaj, a njihove priče pročitajte u nastavku.

Riana Petanjek: “Ne vjerujte onima koji vam govore da nešto ne možete”

Riana Petanjek prava je pustolovka. Ova diplomirana inženjerka dizajna i magistra novinarstva velika je zaljubljenica u putovanja i daleke destinacije. Javnost ju poznaje i kao voditeljicu TV emisije CoolTurist, a o svojoj avanturi po kultnoj američkoj cesti Route 66, koju je prešla sama – i to na motoru, napisala je knjigu Slane banane. Riana se uskoro vraća iz Južne Amerike gdje se također uputila sama i tamo provela posljednja dva mjeseca. Njene avanture i putovanja možete pratiti na blogu Riana Travelmaker te na Instagramu.

  • Znamo da voliš solo putovati, no kako je sve počelo? Kad si se prvi put odvažila na solo putovanje i gdje si otputovala?

Ne znam ni sama koje bi putovanje kao takvo prijelomno istaknula. Još kao klinka sa 14 godina otišla sam sama u školu jezika na Maltu, to je za te godine bilo puno drugačije nego danas. Rekla bih da je od tada sve to nekako krenulo. Ipak, putovanje koje je bilo još značajnije i odvelo me u smjeru u kojem su samostalna putovanja postala i moj posao, a ne samo lifestyle, bilo je putovanje od par mjeseci po jugoistočnoj Aziji, naravno, samo ja i ruksak. Godina je bila 2012. Zemlje su bile Malezija, Tajland i Kambodža. Kako je krenulo? Kako puno toga kod nas žena kreće – liječenje slomljenog srca, što je svaka od nas u nekom trenu doživjela, ako ne više puta, onda barem jednom. Nekad ćemo reagirati plakanjem i zatvaranjem u sobu, nekad ipak odlaskom u svijet i pomicanjem puno osobnih granica. Ne moram ni reći da mu se danas teško i imena sjetim ili je čak već na povratku iz Azije bilo tako.

  • Uskoro se vraćaš iz Južne Amerike gdje si se također uputila sama i tamo provela dva mjeseca. Kako si se odlučila na tu avanturu?

Južna Amerika je dugo bila na mojoj listi budućih putovanja, posebno Patagonija i Ognjena Zemlja, tako da sam samo čekala pravi trenutak i taj se dogodio sad. Zašto baš sad? To ovaj put ima veze s poslom. Prošle godine sam već počela raditi na projektu Južne Amerike, planirati, tražiti medije, sponzore… Ispalo je da časopis Auto Klub traži putopisca za baš taj dio svijeta. Ova dva mjeseca bila su idealna, jer sam za vrijeme njih imala pauzu od TV emisije CoolTurist koju uz glavnog producenta autorski potpisujem i vodim.

  • Route 66 prošla si sama, i to na Harley Davidsonu. Jesi li se zbog toga susrela s kakvim predrasudama?

Zapravo s jako puno njih. Naravno, ne s ljudima na Route 66, već s onima u Hrvatskoj. To moje iskustvo mi je na žalost samo pokazalo koje sve probleme društvo u Hrvatskoj još uvijek ima. Kod nas žene, kad se usude biti drugačije i raditi ‘muške’ stvari, kakva je konkretno prelazak Route 66 sama na Harleyju, onda sam ja ili sigurno lagala ili uopće nisam bila sama ili sam spavala s direktorom Harleyja… Na žalost, dug je niz. Užasno mi je bilo to sve slušati, jer samo dokazuje koliko je naše društvo još uvijek primitivno i koliko malo nas vjeruje u snove i to da ništa nije nemoguće kad vjerujete u sebe. Naravno, nije sve sivo, ima i kod nas ljudi koji su bili beskrajna podrška, koji su rado dolazili na moja predavanja, ali jednostavno mi nikad nije bila jasna ta potreba za negativom, čak i mržnjom, kakvu sam nekoliko puta doživjela u mojoj zemlji, gdje bi toga trebalo biti najmanje.

  • Po tvom mišljenju, koje su sve prednosti solo putovanja?

Puno ste otvoreniji za druge ljude i svakakva iskustva i poznanstva, jednostavno jer ste na to primorani i tako se najveći broj novih prijatelja diljem svijeta stvara. Kad ste s nekim na putovanju, konstantno imate društvo, nekad ćete i u društvu upoznati nove ljude, ali to nikad nije isto kao kad ste solo. Još bolje je da upoznajete iste takve koji su solo kao i vi i to iz mog iskustva ispadnu baš genijalna poznanstva koja se često pretvaraju u prijateljstva. Osobno vjerujem da se ništa ne događa slučajno, posebno kad se dvoje ljudi s potpuno različitih krajeva svijeta upozna na nekom trećem kraju. Tako da kad, recimo, usred Ria upoznam super curu iz Nizozemske koja isto tako sama putuje, znam da ćemo se sigurno opet vidjeti i negdje drugdje, dijeliti super trenutke kao i tu.

  • Što si najviše naučila o sebi na putovanjima?

Da mogu sve. I da nema boli koju nećete zaboraviti ili ublažiti na solo putovanju na drugom kraju svijeta. Osim toga, jako dobro naučite funkcionirati pod prisitikom, naučite se mirnije nositi sa stresom kojeg na putovanju gotovo uvijek ima, jer rijetko kad baš sve ide kako treba. Neki bi rekli bijeg od problema, ja kažem zapravo samo povratak sebi. Kad maknete sve što vam je poznato, okolinu, ljude, situacije, i odjednom je sve ispred vas novo, onda se i vi automatski morate vratiti nekoj iskonskoj verziji sebe, barem ja to tako vidim. Najvažnije, naučite se jako dobro brinuti sama o sebi u svim situacijama, imati oči širom otvorene cijelo vrijeme, učite se mudrosti i slušanju instinkta kod procjena jer ne možete vjerovati svakome na prvu. Jednostavno, i same sebe najbolje tako upoznajemo, što nam odgovara, a što ne. Ima još jedna dobra fora, naučite tko vam je pravi prijatelj, a tko nije, tko će vam pomoći ako vam nešto treba, a tko ne. Ovaj put sam naučila i da postoji netko tko je dovoljno velika faca da ima povjerenja u curu koja ide sama na dva mjeseca po Južnoj Americi, da mi može biti podrška iako on nije tamo, da može slušati moje doživljaje bez ljubomore, pa možda je konačno onaj pravi 🙂

  • Je li te ikad bilo strah krenuti sama na neko putovanje? S kakvim si se sve izazovima suočila?

Uvijek me je na početku strah, to je normalno. Strah od nepoznatog uvijek postoji u svima nama, no nekako on vas i gura naprijed. Strah, dok nije pretjeran je i poželjan, jer ste dovoljno na oprezu zbog njega. Ipak, ni jedan strah vas nikad, pa tako ni kod putovanja, ne bi trebao spriječiti u onome što ste naumile. Iskreno, kao i svakoj ženi, uvijek mi je najveći izazov potrpati sve što mi treba od kozmetike i opreme za snimanje, uz odjeću, na motor. To je stvarno samo s godinama iskustva postajalo lakše.

  • Solo putovanje ili putovanje u društvu?

Postoje putovanja koja jednostavno ne bi bila ista da nisu solo, baš takvo je bilo ovo po Route 66. To je bila potpuna sloboda, baš zbog toga jer sam bila sama. No, tu su i ona koja su daleko bolja u društvu, primjerice, nikad vam neću reći da idete same u Indiju! Nikad. Možete, ali razlika mojih putovanja tamo kad sam bila solo i kad sam bila s društvom prijatelja je bila ogromna. Jednostavno se nećete baš super zabaviti kad vam kosa raste od straha, jer ste se, recimo, zatekle same u busu s 30 muškaraca i to u Indiji. Nikome ne preporučam. Naravno, dosta ovisi o zemlji, ali i o društvu 🙂 Kad putujem s jednom od najboljih prijateljica, to su onda stvarno neponovljivi trenuci i često još bolje od solo putovanja. No, često je pronaći pravog partnera za putovanje teže nego za život.

  • Postoji li putovanje za koje možeš reći da ti je promijenilo život?

Svako, na neki način. Ipak, ono koje je bilo najteže i najveća škola bila je spomenuta Indija. S tim da sam tamo živjela 6 mjeseci pa nije bilo samo obično putovanje. Nakon tog iskustva doslovno ništa u mom životu više nije bilo isto, zapravo i na sve kasnije i gdje sam danas je utjecalo. Tu sam se stvarno morala suočiti s najvećim strahovima i kaosom od emocija, mislim da nisam u cijelom životu plakala kao u tih 6 mjeseci. Ipak, upravo zbog Indije danas nema tog problema oko kojeg ću baš gubiti razum. Beskrajno me puno naučio život u toj emotivno stvarno intenzivnoj zemlji, primjerice, Route 66 nakon Indije mi je izgledao kao igra, baš kao i Južna Amerika.

  • Što bi savjetovala drugim ženama koje možda nemaju hrabrosti odvažiti se na solo putovanje?

Nikako ne vjerujte onima koji vam govore da nešto ne možete ili da ne možete same. Bez obzira na što se to odnosi, ako su putovanja ta koja vas pokreću, onda to primjenite na njih, ali možete i na druge stvari. Svako novo putovanje otvara neke nove vidike, svako samostalno putovanje najbolji je način da se uistinu upoznate. Vjerujte mi, za svako samostalno putovanje bit ćete nagrađene nekim novim prijateljstvom ili velikim pomakom svojih sposobnosti na različitim frontama. Ako tek krećete u svijet solo putovanja, prvo dobro odaberite zemlju, Kambodža je recimo stvarno sigurna i prepuna solo putnika, općenito Jugoistočna Azija. Nema boljeg načina od življenja punim plućima od solo putovanja, barem jednom 🙂

Ana Bakran: “Nakon solo putovanja svijet počneš gledati drugačijim očima”

Ana Bakran je, nakon gašenja firme u kojoj je radila, odlučila putovati svijetom, i to autostopirajući. Iz Zagreba se uputila do otočja Bora Bora, a u četiri godine koliko je njeno putovanje trajalo, obišla je doslovno pola svijeta. Nakon povratka u Hrvatsku, nije dugo mirovala pa je ponovno autostopom otišla na putovanje, ovoga puta na Markižansko otočje u Francuskoj Polineziji. Tamo je napisala knjigu What’s Wrong With You?, ali se i zaljubila. Danas tamo živi sa zaručnikom, a ovo je njena priča. Anine novosti iz Polinezije pratite na njezinoj Facebook stranici i Instagramu.

  • Nekoliko godina si provela autostopirajući po svijetu. Kako si se odlučila na takvu avanturu?

Možda banalno zvuči, ali meni se jednostavno htjelo vidjeti svijeta i naravno, doći do Bora Bore autostopom. Nije bilo momenta koji me je natjerao da napravim dramatičan rez i odem na tako veliko putovanje. To nije bio hir već moja dugogodišnja želja još od dvadesetih, ali tek sam se u 31. godini osjećala psihički, fizički i financijski spremnom za takav put. Te se godine sve dobro poklopilo za odlazak i nije bilo teško prepoznati priliku. Prije puta sam pet godina vodila stabilnu tvrtku za digitalni marketing i prodaju prava na digitalne fotografije. Posao je postao upitan kad se moj međunarodni klijent odlučio povući s hrvatskog tržišta. Takav razvoj situacije nije mi previše teško pao jer sam dugo osjećala da mi je potrebna promjena. Prilika se i ranije nazirala, ali nisam bila spremna ostaviti isplativ posao.

  • Zašto baš autostop? Nije te bilo strah?

Nisam superwoman i naravno da me je bilo strah. Često slušam komentare kako sam ‘jako hrabra’, ali to uopće nije istina. Imam strahove kao i svi ljudi samo im ne dozvoljavam da mi određuju životni put. Najviše me bilo strah da me ne udari auto jer sam puno vremena provodila na cesti. Automobilske nesreće su najčešći razlog stradavanja stopera, a ne silovanja i ubojstva, kako se pogrešno pretpostavlja. Zašto baš autostop? Intrigiralo me vidjeti na koji način žive drugi ljudi i podijeliti jedan dio svog života s njima, što mi je moj način putovanja autostopom i spavanja kod lokalnih obitelji i omogućio. Zanimalo me je vidjeti kako bi moj život izgledao da sam rođena u nekoj drugoj državi. Sve se to u konačnici i ostvarilo.

  • S kojim si se sve izazovima susretala na tom višegodišnjem putovanju?

Izazovi su bili brojni. Obzirom da sam autostopirala, svaki put kad bih zaustavila auto u vrlo kratkom roku trebala sam procijeniti i donijeti ispravnu odluku je li to siguran prijevoz za mene i propustiti to vozilo ako nije. Kod stopiranja je teško raditi planove jer nikad ne znaš koliko ćeš čekati na prijevoz i kad ćeš točno stići u sljedeće mjesto jer se putem uvijek dogodi mnoštvo neočekivanih situacija. Izazov je pronaći sigurno prenoćište kad zaglaviš pored ceste. Izazov je izvući se iz glupavih i loših situacija. Izazov je ostati budan za vrijeme jako dugačke vožnje po tropskom suncu i sparini, a nisi s vozačem koji ti ulijeva povjerenje. Izazov je snaći se svaki put u novom selu/gradu/državi i uklopiti se u lokalnu kulturu tako da ne postaneš ničija meta. Izazov je u što kraćem roku naučiti osnovne fraze jezika svake države u kojoj se nalazim kako bi mi bilo lakše sporazumjeti se s ljudima pri stopiranju. Izazov je pronaći posao u stranoj državi. Izazov je stopirati brodove bez ikakvog plovidbenog iskustva. Izazov je ustopirati helikopter prvi put u životu. Mogla bih ovako nabrajati do sutra…

  • Što si sve naučila o sebi na svojim putovanjima?

Lekcija je bilo puno. Nakon pet godina provedenih s ruksakom na leđima, i mene je putovanje neočekivano okrenulo naopačke, ali na onaj dobar način. Uspjela sam se dobro ‘posložiti’ i razlučiti što mi je bitno. Posložila sam i odnos sa svijetom i ucrtala dobar smjer u kojem vozim i danas. Naučila sam malo više slušati sebe.

  • Nakon povratka u Hrvatsku, ponovno si se uputila autostopom na Francusku Polineziju gdje dan danas živiš. Tebi je to putovanje stvarno promijenilo život.

Da, nakon povratka u Hrvatsku, vratila sam se autostopom u Francusku Polineziju, samo s druge strane planete stopirajući brod iz Paname do Markižanskog otočja. Trebala sam ostati tamo svega 3 mjeseca da završim s pisanjem svoje knjige, međutim, umjesto 3 mjeseca, ostala sam 14 mjeseci. Nisam samo napisala knjigu već sam se i zaručila na tom otočju. Prošle godine, nakon objavljivanja knjige, preselila sam se kod partnera na otok gdje danas zajedno živimo i radimo. 

  • Možeš li izdvojiti situaciju koju posebno pamtiš s putovanja, bilo lošu ili dobru?

Posebno pamtim prvo stopiranje helikoptera u Australiji. To mi je bila prva vožnja helikopterom ikad i još smo letili preko nacionalnog parka Purnululu i planinskog lanca Bungle Bungle pa je pogled bio predivan.    

  • Jesi li se susretala s kakvim predrasudama koje se vežu uz žene koje putuju autostopom?

Tri najčešće predrasude koje su me pratile od početka do kraja putovanja, što online – što offline, kažu da žene koje autostopiraju nikad nemaju novaca, da se bave prostitucijom te da su neobrazovane. Uspješno sam pobila zadrt način razmišljanja svojim životom za vrijeme putovanja. Predrasude su bile jedan od razloga zbog kojeg sam s guštom napisala i objavila svoju knjigu.

  • Po tvom mišljenju, koje su sve prednosti solo putovanja?

Prednosti su brojne: ideš kud hoćeš i kad god hoćeš jer ne čekaš nikoga i ne ovisiš o nikome, naučiš da si sama sebi dobar frend, jednostavnije upoznaješ druge ljude jer ti ljudi brže prilaze kad si sama, putuješ pažljivije i bolje se paziš jer nemaš nikog drugog osim sebe na koga se možeš osloniti, prilagodiš budžet sebi i svojim potrebama, sve nove situacije koje savladaš sama nabildaju ti samopouzdanje, postaneš lukavija, svijet počneš gledati drugačijim očima jer solo putovanje promijeni percepciju tebe i svijeta oko tebe – i imaš super priliku zgaziti sve predrasude o ženama koje putuju solo. 

  • Što bi savjetovala drugim ženama koje možda nemaju hrabrosti odvažiti se na solo putovanje?

Rekla bi im da ništa ne forsiraju i da krenu malim koracima naprijed. Sasvim je ok putovati s drugim ljudima dok se sama ne osjetiš spremnom da možeš i solo. Taj osjećaj dođe s iskustvom.

Mija Dropuljić: “Naučila sam kako biti svoj najbolji prijatelj i to je najbolja lekcija koju svatko treba naučiti”

Mija Dropuljić je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja, influencerica i blogerica koja obožava putovanja, prirodu i gastronomiju. Na njenom blogu Under Dreamskies svatko će pronaći inspiraciju i sve potrebne informacije za realizaciju svog idućeg putovanja.

  • Znamo da voliš putovati, no ne znamo jesi li ikad bila na solo putovanju?

Odvažila sam se na solo putovanja, jedno je bilo potpuno solo, a to je bilo prije desetak godina kada sam išla na jedan studentski seminar u Ankaru (Turska) i iskoristila sam priliku te prije seminara posjetila na par dana Istanbul. Obišla sam pola grada u društvu samo svog fotoaparata, vodiča i dobre knjige. Dio Portugala sam također prošla u solo aranžmanu jer sam bila smještena kod jedne poznanice, no obilazila sam dio države potpuno sama. To je bilo vrijeme prije današnjih pametnih mobitela, Google Mapsa i interneta na svakom koraku. A baš prvi put da sam sama obilazila neki veći grad se dogodilo u drugom srednje kada sam posjetila obiteljskog prijatelja u Münchenu, a dane sam provodila istraživajući grad sama. Također, nemam problema s tim da se kada putujem u društvu odvojim koji sat/dan i posjetim ono što osobno želim vidjeti, umjesto da me prijatelji vucaraju negdje gdje ne želim ići.

  • Što te na to potaknulo, odnosno kako si se odvažila na solo putovanje?

Dogodilo se da imam priliku posjetiti dotične destinacije, no nisam imala društvo s kojim bih putovala. U niti jednom trenutku me to nije spriječilo da odem jer je moja želja da nešto novo vidim i doživim uvijek jača od nekog straha/nelagode ili koja god bila kočnica zbog koje se ne usudimo solo putovati.

  • Dakle nije te bilo strah upustiti se u takvu avanturu?

Osobno me u niti jednom trenutku nije bilo strah, ni kada sam planirala put niti kada sam bila na finalnoj destinaciji. Pri tome moram naglasiti kako sam se prije puta u Tursku posvađala s roditeljima kojima je bilo nezamislivo da idem sama. Treba svakako napomenuti da je tada bilo ipak malo drugačije putovati jer si internet imao samo u hostelu, mobiteli u stranim državama nisu funkcionirali i mogao si se osloniti samo na sebe i svoj osjećaj za prostor i orijentaciju (hahaha…). Veliki sam štreber prilikom organiziranja putovanja, bilo u solo aranžmanu ili u društvu. Sve istražim prije samog puta, sastavim listu po danima puta, što god mogu unaprijed dogovorim/rezerviram… Po nekim pitanjima nisam baš spontana, volim znati na čemu sam jer nekako imam osjećaj da neću stići sve vidjeti i doživjeti što želim. A uvijek smo na putu ograničeni s vremenom. Tako da sam se prije samog puta, posebno u Tursku, malo raspitala, spakirala u kofer samo komade odjeće ispod koljena (treba uvijek poštovati tuđu kulturu) i roditeljima i sebi obećala da ću prije mraka već biti u svojoj sobi. Doduše, bolje da roditelji nisu znali u kakvoj ulici mi se nalazio hostel… 🙂

  • S kojim si se sve izazovima suočila?

Nekako se posložilo da sam uvijek imala društvo za putovanja na koja sam planirala ići, tako da sam više putovala u društvu nego sama. Ali iskreno, da negdje želim ići, a nemam s kim, ne bih se uopće premišljala, samo bih otišla. Putem uvijek nekoga upoznaš, pogotovo ako si smješten u hostelu ili ideš s lokalnim agencijama na jednodnevne/višednevne izlete. Također sam često znala ići svojim putem i kada bih putovala u društvu. Osobno mi je uvijek potrebno vrijeme za mene samu. Istanbul, Portugal, London, Skopje, Antwerpen, Bruxelles, Berlin, Budimpešta, Sarajevo, Düsseldorf, München, Beograd, Salzburg… Ulice mnogih destinacija sam prošla u društvu samo dobre knjige (najdraži trenutak mi je sjesti na kavu i otvoriti dobru knjigu na nepoznatom mjestu).

Vodeći izazov kod mojih potpunih solo putovanja je bila orijentacija po gradu. Kako sam rekla, ovisio si tada o fizičkoj mapi, stoga je bilo potrebno dobro organizirati i popisati što želiš vidjeti kako se ne bi putem negdje izgubio. Kada sam posjetila Sintru u blizini Lisabona zanijela sam se u fotografiranju i otišla s utabanog puta. U tom trenutku sam pomislila kako, da mi se nešto i desi (jer sam bila u šumi), nitko ne bi znao gdje se točno nalazim. Danas je to puno lakše, upališ Google maps i ideš gdje ti on govori.

  • Što si sve naučila o sebi na takvim putovanjima?

Naučila sam da uistinu uživam u vlastitom društvu (smijeh). Naravno, volim putovati u i društvu, ali onom probranom. Mišljenja sam kako nije svaki prijatelj tvoj najbolji suputnik, treba znati s kim možeš putovati. Ne samo putovati nego dobro putovati. Naučila sam sama sebi biti dovoljna i osloniti samo na sebe. A ta spoznaja se može koristiti i u svakodnevnom životu, kada sam sebe možeš odvesti na ručak u najdraži restoran ili otići pogledati teški art film koji nitko s tobom ne želi gledati. Naučila sam u čemu istinski uživam na putovanjima i što su mi prioriteti, bez da mi netko nameće svoje. Naučila sam vjerovati svojim instinktima. Znalo se dogoditi da zalutam u neke sumnjive ulice, ali ako dovoljno slušam samu sebe, čut ću upozorenja svoje podsvijesti. Naučila sam također bolje čitati ljude jer kad sam putuješ puno više doživiš druge ljude oko sebe, promatraš ih, analiziraš, diviš im se, gade ti se… Ima svega. Ali prije svega naučila sam kako biti svoj najbolji prijatelj i suputnik, mislim da je to najbolja lekciju koju svatko treba naučiti.

  • Po tvom mišljenju, koje su sve prednosti solo putovanja?

Solo putovanja su posve sebična hedonistička putovanja. Ugađaš samo sebi, radiš samo što ti istinski želiš, nema kompromisa, nema svađa, nema prilagođavanja. Ako putuješ solo znaš točno da ćeš vidjeti i doživjeti točno ono što istinski želiš, i to u svom vlastitom ritmu. Ako želim ostati u muzeju pet sati, mogu bez da mi netko njurga, ako želim ispijati kavu dva sata gledajući samo u more, mogu… Naravno to ne može svatko jer je čovjek društveno biće, poželi popričati i prije svega izmijeniti dojmove onoga što si doživio. No, mislim da je dobro odraditi barem jedno solo putovanje jer tako znamo što želimo i puno lakše ćemo onda naći onog idealnog suputnika.

  • Već se nekoliko godina intenzivno baviš planinarenjem. Kako si se upustila u te avanture i koliko te to obogatilo kao osobu? S kim najčešće planinariš?

U planinarske avanture sam se odvažila kada sam prolazila kroz teži životni period. Tražila sam bijeg i okupaciju, aktivnost koja će me izazivati na nekom posve novom levelu i tako mi pokazati neke strane života s kojima se nisam do tada upoznala. Primjerice, prije toga nisam bila neki izletnik u prirodu, na Medvednicu se u skoro 13 godina nisam niti jednom popela, a o kampiranju neću ni pričati. Tko je probao planinariti zna kakav osjećaj slobode, neopterećenosti i uživanja ta aktivnost pruža. Iscrpiš se fizički često do granica izdržljivosti, ali duša je toliko nahranjena da ne postoji ni prošlost ni budućnost. S planinarenjem si u sadašnjem trenutku, sada i tu, nešto što je u današnje doba postalo luksuz. Fokusiran si na stazu, na pokrete, na prirodu, na sebe. A taj trenutak kada izbiješ na vrh – to je teško za opisati. Popneš se gore, vidiš svu tu ljepotu koja tu stoji stoljećima i stoljećima i uvijek u tom prizoru doživiš utjehu, sreću i zadovoljstvo u isto vrijeme.

Planinariti sam počela s prijateljicom u planinarskom društvu Runolist gdje sam upisala Opću planinarsku školu. Najčešće planinarim s dečkom i našim malim psom Ari, to nam je najdraža fizička aktivnost. Osobno ne znam bih li se odvažila ići solo u brda jer tu postoji ipak puno više opasnosti, ali isto tako za mene planinarenje nije samo aktivnost nego i druženje. Staviti ruksak na leđa i sve do vrha pričati o životu ili nekoj totalnoj gluposti, osim kad dođe neki teški uspon onda nitko ne priča (haha). Ali nikad ne reci nikad, tko zna možda i ja završim na nekom planinarskom izletu solo.

  • Postoji li putovanje za koje možeš reći da ti je promijenilo život?

Odlazak u Tursku, odnosno moje solo putovanje u Istanbul mi je promijenilo život, doslovno. Zapravo sam se na to putovanje odvažila s 22 godine nakon operacije dobroćudnog tumora na dojci. Par mjeseci nakon operacije bila sam doma u ne baš najboljem psihičkom stanju. U jednom trenutku sam se odlučila trgnuti i otputovati. Točno se sjećam trenutka kada sam stala ispred Aja Sofije i pomislila koliko ljepote ima u ovom svijetu, da stvarno trebam prestati tratiti svoj život i živjeti ga punim plućima. Da je vrijeme da prestanem tugovati nad stvarima koje su mi se dogodile i uhvatiti se u koštac sa svim. Taj trenutak me potpuno oslobodio, a to putovanje naučilo da volim sebe, da se oslonim na sebe i da vjerujem u život i u sebe. I dan danas me isti taj osjećaj obuzme kad god negdje otputujem.

  • Što bi savjetovala drugim ženama koje možda nemaju hrabrosti odvažiti se na solo putovanje?

Po meni svatko bi trebao odraditi barem jedno solo putovanje u životu. Ako ste u nekom grču ili strahu, uvijek za prvo solo putovanje možete odabrati bližu i poznatiju destinaciju. Priprema je ključna, tako ćete steći osjećaj sigurnosti. Pripazite u kojem kvartu uzimate smještaj i bolje je dati više novaca kako biste bili u sigurnom dijelu grada nego da u strahu svaku večer jurite u svoju sobu. Gledajte na solo putovanje kao na teški sebični hedonizam – radite samo ono što želite i u tome uživajte maksimalno. Nikom se ne morate pravdati niti polagati račune. I nema straha – ako putujete odgovorno i savjesno, samo možete steći predivne uspomene kojih ćete se sjećati cijeli život.

Matea Miljan Rafaj: “Podsjetila sam se da mogu svašta, a to često zaboravim”

Matea Miljan Rafaj po struci je novinarka, a danas je vlasnica agencije za promidžbu. Uz to je i dugogodišnja modna blogerica koja obožava putovanja. Pratitelje na Instagramu osvaja svojim modnim kombinacijama, ali i genijalnim videima. Matea se prošle godine prvi put odvažila na solo avanturu, a nama je ispričala sve o tome.

  • Prošle si godine prvi put otišla na solo putovanje. Što te potaknulo, odnosno kako si se na to odvažila?

Iako sam na putovanje otišla poprilično naglo, doslovno od danas do sutra, o tome sam razmišljala sigurno godinu dana. Nisam imala hrabrosti odvažiti se prije jer naravno postojali su neki strahovi. Kako ću ja to, pa što ću sama, kako ću se snaći, hoće li biti nelagodnih situacija… Nisam nikada mislila da će moja prva lokacija gdje idem sama biti Turska. Bila sam uvjerena da će to biti neka zemlja u kojoj sam već bila. Na kraju, Kapadokija.

  • Čega te bilo najviše strah prije putovanja?

Prije putovanja najviše me bilo strah hoće li sve proći okej, hoću li se znati snaći (naravno, svatko od nas zna i može, ali eto neki tračak sumnje postoji) i hoće li biti problem što sam plavooka i plavokosa u Turskoj sama.

  • S kojim si se sve izazovima suočila na destinaciji?

Najveći izazov bio je ostati nezamijećena u malom gradiću gdje istom lokacijom prođeš nekoliko puta dnevno i gdje te na kraju većina zapazi. Naravno da su oni poprilično otvoreni tako da je bilo poziva na ručak, kavu, ali i razno raznih poruka (ne objavljujte gdje ste ako ste u Turskoj same 🙂 ) od kojih su neke bile i neugodne. Jedan izlet zbog istih sam morala i otkazati. Ipak prevladala je ona ljubazna većina koja je uvijek na usluzi, koja će ti pomoći na bilo koji način i pružiti sve da se osjećaš ugodno i sigurno.

  • Što si sve naučila o sebi na tom putovanju?

Nakon putovanja pitala sam se zašto nisam probala ranije. Samo sam se podsjetila da mogu svašta, a to često zaboravim. Upadnem u neku rutinu i sigurnost iz kojih se ponekad teško maknuti.

  • Sad kad si probila led, bi li se ponovno upustila u solo avanturu?

Naravno. Jedva čekam! Imala sam planove za veljaču, ali su propali. Novi tek stižu.

  • Po tvom mišljenju, koje su sve prednosti solo putovanja?

Prednost solo putovanja je u tome što sve podrediš sebi, možda zvuči sebično, ali tako je. Ustaješ kada želiš, ideš gdje želiš, jedeš kada želiš. Ono što je u mom slučaju najveća prednost je to što nisam imala grižnju savjesti kada bi određeno vrijeme provela radeći. Kada nisam sama na putovanju, uvijek mi je žao kada nešto moram odraditi pa uglavnom moj suprug zbog toga trpi. Ta sloboda je neopisiva. Ipak, naravno da solo putovanje ima i nekih mana, ako ih tako možemo zvati. Nekada nemaš s kim podijeliti to što si u tom trenu pomislio, doživio, vidio. Iako sam ja stalno bila na vezi sa svojim najdražima, teško je opisati što proživljavaš, gledaš i radiš. Taj dio mi je nedostajao. Sigurno se puno vas pita, što je s fotografijama? S tim nije bilo problema, nikome nije bio problem uskočiti, a na meni je bilo da od prve bude dobro, jer druge nema. 🙂

  • Što bi savjetovala drugim ženama koje možda nemaju hrabrosti odvažiti se na takvo putovanje?

Odvažite se jer to će biti iskustvo koje ćete pamtiti. Maknut ćete se iz neke svoje zone sigurnosti, bolje upoznati sebe, doživjeti putovanja na jedan sasvim novi način. I sigurna sam da vam neće biti žao. Barem meni nije.

Foto: Riana Petanjek, Ana Bakran, Mija Dropuljić, Matea Miljan Rafaj

0