Matea Naranča posjetila je Bosnu i Hercegovinu, točnije najviše selo Lukomir, Visočicu, bivak Zoran Šimić te Livanjsko polje. Svoj doživljaj ovih prirodnih ljepota opisala je u putopisu koji donosimo u nastavku.
Bosna i Hercegovina još je neotkriveni biser Europe, zemlja svih mogućih različitosti, povijesna vrata Europe kroz koja su ulazile kulture s istoka ili su baš tu zaustavljena, ali trag je ostavljen. Također, Bosna i Hercegovina ne može pobjeći od utjecaja zapadne kulture kojoj i geografski pripada. U njoj se, kao možda nigdje u svijetu, spajaju dvije najveće religije, kršćanstvo i islam. Obje drže temelje današnje kulture i života tamošnjih žitelja. BiH je jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi, ali i najljepših, potpuno netaknute prirode, autohtonih vrsta bilja i životinja, skrivenih jezera te neotkrivenih planinskih vrhova.
Divlji konji
Nešto malo više od sat vremena vožnje od obale Jadranskog mora nalazi se grad Livno, okružen planinama, jezerima i rijekom. Za otkrivanje prirodnih ljepota ovog kraja iznajmili smo quadove kod Livno quads & wild horses te krenuli u obilazak. Livanjsko polje koje proteže između visokih planina te Buškog jezera ostavlja bez daha svojom ljepotom, posebno bogata florom i faunom. Ono je najveće vlažno stanište u BiH s vrlo rijetkim pticama koje tu obitavaju. Ono po čemu je ovaj kraj najviše poznat su divlji Livanjski konji koji obitavaju na planini Cincar. Prolazeći quadovima pored njih, gledajući kako neometano trče, igraju se kao da se natječu koji je od njih ljepši, ponosno pokazujući svoju ljepotu.
Nakon ture, stali smo uz rijeku Sturba čiji je kanjon potpuno netaknut, primjer autohtone prirodne ljepote našeg dinaridskog podneblja. Rijeka je jako hladna, što je u ove vruće ljetne dane, čini još privlačnijom.
Impresivno planinarsko sklonište
Nakon Livna uputili smo se sjevernije prema bivku Zoran Šimić koji se nalazi na planini Visočici, ispod vrha Parić. Arhitektonski časopis Design Boom, 2020. godine uvrstio ga je među top 10 arhitektonskih ostvarenja u svijetu u kategoriji izolirani objekti. Unutarnji prostor je obložen jelovinom, a sastavljen je od tri platforme koje služe kao podne površine, mjesto za spavanje ili klupe za sjedenje. Izvana je obložen limom. Bivak Zoran Šimić služi kao planinarsko sklonište iz kojeg se pruža impresivan pogled na prostrani krajolik. Zeleni travnjaci zajedno s kršem planine stvaraju smirujuću simbiozu za duh i tijelo. Ovo mjesto je pravi bijeg od gužvi i vrućina kakve smo navikli gledati u ovo doba uz more.
Selo Lukomir
Nakon provedene noći u bivku Zoran Šimić uputili smo se prema najvišem selu u Bosni i Hercegovini, Lukomir. To malo selo koje se nalazi na obroncima planine Bjelašnica na 1495 metara nadmorske visine. Dočekalo nas je ljubazno domaće stanovništvo te smo se odmah osjećali kao dio njih. Na ulazu u selo nalazi se kuća tete Rahe koja nam je ispekla tradicionalnu pitu, krumpirušu. Uz pitu nam je poslužila domaći jogurt te nakon toga i tradicionalnu kavu.
Dok smo uživali u tradicionalnim specijalitetima u kući koja odiše toplinom, miriše na neka stara vremena koja su ovdje još uvijek živa. Slušali smo priče kako ovdje ljudi žive dok ih ne potjera hladna zima u podnožje, ali prvim naznakama proljeća starosjedioci se vraćaju u svoj Lukomir. Tim ljudima, to malo selo, bez ičega osim starih kuća i nekoliko štala na obroncima planine je cijeli svijet. I oni su sretni i zadovoljni. Kako i ne bi bili, kad ih okružuje jedna od najljepših planinskih krajolika, obronci Čvrsnice koji su u ovo doba prekrivenim gustom zimzelenom šumom.
Infrastruktura u ovom dijelu Bosne i Hercegovine i nije baš najbolja, daleko od onoga što se viđa po Hrvatskoj ili dalje na Zapadu. Međutim, uske ceste pune zavoja vode vas kroz netaknutu prirodu, puno očaravajućih prizora zbog kojih zaboravljate na sve osim onoga što vas okružuje, potpuni mir.
Tekst i fotografije: Matea Naranča
