Od lude ambicije na faksu do jedne od najvećih firmi u Hrvatskoj – Nazdravili smo s Nikolom Kapraljevićem
Postoje one priče o uspjehu i ljudi koji kontinuirano već godinama plijene pažnju onim što su uspjeli napraviti u zemlji poput Hrvatske. Upravo zbog načina na koji nerijetko pune medijski prostor mogu nam se učiniti pomalo udaljenima, a njihov uspjeh nedostižan. Jedna je od takvih firmi, ali samo na prvu, Infinum i ekipa koja ju predvodi, danas mahom uspješni biznismeni koji danas zapošljavaju više od 300 ljudi.
Prava doza inspiracije, ona zbog koje se njihov uspjeh čini opipljivim i motivira nas, ipak pristiže kad se sjetimo njihovih početaka – kadu su bili klinci na fakultetu, s velikim ambicijama i dobrom idejom. Uz Tomislava Cara i Mateja Špolera, u tom je timu bio i Nikola Kapraljević koji im se pridružio, kako kaže, “nekoliko ispita, kava i izlazaka kasnije.” Danas COO Infinuma, upravo je Nikola jedna od ključnih osoba na projektu Porsche Digital Croatia koji je prošle godine odjeknuo u javnosti.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana naš prijatelj Jack s čitateljima Journala dijeli inspirativne priče ljudi kojima treba nazdraviti jer su u svemu što rade dosljedni sebi, a Nikola je među onima koje ni vrtoglavi uspjesi nisu promijenili zbog čega smo s njim nazdravili u Infinumu!
- Infinum će nam se morati naći na dnevnom redu, ali krenimo s nečim osobnijim – imaš li nekakve prve uspomene i sjećanja kad si se susreo sa svijetom IT-ja? Gdje je sve počelo?
Sve je krenulo sredinom 1990-ih kada sam s tatom igrao igre, definitivno do predugo u noć. Neki od naslova kojih se sjećam bili su (nama tada totalni hit serijal) Command & Conquer: Red Alert, kasnije Age of Empires, World of Warcraft, Starcraft, itd.
Krajem devedesetih krenuo sam u srednju školu, a na prijelazu na dvijetisućite tata i ja smo počeli raditi software za vođenje ordinacija opće medicine i stomatologije. Mama mi je liječnica opće prakse pa smo imali dojam da bismo joj možda mogli pomoći da dio posla lakše i brže odrađuje. Kroz dvije-tri godine proširili smo se na stotinjak ordinacija širom Slavonije. To su bili moji prvi susreti s poslom, radom s klijentima i sigurno me usmjerilo dalje za život. Bio sam klinac i bio sam si jako važan kad sam morao nakon nastave u četvrtom srednje otići do Požege ili gdje već riješiti problem u ordinaciji da kolege mogu poslati izvještaje HZZO-u.
Nakon toga sam otišao na FER, a KSET koristio kao ured iz kojeg sam radio. Sa mnom na godini su bili Tomislav Car i Matej Špoler, koji su isto radili iz KSET-a te taman tad otvorili Infinum. Nekoliko ispita, kava i izlazaka kasnije samo smo počeli raditi zajedno.
- Možeš li nam ga malo demistificirati? Kako inače izgledaju počeci u IT-ju, a kako je to bilo prije više od dekade kada si kretao i u kojem si se dijelu ovog područja najviše snašao?
Osjećam se malo starim kad pričam o tim prošlim vremenima, no definitivno je IT u Hrvatskoj bio u povojima i rijetki su razumjeli da postoji potencijal da klinci koji su se muvali po eventima stvore neke veće priče. Mi smo tada zajahali val novih tehnologija koje su se pojavljivale na tržištu. Krenuo sam kao programer i radio sam s hrpom tehnologija, a kasnije sam se počeo baviti vođenjem projekata, organizacijom posla, novim klijentima i razvojem poslovanja. U tom dijelu sam se nekako i najbolje pronašao.
“Kad pogledam fotografije iz tog perioda ponekad se i ja čudim kakve poslove su ti klinci uspijevali dogovoriti i odraditi”
- Tomislav i Matej počeli su još kao ‘klinci’ na faksu, a i ti si se jako mlad pridružio: koliko su vas tada drugi ozbiljno shvaćali? Zapravo, u kojem si trenutku i sam shvatio da bi iz svega mogla nastati jedna ozbiljna #MAKEITCOUNT priča?
Kad pogledam fotografije iz tog perioda ponekad se i ja čudim kakve poslove su ti klinci uspjevali dogovoriti i odraditi. Često smo u to vrijeme komentirali da se moramo maknuti od toga da smo “dečki” i da nas ljudi trebaju početi percipirati kao ozbiljnu firmu. No čini mi se da su ti, mahom stariji ljudi koji su nas angažirali, vidjeli u nama znanje, trud i transparentnost. Nekako su se te vrijednosti kasnije i nastavile provlačiti kroz tvrtku i način na koji smo pristupali poslu.
Da postajemo ozbiljna firma sam si osvijestio tek kad smo došli u ured na Strojarskoj, uzeli cijeli kat od 715 m2, što nam je tada bilo puno previše prostora, i napunili ga kroz godinu dana. Tad sam nekako shvatio da ozbiljno rastemo i da imamo potencijala napraviti nešto što spada u #MAKEITCOUNT.
- Preko dana hendlaš ozbiljne klijente, čini nam se da zbilja uvijek moraš biti ‘on top of your game.’
Nisam veliki fan tog work-life narativa i često nametnutih nerealnih očekivanja. Za svakoga je ravnoteža nesto drugo i samo je bitno da se vi i vama bliski ljudi osjećate ugodno u dogovorenom setupu. Ja ne mogu razdvojiti posao i život jer se to toliko isprepliće da nije moguće. Recimo, ako sam s obitelji na moru, a neki klijent je u gradu, uzet ću Niku (kćer, op.a.) i otići ćemo zajedno na kavu s njim. Ako imam event na koji ju mogu povesti, opet će ici sa mnom. Trudim se pronaći dovoljno vremena za obje strane, no nećemo se lagati da nema izazova oko toga i da ponekad nije teže sve posložiti.
“Dok god u više bitka pobijediš nego što ih izgubiš, sve je OK jer imaš pozitivan trend i stvari idu u dobrom smjeru”
- Prošle je godine odjeknula vijest o Porsche Digitalu Croatia – ogromnom Infinumovom i Porsche Digital projektu kojim se ti u posljednje vrijeme i najviše baviš. Uz takav tempo i vrtoglavi uspjeh, koliko si otporan na dobro nam poznati burnout? Je li bilo trenutaka kad si poželio odustati? Kako se opuštaš te kako u tim trenucima vraćaš #MakeItCount geslu i krećeš iznova?
Car i ja smo intenzivno radili na pregovorima i strukturiranju tog projekta. Obojici nam je to bio velik izazov jer do tada nismo imali prilike raditi na poslu te veličine. Definitivno je bilo stresno, ali istovremeno i vrlo zabavno. U poslu je uvijek prisutan “emotional rollercoaster” i ogromna količina problema, no moraš na to sve gledati kao na dio igre i ne dozvoliti da te potopi. Dok god u više bitki pobijediš nego što ih izgubiš, bude to sve OK jer imaš pozitivan trend i stvari idu u dobrom smjeru.
Danas ljudi često koriste termin “burnout”, ponekad manje ili više opravdano, no čini mi se najbitnijim da si svjestan što ti se događa, što možeš, a što ne možeš odraditi. Bolje je reći da neke stvari ne stižeš odraditi i nećeš, nego da se zavrtiš u spirali gdje te količina posla jednostavno potopi i onda odjednom ne uspijevaš ni minimum odraditi.
Opuštam se tako da kad klinci i svi odu spavati, provozam se ili odem na cugu do grada. Volim aute, vožnja uz glazbu mi je super terapija i definitivno volim noćni život. Obožavam restorane, hranu i druženja. Osim toga, povremeno idem u teretanu i plešem salsu. U teretani se ispušem pa budem nekako smireniji, dok recimo na salsi imam osjećaj da koristim dio mozga koji inače baš i ne pa mi je super izazovno i malo me isključi iz svakodnevnih problema.
“Svi smo još uvijek oni ranije spomenuti normalni i jednostavni “dečki”
- U jednom si nas intervjuu nasmijao prisjećanjem da ste na početku firme kao studenti u pauzi od posla ručali u menzi, pa čak i par mjeseci nakon što ste izgubili iksice. Kako se kao ekipa, ali i ti zasebno, promijenili u ovih petnaestak godina uz brojne uspjehe koje ste doživjeli?
Prve dvije, tri godine ured nam je bio preko puta menze na Cvjetnom u zgradi Tiska pa smo redovno ručali i večerali u menzi dok smo bili studenti.
Kroz tih petnaestak godina sigurno smo sazreli u razmišljanjima i stavovima, imamo puno više iskustva i pametniji smo nego što smo bili, ali rekao bih da su neke ključne vrijednosti koje su nam roditelji prenijeli još uvijek tu – svi smo još uvijek oni ranije spomenuti normalni i jednostavni “dečki”. No da, definitivno pijemo kvalitetniji whiskey i vozimo zanimljivije aute. 🙂
- Ne sumnjamo da te puno ljudi traži poslovni savjet, bilo kakav prečac do uspjeha. No, kad se osvrneš na svoja iskustva – možeš li se prisjetiti savjeta koji si ti svojevremeno dobio i često mu se vraćaš?
Riskirajte i idite “all in”. Nemojte se glupirati i tražiti bezvezne izgovore. Najlakše je naći izgovor da nešto ne napraviš i ne pokušaš. Također, gotovo sigurno nećete uspjeti preko noći nego će biti potrebno najmanje desetljeće da dođete do nečega. Iako zvuči dugo, vjerujte mi da se u konačnici i isplati.
- Iza tebe je, u najmanju ruku dinamičan period – Infinum je postao prava korporacija (bez monotonog prizvuka), imaš i obitelj, COO si dvije velike firme. Čini nam se da je ovo idealan trenutak da nazdraviš samom sebi, zar ne?
Ove godine smo na razini svih tvrtki koje su dio Infinum grupe uspjeli napraviti prihod od 160ak milijuna kuna s oko 450 zaposlenika i suradnika, otvorili urede u Londonu i Podgorici i napravili svoju prvu akviziciju. Doma imam dvoje prekrasnih klinaca, tako da definitivno možemo nazdraviti. Nek nam je sljedećih deset jednako dobro kao i ovih prethodnih. Živjeli!
Foto: Tatjana Bukvić
