Sjećaš li se prvog trenutka kad si saznala da si trudna? Koje su ti se misli vrtjele glavom i kako si se osjećala?
Uvijek se rado sjetim trenutka kad sam pogledala štapić jer nikad u životu nisam osjetila toliki val sreće kao ovaj koji me prošao u tom trenutku. S obzirom na to da se od malena intenzivno bavim sportom, uvijek sam imala neredovite cikluse i disbalans hormona. Zbog toga sam mislila da ću imati problema sa začećem, pa sam se i više nego iznenadila da smo ‘uspjeli iz prve’. U istom trenu sam bila sretna i ponosna na sebe i svoje tijelo i na činjenicu da u meni raste klupko sreće o kojemu sam od malena maštala! Jedva sam čekala da Tonko dođe doma da i u njegovim očima vidim istu sreću koju sam osjećala. A to se i dogodilo.
Kako je proces trudnoće prošao za tebe?
Nerijetko spomenem prijateljima kako se uopće ne sjećam trudnoće, na što mi oni odgovore da se zato oni itekako sjećaju (smijeh). Čini se da je moj subjektivni doživljaj bio da sam super, ali izgleda da sam ipak malo bila nepodnošljiva! Što se same trudnoće tiče, moram priznati da sam zbilja zahvalna što je sve nekako teklo lako. Nisam imala mučnine, nikakve posebne prohtjeve i želje za hranom, osim što sam dnevno pojela 4 šipka (smijeh).
Jedino što znam da mi je bilo teško je taj val emocija koji me preplavljivao u prvom tromjesečju. To je bilo isključivo zato što sam svoj ubrzan ritam svela na minimum i jednostavno je to bio šok za moju psihu. Ipak, sve sam uspjela prebroditi čim sam se sjetila za koga to radim (za bebicu koju smo toliko htjeli). Ipak, koliko god mi je prvih 8 mjeseci bilo lagano, toliko sam taj zadnji mjesec bila luda jer sam imala zaista velik trbuh i dobila sam dosta kila. Stoga su mi i najosnovnije kretnje bile užasno teške.
Što ti je prvo prošlo glavom kad si u naručje primila sina?
Prošao me nekakav val mirnoće koji ne mogu opisati. Porod je sam po sebi bio težak jer mali nije bio toliko mali – rodio se sa 4050 g i stvarno sam se fizički izmučila pred kraj s obzirom na to da je bio prirodan porod. Čak sam u jednom trenu mislila da ja to ne mogu, tako da kad sam ga osjetila na prsima samo sam pomislila ‘hvala Bogu’. Hvala što se više ni on ni ja nećemo mučiti već samo od sad na dalje uživati, voljeti se i maziti.
Je li suprug bio s tobom na porodu i kako je on sve to podnio? Koliko ti je značila njegova podrška tijekom trudnoće (i poroda ako je bio u rađaoni)?
Za Tonka uvijek imam samo riječi hvale, a nakon trudnoće i poroda samo još više. Tijekom trudnoće je trpio sve moje emocionalne ispade, kojih je bome bilo. Na porodu je bio podrška za koju nisam ni mislila da mi treba, a sad pak znam kako ne bih uspjela da nije bio sa mnom, barem ne s toliko pozitive. Zbog njega, a i osoblja Kliničke bolnice sv. Duh nemam nikakvu traumu, već samo lijepa sjećanja na taj veliki događaj.
Kako se nosiš s postpartumom?
Vjerujem kako većina žena prolazi kroz neku krizu u postpartumu što je sasvim normalno i očekivano, ali mene je ona zaobišla u svakom pogledu. Ni u jednom trenu se nisam preispitivala niti o trenutačnom stanju niti o tome što me čeka i kako ću nastaviti svoju karijeru uz ulogu majke. Možda je prerano da bih to osjetila, ne znam. No zaista svaku večer čekam novi dan da ga provedem s malom štrucom i uživam u svemu što mi majčinstvo nosi. Pa čak i u neprospavanim noćima jer su one i prije njega bile sastavan dio mog života (smijeh).
Odakle inspiracija za ime?
Jadran je ime koje se prenosi iz generacije na generaciju u mojoj obitelji, ali još veći značaj mi ima činjenica da je to ime mog pokojnog djeda kojeg sam neizmjerno voljela i poštivala. Vjerujem da bi zaplakao kad bi čuo da sam sinu dala ime po njemu. Osim toga, Jadran je igrom slučaja ispao ribica po horoskopu, a ja sam jako vezana za more i sve što ime veže s našom obalom. Stoga sve to možemo zaokružiti u jednu smislenu priču o ljubavi prema tom imenu.
Što ti je najvažnije prenijeti svom djetetu – neke životne vrijednosti, mali svakodnevni rituali, nešto treće?
Ljubav prema obitelji, sportu i uživanje u malim stvarima. Voljela bih da uživa provoditi vrijeme sa svojom obitelji, a u isto vrijeme stvara svoju priču. Želim da prigrli sport kao njegovi mama i tata i da mu to bude bitan dio života. Nikad mi neće biti bitno koji će izabrati, ali zaista mi je bitno da je aktivan i da uživa u fizičkim aktivnostima. Želim mu da nađe užitak u malim stvarima poput sjediti uz more, slušati muziku na nekom najdražem mjestu ili jednostavno uživati na suncu u miru.
Budući da je ples tvoja velika ljubav, do kada si aktivno plesala? I koliko ti trenutačno nedostaje?
Jadran i ja smo radili do samog kraja. Tek sam se u 38. tjednu oprostila od svojih članica plesne škole 567osam. Ne zato što nisam više mogla, nego zato što sam htjela barem jedan ili dva tjedna provest u miru sa sobom i svojim ogromnim trbuhom (smijeh).
Generalno mi je tijekom trudnoće bilo najlakše dok sam radila i plesala, ipak mi je to uvijek bio sastavni dio života. Jako mi nedostaje ples, ali s druge strane ne želim još početi raditi punom parom jer se mali mijenja iz dana u dan. Osim toga, baš uživam u našoj dinamici tijekom dana gdje sam sasvim posvećena njemu. Plan je da počnem raditi najesen, do tad ću uživati isključivo u plesnim nožicama Jadrana.
Uspiješ li uhvatiti malo vremena za sebe? I ako da, kako ga voliš provesti?
Još uvijek je on moja zakrpa, kako iz milja znam reći. Ne mogu još odvajati vrijeme za sebe, ali mi iskreno čak i ne treba za sad. Ono što me napuni energijom i podsjeti da sam i ja žena, a ne samo majka je mali ritual koji si svaki dan napravim. Upalim svjećice u kupaoni, ugasim svijetlo i tuširam se u vreloj vodi uz Reggaeton muziku.
Kako izgleda obiteljski vikend kod vas? Jeste li više kućni tipovi ili volite druženja u prirodi i na otvorenom?
Imamo sreće što nam stan ima predivnu terasu i pogled, pa ponekad čak i ne izađemo iz kuće nego uživamo doma na terasi! S obzirom na to da i suprug dosta radi, više uživamo u miru i trenucima kada provodimo vrijeme zajedno, ili eventualno s najbližim prijateljima. Svakako, u ovoj fazi života nismo za akciju cijeli vikend. Nevjerojatno kako se život promijeni. Do prije godinu dana bismo samo tražili gdje i kada možemo nekamo ići ili nešto posebno raditi. Izgleda da je balans ipak bitan (smijeh).
Što bi poručila drugim mamama koje žele ostati aktivne u svom poslu, ali ih brine kako će sve stići?
Nemam neki poseban savjet, osim onog da će nas posao uvijek čekati, a dijete i malene novosti u razvoju ne da ne čekaju nego prolete. Zato uživajte u svakoj sekundi.
Što te majčinstvo naučilo o tebi samoj, što prije možda nisi ni primijetila?
Ne mogu izdvojiti nešto konkretno jer stvarno imam osjećaj da sam ovo i dalje ista ja kao prije trudnoće. Možda bih eventualno izdvojila da ipak uživam u ovom mirnom životu, iako sam bila uvjerena da volim kaos, obaveze i prenatrpane dane.
I za kraj, da možeš svom djetetu ostaviti jednu poruku koju će čitati kad odraste – što bi mu napisala?
Radi ono što te čini sretnim.
Foto: Sanja Jagatić
