Kada sam prije nepunih pet godina postala mama, mislila sam da sam spremna. Načitana, educirana svom mogućom psihološko-odgojnom literaturom i teorijom, plus još svojim pedagoškim iskustvom u radu s djecom. Svjesna zašto i kako bilo bolje odgajati, bila sam odlučna da ću sa svojom djecom od početka graditi odnos povezanosti i prihvaćanja, bez izderavanja, verbalne gruboće i sile, ucjenjivanja…
Dosta sam samouvjereno iščekivala zaroniti u roditeljstvo. A onda me ono zapljusnulo svojim praktičnim svakodnevnim izazovima, osebujnim karakterima moje djece, svakodnevicom natrpanom raznoraznim obavezama, mojim često niskim kapacitetom, neimanjem vremena, a često ni volje. Vjerujem da poznajete taj osjećaj kada uhvatite sebe u ulozi mame kakvom nikada niste htjele biti, kada u sebi osjetite frustraciju, težinu, razočaranost, nerijetko i sram nad svojim roditeljskim reakcijama.
O odgoju znamo puno i neprestano učimo, ali na tom putu nebrojeno puta posrćemo i ne uspijevamo provesti u praksu svu tu teoriju jer nas dječje reakcije redovito izbace s tračnica smirenosti, povezanosti, razumijevanja i topline.
Zašto vičemo na djecu i o tome ne pričamo?
Da, ta tema rijetko osvane na roditeljskim portalima, teško prelazi preko usta u klasičnim roditeljskim razgovorima. A događa nam se. Mnogima, gotovo svima. Ponekad, često, prečesto… Žestoko, impulzivno… Pucamo, praskamo, vičemo, svojim reakcijama raspadamo se kad su djeca ljuta, tužna, nervozna, nestrpljiva – kad su djeca, ne zločesta, već djeca koja ne znaju, uče, sazrijevaju. I onda ostajemo izmoždeni, posramljeni, razočarani, tužni. I mi. I djeca.
Jer ne pucaju u reakcijama samo oni roditelji koji smatraju da je takva reakcija sasvim primjerena za određena dječja ponašanja. Ima nas puno koji itekako znamo da su takve reakcija naša nemoć da se nosimo s dječjim ponašanjem… O odgoju znamo puno, neprestano učimo, trudimo se graditi povezujući odnos s djecom, osnaživati ih u čvrstim, ali toplim i poštujućim granicama. No na tom putu odgoja nebrojeno puta posrćemo i ne uspijevamo provesti u praksu svu tu odgojnu teoriju koju, kao, imamo u malom prstu. Pa nas dječje reakcije redovito izbace s tračnica smirenosti, povezanosti, razumijevanja i topline.
O izderavanju na djecu želim otvoreno pričati jer samo tako možemo razumjeti sebe kao roditelja. Kada razumijemo “zašto” iza nekog ponašanja, možemo početi prihvaćati zahtjevan put roditeljskog sazrijevanja, a zatim se i mijenjati.
Onda naravno ne pričamo o tome, neki jer su uvjereni da to tako treba, a mnogi jer se sramimo svoje nemoći, unatoč najboljoj namjeri da budemo bolji. Ne dijelimo te svoje dernjave ni s prijateljicama jer se osjećamo kao da smo samo mi takve: nestrpljive, grube, glasne, hladne, nesposobne. Ali nismo. Nisi. Iskreno, bez cenzure pristojnosti ili straha od nesavršenosti, odlučila sam podijeliti s vama jednu takvu svoju epizodu pucanja na dječju nervozu i nesuradnju.
Isječak je to jednog sasvim običnog dana s djecom, onog u kojem u par trenutaka osjetiš sav ushit, ponos, sreću roditeljstva, ali se i strovališ u hladnu provaliju njegove težine i osobnog neuspjeha, srameći se kao da dobar roditelj ne bi smio tako posrnuti. Želim pričati o tome jer samo tako možemo osvijestiti i naše roditeljske, ali i dječje reakcije, sve ono što stoji iza njih. Kad razumijemo “zašto” iza nekog ponašanja, možemo i mijenjati sve ono što dovodi do pucanja i tako možemo početi prihvaćati zahtjevan put roditeljskog sazrijevanja koje rijetko tko od nas može izbjeći, ako imalo promišlja o tome kako odgaja dijete.
Tekst je duži, spremi ga za kasnije ili se odluči zaustaviti sad. Iako znam da danas rijetko tko ima vremena čitati, nisam ga htjela kratiti i izbacivati neke dijelove u kojima je ona najranjivija srž. Jer znam da ćeš ga pročitati ti koja vodiš ove iste bitke. I znam da će tebi značiti.
Nepredvidivi usponi i padovi u svakodnevnim situacijama
Taj sam dan ja otišla po dječake u vrtić. Iako su još su bili u ritmu privikavanja i stariji na popodnevnom spavanju nije oka sklopio, obojica su me dočekala veselo, bez trunke one uobičajene post-vrtićke nervoze. Kad tako preskoče dnevno spavanje, ako ikako mogu, usporim naše popodnevne aktivnosti, i radi djece, ali često i zbog sebe same jer želim izbjeći još veću nervozu od umora za koju baš i nemam takta na kraju dana. No taj smo dan imali drugi plan, naše posebno zajedničko poslijepodne uz Fora priča piknik, tetu Danijelu i njeno šašavo pričanje omiljene im priče.
Uživali smo na pričopikniku, pojeli su par slatkiša, a u atmosferi zabavnog vremena i ja sam zaboravila da slatko i nespavanje nisu baš najbolja kombinacija. Poslije smo polako šetali do jezera na omiljeno im bacanje kamenčića, a ja sam, kao rijetko kad, bila baš prisutna, bez misli o nekom drugom važnijem poslu. Gledajući ih u igri, bilježila sam trenutke u majčinsku memoriju srca. To je bio onaj najljepši vrhunac dana u kojem imaš osjećaj da si najbolja mama na svijetu, da sve možeš, da ih voliš do neba i da s ljubavlju i toplinom možeš ishendlati ama baš svaku njihovu reakciju.
Moja unutrašnja svemajka često misli da sve mora i sve može. Teško je iskoračiti iz utabanih staza očekivanja od sebe same, čak i kad nam to komplicira život!
U dječjoj zabavi i mojoj prisutnosti u njoj zaboravila sam na vrijeme. Krenuli smo kući u sumrak, gladni i oni i ja. Putem smo prošli pokraj nekog food festivala i na sekundu sam pomislila kako bi bilo mudro pojesti nešto vani i tako eliminirati onu nervozu od gladi. No ona moja unutrašnja svemajka, koja često misli da sve mora i sve može, ipak odlučuje pripremiti nešto domaće, kao da su te brzinske večere kod kuće bolje od brzinskih večera vani. Kao da me kuhanje čini boljom mamom?!
Kako li je teško iskoračiti iz tih utabanih staza majčinskih predrasuda, čak i kad mi kompliciraju život! Putem sam se sjetila i da sam tu večer sama s njima doma pa sam im dobrodušno, a u pozadini opet sebično, ponudila jedan crtić dok budem spremala brzinsku večeru.
Da, i ja se često taktički služim scenarijem puštanja crtića u vrijeme kad meni to više paše jer u hipnozi ekrana nema puno mjesta za tisuću njihovih pitanja i potencijalnih sukoba tj. svega onoga za što navečer imam manje strpljenja. To su moje male taktike kojima krpam trenutne rupe svog roditeljskog kapaciteta. Znam kad mi popušta strpljenje, ne znam kako drukčije trenutno to izbjeći pa se spašavam crtićem uz osjećaj da držim sve konce u rukama, ponajviše svoje.
Kako naš roditeljski ego dovodi dijete u red
To si bili zadnji trenuci da smo svi bili zadovoljni, nije bilo ni traga nervozi, a ja – ispunjena opuštenim popodnevom i onom rijetkom zajedničkom povezanošću i usklađenošću, osjećala sam ponos, naivno misleći da će to biti jedan od rijetkih dana bez velike večernje roditeljsko-dječje drame. Jer kad smo došli doma, u našu sigurnu oazu u kojoj čim prekorače prag, puste van sve svoje najteže emocije, njih su se dvojica uobičajeno zakačili oko neke igračke. Već neko vrijeme ne ulijećem odmah u njihove razmirice pa sam ih i tad pustila da sami pokušaju naći rješenje. No ovaj put stariji udara mlađeg gledajući me ravno u oči. Iako sam prema njima bila sasvim mirna, moj je roditeljski ego u tom udarcu prepoznao svjesnu provokaciju pa sam se osjećala prozvanom reagirati i donijeti neku odgojnu posljedicu.
Nisam promišljala puno, neki bi rekli da sam slušala svoj roditeljski instinkt, no poznajući psihologiju roditeljstva znala sam da to nije bio moj roditeljski, već neki davni zarobljeni instinkt za pravdom i moći. Bila sam pri kraju s kuhanjem, znala sam da je bolje da što prije pojedemo i krenemo na pripreme za spavanac te sam potpuno iznenada, bez ikakvog logičkog odgojnog smisla za dijete, donijela i izgovorila pravilo, odnosno zabranu na dogovor oko crtića koji smo imali. Bez da sam im prethodno najavila tu moguću posljedicu, bez da je ikad prije vrijedilo takvo slično pravilo jer se trudimo davati posljedice povezane sa situacijom, a ukidanje crtića nije logična posljedica udaranja. Trudim se svjesno pristupati odgoju, a to uključuje i puno osvještavanja svojih trigera, misli i reakcija. Moj je racio u milisekundama secirao tu situaciju i bila sam jako svjesna svega što sam izgovorila, svjesna nelogičnosti, ali onaj roditeljski ego još uvijek je titrao pod osjećajem moći i opet sam izgovorila tu glupu zabranu crtića.
Držeći ga u zagrljaju, ridala sam jer mi je to nakon dugo vremena bio prvi put da sam toliko dugo izdržala tu navalu njegovih emocija, jedan od žešćih tantruma, a bez da sam pukla, razvikala se…
Tad je nastupio instant raspad mog četverogodišnjeg dječaka. Nije on blesav, osjeća moju igru moći koja nije logična, prepoznaje takve scenarije jer nam nisu uobičajena praksa. Zabrana je bila kap koja je taj dan prelila njegovu čašu kapaciteta, prepunu dojmova od privikavanja na vrtić, popodnevnog nespavanja, dinamičnog poslijepodneva koje je za njega, senzibilca, često veliki triger… Plus slatkiši, plus kasniji povratak kući, plus umor i moja reakcija iz pozicije moći.
Raspao se kroz suze, vikao je da želi crtić, da sam im obećala crtić da to trebam ispuniti jer se u obitelji držimo dogovora. U isto sam vrijeme bila ponosna na njega što se bori za našu obiteljsku vrijednost, ali je svojim plakanjem u meni palio sve moje alarme nemoći i nestrpljenja. Moj je ego i dalje ponavljao pravilo, uz paradoksalno glupi ponos što ga kao ponavljam mirno, bez vike, ponosna jer uspijevam zadržati smirenost uz svu njegovu erupciju emocija koje inače vrlo brzo i u meni podignu termostat. Ne shvaćam da to nije trenutak za lekciju o njihovom svađanju, osobito bez prethodne najave tog pravila. On i dalje plače, zanovijeta za crtićem desetak minuta, ja ne znam kako ga smiriti, osjećam da sam na rubu i govorim mu da nemam više strpljenja za taj plač, kao da će on to shvatiti i prestati. Krećem emocije smirivati raciom…Podsjećam ga da zna zašto nema crtića i tražim ga da prestane plakati.
Klasični roditeljski paradoks, tražimo dijete (koje još uči regulirati emocije) da prestane plakati, da bismo mi, odrasli, mogli kontrolirati svoje emocije i reakcije.
On i dalje kroz plač ponavlja da želi crtić kao što sam obećala. Ja, poznavajući teoriju odgoja, pokušavam izraziti razumijevanje u nadi da će ga to smiriti i ponavljam „razumijem da želiš crtić… veselio si se crtiću… ljut si… žao mi je, ali danas ga nećeš gledati jer si udario brata.“ Ali govorim to hladno, nepovezana jer, želim biti iskrena, nisam suosjećala s njim. Bila sam zauzeta sobom i držanjem svojih konaca od raspadanja. Mislim si što sad više izvodi. Želim da što prije prestane plakati jer nemam više živaca za njegov plač. Reda radi, nudim mu i zagrljaj. Još uvijek mi u takvim situacijama ne dolazi prirodno grliti dijete već, naučena nekim starim obrascima, dovesti ga u red . On dolazi. U zagrljaj (ne u red), ali ne pomaže. I dalje plače.
I roditelji su nemoćni, i roditelji griješe.
Tad sam se prvi put te večeri rasplakala i ja. Držeći ga u zagrljaju, ridala sam jer mi je to nakon dugo vremena bio prvi put da sam toliko dugo izdržala tu navalu njegovih emocija, jedan od žešćih tantruma, a bez da sam pukla, razvikala se, počela prijetiti, ucjenjivati… Plačem jer shvaćam svoju nemoć, jer sam izgovorila glupo pravilo u glup trenutak i tako pomogla preliti njegovu čašu, a sad pak tražim da se smiri, a ni ja sama nisam u stanju duboko udahnuti kako treba. Plačem jer shvaćam da je to onaj trenutak u kojem inače pucam i osjećam koliko je tanka granica da ipak izdržim taj poriv da se izvičem na dijete. Shvaćam da se inače izderavanjem štitim od toga da se ja sama tako raspem u suzama nemoći, kao što se raspao moj dječak. Plačem jer mi se slažu kockice nekih mojih davnih, djetinjih plakanja kad nisam ja bila roditelj koji viče.
Nije mi uvijek lako, ali učim i trudim se djetetu reći da sam pogriješila. Jer kao roditelj griješim i uza svu najbolju namjeru, ne mogu to uvijek spriječiti. Znam da isprikom sebi skidam dio krivnje s ramena. Ali znam da isprikom i on osjeća manje krivnje na svojim ramenima.
Bilo bi lijepo da je tu priči kraj i da sam romantično shvatila poantu. On je i dalje plakao, a ja i dalje nisam uspijevala smiriti ga. Sjeli smo za stol i ponavljao je da želi crtić. Ne jede, a umire od gladi. Smirena jer sam suzama izbacila dio pritiska van, pozivam ga da pojede pa da ću ga onda iskreno saslušati. Pojeli smo. U grču, ali bez suza. Mislila sam da će tad malo doći sebi. Ni nakon xy dječjih tantruma nisam naučila da zadovoljavanje osnovnih dječjih potreba (hrana, san) neće riješiti korijen njihovih reakcija, a to je osjećaj. Poslije večere mirno sam sjela pokraj njega i iskreno mu priznala da sam pogriješila što ih nisam upozorila na pravilo prije nego što sam ga primijenila.
Nije mi uvijek lako, ali trudim se reći djetetu da sam pogriješila, jer kao roditelj griješim i uza svu najbolju namjeru, ne mogu to uvijek spriječiti. Znam da isprikom sebi skidam dio krivnje s ramena. Ali znam da tako i on osjeća dio krivnje manje na svojim ramenima. Rekla sam mu i da vidim koliko mu je važno da se držim svog dijela dogovora. I pazi sad, misleći da moram ostati dosljedna nekoj posljedici, dajem mu da bira između kratkog crtića i priče za laku noć. Odabire crtić, iako nam je priča svetinja i ne mogu se sjetiti kad su zaspali bez nje.
Treći krug paklenih emocija…
Nakon crtića krećemo na tuširanje. Sve se naizgled smirilo, ja sam malo odahnula misleći da je najgore iza nas. A onda je on opet krenuo, ovaj put s plakanjem jer želi i priču za laku noć. Neće na tuširanje, u nadi da će ga voda kao i inače smiriti. Opet tražim bilo koji vanjski način da ih smirim jer osjećam da u sebi vrijem i da ih ja smiriti ne mogu. Sad i mali plače jer se mokar poskliznuo na pod. Dvostruki istovremeni plač djece moja je percepcija pakla, no ja još uvijek držim svoje konce te kroz zube cvilim da više nemam strpljenja, da sam na rubu. Molim ih da prestanu plakati.
To je taj moj trenutni limit. Ne uspijevam se smiriti dok je oko mene njihov kaos. A znam da se ni moja djeca ne mogu smiriti dok je oko njih moj kaos. Sve to u teoriji znam. Ali praksa… Zaboravljam izaći van i udahnuti. Pucam. Praskam. Vičem. No vidi čuda, ni to ne vrijedi jer se moje dijete, uz mene takvu, i dalje bori za sebe, ne prestaje plakati i tražiti priču. Nekako mislim da je dobro što on ne odustaje od sebe, u strahu od mene.
U redu je biti nemoćna mama. Ne moramo uvijek znati i moći.
Da ne duljim, tad sam se opet emotivno raspala u suzama. U potpunom krahiranju, kad sam shvatila da nijedna racionalna taktika ne pomaže, u osjećaju poraza i potpunoj nemoći, ponudila sam mu iskreni zagrljaj. Na podu. Oboje plačemo i pozivam ga da zajedno duboko dišemo dok se ne smirimo. Pomaže. Tiho mu iskreno kažem kako smo oboje imali tešku večer. Opet sam mu rekla da mi je žao što sam vikala jer više nisam znala kako mu pomoći i kako ga umiriti. Uvijek iznova zaboravljam da ga ne moram uvijek umiriti, već samo prihvatiti.
Nisu djeca kriva što ja praskam i ne znam drukčije, to je moja nemoć nositi se s njihovom težinom. Znam da nisu krivi, ali osjećam kako je jedan dio mene strašno ljut na tu moju djecu koja svojim plakanjem potaknu i izazovu van moja stanja raspadanja. Njihove teške reakcije izvuku van tu jadnu, nemoćnu mamu kakvom ne želim biti. Ali ju učim prihvatiti. I želim ju prigrliti. Jer je u redu biti nemoćna.
Rast u majčinstvu ponajviše pronalazim u tom iskrenom susretanju sebe, u razumijevanju zašto pucam, što me to lomi. I koliko god da znam svu moguću teoriju o odgoju, i da, puno toga primjenjujem primjećujući divne rezultate za našu djecu i obitelj, najsnažniji trenuci rasta u roditeljstvu događaju mi se u ovom odmaku od teorije, u raspadu u praksi. Kako mi je rekla moja draga logoterapeutkinja: Nikolina, neće te izliječiti teorija, već odnos, odnos s dragim, važnim, bliskim ljudima. Odnos povjerenja u kojem možeš pucati, padati i onda probati, svaki put iznova, malo bolje. I ja. I djeca.
I zato, draga mama, ako misliš da samo ti vičeš i pucaš, da se samo ti raspadaš u naletu emocija svog djeteta… Nisi sama! Nisi loša! Pronađi put do svoje težine. Prihvati ju. I prigrli ju. Poput svog djeteta.
Tekst: Nikolina Mamić, blogovi: Mama, priča & Sretni obroci
Foto: Nikolina Mamić, Pexels
