Zašto je putovanje na Arktik iskustvo života koje ćete zauvijek pamtiti

Matea Naranča posjetila je ledeni Arktik, točnije Svalbard – najsjeverniju točku Kraljevstva Norveške. Iskustvo svog putovanja podijelila je s nama, što sve nudi Arktik pročitajte u nastavku!

Od svjetske metropole do ledenog Arktika

Putovanja su oduvijek bila moja strast. Nikad nisam puno planirala, već bi spremila stvari i krenula u neki europski grad. Onda je došla kobna 2019. godina, koja je pomrsila svima planove, pa tako i meni. Prvi put sam se osjetila zatočenom u prostoru i shvatila blagodati koje sam do tada uživala. U nemogućnosti putovanja, počela sam planinariti i provoditi vrijeme u prirodi, u svom rodnom Krilu Jesenice. Osvojila sam prve planinske vrhove, vrh Mosora. To je za mene, osobno, bila velika stvar i poticaj za dalje.

Počela sam graditi kondiciju planinareći, dolaskom ljeta, smanjila sam odlazak u planine i počela trčati. Odjednom mi se potpuno promijenio stil života. Sve me to okruživalo davno prije, ali uopće nisam primjećivala. Provodeći vrijeme u prirodi, trošeći svoje tijelo punila sam um i duh. Granice su se samo pomicale, prestajale su postojati u svakom smislu. Sve što mi je prije izgledalo nezamislivo, sada se počelo ostvarivati. Jedna moja neostvarena koju nisam ostvarila zbog srama, obzira i vlastite inertnosti je naučiti DJ-irati. U proljeće sam upisala i završila tečaj DJ-inga i od ovog ljeta puštam glazbu.

Moj život se odjednom počeo mijenjati. Do tada sam uvijek putovala u svjetske metropole, fokus mojih putovanja je uvijek bio dobar provod, kupovina i skupi restorani. Sada sam odjednom željela osvojiti Kilimanjaro. Bila sam sigurna, u rujnu se idem penjati na Kilimanjaro, sve je bilo dogovoreno, međutim zbog obiteljskih razloga, morala sam to prebaciti za iduću godinu. Rodica koja je trebala sa mnom ići na Kilimanjaro predložila mi je zamjensko putovanje na Arktik, točnije na otočje Svalbard. Moja prva reakcija je bila šok, nema šanse, nisam ja za to, previše sam zimogrozna i do sada sam na snijegu bila dva puta u životu. Ali, rodica me nekako uspjela nagovoriti i nas dvije smo se zaputile na Svalbard, poznat još kao i arktička pustinja. Putovanje u potpuno nepoznate uvjete, putovanje koje mi je pokazalo božanstvenu ljepotu i surovost prirode, putovanje na kojem sam plakala i divila se zbog uvjeta u kojim sam se našla po prvi put u životu, putovanje u kojem se moje tijelo iscrpilo, a duh i um čistio.

Svalbard je okružen bijelim krajolikom koji oduzima dah

Prvi dan je prošao u opčinjenosti krajolikom i privikavanjem na niske temperature. Dočekala nas je temperatura -8 i jak vjetar, stvarni osjet je bio -15, ako mene pitate – 35. Čim smo se smjestile u hotel, otišle smo na plaćenu turu razgledavanje Longyearbyen. Na otoku živi ukupno 2500 ljudi, a kretanje je vrlo ograničeno jer se ne možete kretati van naseljenog područja. Krajolik je božanstven. Sobovi i polarne lisice na svakom uglu. Bijela divljina koja oduzima dah. Otišle smo do svjetskog skladišta sjemena biljaka, u kojem su spremljena sjemena biljaka u slučaju katastrofe. Posljednji put je Sirija, 2015. godine, tražila sjeme biljke iz ovog skladišta. Vidjele smo ostatke aviona iz Drugog svjetskog rata, koji je pripadao ruskoj vojsci, bile na vidikovcu s kojeg puca impozantan pogled.

Razgledavanje ledenjaka je definitvno jedan od najvećih razloga zašto ovdje treba doći i nakloniti se prirodi. Voziti se brodom do ledenjaka bilo je posebno iskustvo. Do sada sam viđala razvijene obale s plažama i stijenama, a sad sam bila okružena planinama pod snijegom i ledenjacima. Na brodu je bilo dosta hladno, ali unutrašnjost broda bila je ugrijana pa nisam toliko osjetila hladnoću. Gledajući gromade leda ispred sebe, ne možeš ne diviti se toj ljepoti, ne možeš je ne poštivati, kad znaš da ovisiš o njoj. Tu sam si osvijestila toliko bitna egzistencijalna pitanja. Nije klišej, nego zaista moramo čuvati našu prirodu.

Grad duhova Arktika nekoć je bio rudarski grad Pryamiden

Posjetile smo i napušteni rudarski grad Pryamiden, koji je National Geographic uvrstio na top listu gradova duhova koje treba vidjeti. Početkom 20. stoljeća Švedska ga je prodala Rusiji. Velike dizalice i industrijske hale otkrivaju da se radi o gradu koji je bio vrlo razvijen. Dočekala nas je lokalna vodička koja  nas je provela kroz središte grada. Sve je pusto, danas u gradu živi 15 ljudi. Sve je stalo, samo velike građevine stoje kao uspomena nekadašnjem razvijenom gradu. Najzanimljivija zgrada bila je restoran i glavno okupljalište ljudi tog doba.

Vodička je otključala zgradu, a mi kao da smo ušli u svijet Wesa Andersona. Pastelne boje i ruska depresija. Predmeti razbacani po zgradi kao da je netko do jučer tu živio. Sve je puno prašine, kuhinja je zarđala, na nekim dijelovima zida su otpale pločice. Ništa u ovom gradu nije muzejski izloženo, nego je sve onako kako je bilo kad su zadnji ljudi napustili grad. Tek pokušavaju stvoriti od ovoga grada turističku atrakciju. Vidjeli smo unutarnji bazen i kino. Ljudi su ovdje živjeli uistinu bogat društveni život, a sve im je to omogućio rudnik ugljena.

U centru se nalazi glavni trg na kojem je bista Lenjina, kojeg danas lokalno stanovništvo naziva Champs Elysees. U oko nam je upala zgrada hotela koji radi i koji je za vrijeme karantene bio pun, ali već sad mu je popunjenost pala. Životinje se slobodno kreću oko zgrada jer ih nema tko ometati. Na kraju smo otišli u zgradu koja se nalazila na vrhu glavne ulice i tu je otvoren kafić s ruskim tradicionalnim kolačima i pićima. Sve je zapušteno i staro, kao da smo došli u kafić iz 1967.godine.

Planinarenje u krajevima Arktika psihička je avantura

S obzirom na to da se bavim planinarenjem nisam mogla propustiti priliku otići na penjanje na jednu  od planina koje su se nalazile u okruženju. Ovo je bila prava avantura, ali ne fizička, nego psihička. Prije polaska smo dobili dereze i krplje za hodanje po ledu i snijegu. Došli smo kombijem u dolinu koja se nalazi podno planine. Dolinom ljeti teče rijeka koja je sad zaleđena. Hodali smo po ledu dok nismo došli do početka uspona. Zanimljivo je bilo šetati po ledu, slušajući kako pucketa pod ispod kojeg rijeka teče. Puhao je jak vjetar, nisam se mogla nikako ugrijati do početka uspona. Osjećala sam kako mi se smrzavaju noge iako sam imala gojzerice i debele čarape. Inače više volim hodati uspon nego spuštanje niz planinu. Ne postoji staza po kojoj se penje nego smo doslovno šetale s kamena na kamen. Nije bio veliki sloj snijega tako da se na nekim mjestima vidjelo kamenje. Ovakav uspon zahtijevao je maksimalnu koncentraciju.

Kada smo se uspeli, ispred nas se stvorio veliki bijeli plato prekrivenim snijegom. U daljini se vidjela velika satelitska stanica koja prikuplja podatke o vremenu zbog znanstvenih istraživanja. Šetali smo do ruba 15 minuta. Vjetar je bio jak, iako sam se taman uspela i bila zamotana da su mi se jedva i oči vidjele, moje tijelo se počelo hladiti. Prestala sam osjećati prste na nogama i rukama. Došli smo do ruba, ispod nas je bila velika strmina i veliko plavo prostranstvo Arktika. Prizor je bio čaroban, a vjetar je još jače puhao.

U jednom trenutku sam se počela osjećati toliko nemoćno, počela me hvatati panika. Jednostavno nisam uopće mogla micati prstima. Grupa s kojom sam se penjala je odlučila tu pojesti ručak. Meni samo što nije pozlilo kada sam čula za ručak  jer je to značilo dodatno vrijeme stajanja na vrhu potpuno izložena vjetru, a i ovako već ništa ne osjećam. Pokušavala sam se sabrati i sebi osvijestiti kako se ljudi penju na veće planine po nižim temperaturama, svi ovdje smo ljudi i svima je hladno, nikome nije u cilju ostati bez udova, ako mogu oni možeš i ti, ako nakon 10 minuta ne krenemo dolje, imaš iskustva po planinama, možeš krenuti sama polako. Tako sam smrznuta stajala na vrhu i čekala da krenemo. Prsti su me boljeli koliko im je bilo hladno, ali u glavi sam se pomirila s tom boli i ostala  mirna. Najgore je zapravo tek dolazilo, kad smo krenuli nizbrdo moje tijelo se počelo grijati. Kad su mi se stopala počela grijati ta bol je bila neizdrživa, imala sam osjećaj kako me bode tisuću žuljeva, svaki me korak bolio.

Koliko god je bilo bolno, bila sam sretna jer sam napokon osjećala se živom. Ta bol, koliko bila neugodna, vraćala me u život. Ovaj dan mi je sve bilo ekstremno, od leda, boli do očaravajuće prirode, stala sam na vrhu planine prekrivene snijegom, a ispod mene plavo prostranstvo arktičkog mora. Uživala sam. Navečer smo otišle na večeru fine dining restorana „Huset“ u kojem smo jele degustacijski jelovnik sastavljen od nordijskih specijaliteta. To nas je itekako vratilo u život.

Kroz ledenu pustinju obavezno je zaštitno odijelo

Sljedeći dan čekala nas je vožnja saonicama, to je trebalo izgledati kao filmska scena. Međutim, moje tijelo je zapamtilo hladnoću od dana prije. Osjećala sam se smrznuto i potpuno bespomoćno. Vodič nas je odveo van grada, na područje na kojem nema ničega i na kojem se ne smije kretati bez puške u slučaju obrane od napada od medvjeda. Dobili smo i zaštitna odijela od hladnoće. Krenuli smo se voziti po ledenoj pustinji. Puhao je jak vjetar te sam se počela smrzavati. Za razliku od planina, iako sam se borila s hladnoćom i psihom, uspjela sam se smiriti jer je sve ovisilo o meni, probijala sam vlastite granice izdržljivosti, ali isto sam se mogla okrenuti i vratiti se nazad. Ovdje to nije bio slučaj, bila sam u sred ničega, oko mene samo snijeg i led. Ne mogu odustati jer nemam gdje krenuti, nemam se gdje skloniti jer nema ničeg, sve je daleko. Osjećala sam se potpuno bespomoćno i beskorisno. U jednom trenutku sam zamolila vodičku da zaustavi saonice da moram sići i pomaknuti svoje tijelo da se osjetim živom.

Kad smo stali, napravila sam par koraka i počela plakat, od boli, hladnoće, nemoći, nisam mogla naći odgovor zašto sam uopće tu, zašto svom tijelu ovo radim, potpuno sam se fokusirala na sebe. Kad sam se isplakala, moje tijelo se ugrijalo, okrenula se oko sebe i ta bjelina i led su mi od nemira postali mir. Nastavili smo vožnju. Uživala sam. Sobovi su trčali uz cestu. Odjednom je sve postalo puno života. Zahvalila sam se životu na ovoj prilici, na ovim prizorima, na ovom iskustvu. Svatko od nas u sebi ima nešto što ga koči, često i ne znamo detektirati što točno dok sebe ne suočimo s izazovima. To je bolno, ali spasonosno. Vratile smo se kasno poslijepodne u hotel, malo odmorile te otišle na večeru u pivnicu. Svi barovi rade do 02:00.

Aurora Borealis – polarna svjetlost koja je nezaobilazna destinacija Arktika

Jedan od razloga zašto sam otišla na Arktik je i Aurora Borealis ili polarna svjetlost. Shvatile smo da nećemo uspijete vidjeti polarni svijetlost na Svalbardu jer je bilo oblačno i ograničeno je kretanje van naselja radi polarnih medvjeda. Zbog toga smo zadnji dan promijenile let i otišle u grad Tromso na sjeveru Norveške gdje smo platile turu s lokalnim vodičem u trajanju od 7 sati. Kada smo sletjele u Tromso, padala je kiša. Pomislila sam,  je li moguće, da neću vidjeti Auroru, tko će mi se opet vraćati ovdje, imam još toliko mjesta koja želim vidjeti u skorije vrijeme. Pokupio nas je lokalni vodič ispred hotela gdje smo odsjele. Odmah je rekao cijeloj grupi ako netko želi da može ići sutra na obilazak jer da danas nije obećavajuće zbog kiše.

Nama je ujutro bio avion i ta nam opcija nije dolazila u obzir. Vozili smo se pola sata uz obalu oceana, kiša je padala, ali sve slabije. U jednom trenutku vodič je zaustavio kombi jer mu se učinilo da se nebo razvedrilo. Svi smo izašli i vidjeli lagane obrise polarne svjetlosti na nebu, kako je vrijeme prolazilo svjetlost je sve više prodirala na nebu. Međutim, vodič je rekao kako je bolje da odemo južnije jer bi trebalo biti vedrije. Vozili smo se još dvadesetak minuta i zastali uz obalu. Puhalo je, ali poslije Svlabarda ovo je bilo neprimjetno. Nakon što smo izašli, vidjeli smo zrake svjetla u zeleno plavim nijansama na nebu. Vjetar je puhao, a svjetlost je sve više osvajala nebo, vjetar je bio koreograf plesne točke zeleno plavih nijansi iznad neba. Svi smo nepomično, bez riječi gledali u tu čaroliju na nebu. Svaki trenutak je bio drugačiji. Oko jedan sat u noći krenuli smo nazad prema hotelu. Ujutro nam je bio let za Hrvatsku.

Na ovom putovanju sam upoznala potpuno drugačiji način života, vidjela skroz različitu prirodu u odnosu na sve što sam do sada u životu vidjela. Shvatila koliko je naš planet predivan i raznolik, i kako je sve jednako bitno da bi život funkcionirao. Ledenjaci su uvijek bili nešto apstraktno, svi pričaju da su bitni, ali kad staneš pred tu gromadu leda, i shvatiš da se topi zbog našeg sebičnog ponašanja, ne možeš ne osjetiti barem mrvicu odgovornosti. Ono što je najvažnije, otkrila sam svoje kočnice i strahove, nemoći za koje nikada ne bih znala da postoje da sam tjedan dana u listopadu provela na kauču umjesto na Arktiku. Sve kočnice sami smo si izgradili kroz život, svjesno ili nesvjesno. Međutim, ono što je najbolje i najljepše u životu, nitko, osim nas samih, se toga ne može riješiti.

Matea Naranča

Foto: Sanja Lozić

0