Mirela Kardašević prava je inspiracija. Ispisala je povijest svog sporta, a nama otkriva: Odustajanje nije moj put

Filmska biografija, epitet je koji se često javlja u člancima i reportažama vezanima uz našu sugovornicu. I s dobrim razlogom je tako – uistinu je to inspirativna priča.  Mirela Kardašević je hrvatska reprezentativka u ronjenju na dah koja je svojim izvanrednim uspjesima, koji uključuju višestruko pomicanje granica i obaranja rekorda, privukla pažnju domaće javnosti. A osnovne crte te filmske biografije glase…

Sa samo pet godina dijagnosticirana joj je rijetka dječja bolest, zbog koje je morala na tri operacije i dugotrajnu rehabilitaciju. Liječnici su joj preporučili plivanje kao terapiju, a ono se vrlo brzo pretvorilo u ljubav. Ta strast ju je odvela sve do Amerike, točnije Arizone, gdje se zahvaljujući sportskoj stipendiji potpuno posvetila plivanju. Svoju natjecateljsku karijeru završila je s 23 godine, a onda se, kako sama kaže, život potpuno okrenuo – udaja, majčinstvo, razvod… i čak sedam godina bez bazena.

Želja za novim hobijem dovela ju je do stare ljubavi, ali je ondje pronašla novi izazov, onaj u kojem je prvenstveno nastojala pobijediti vlastiti strah. Iako se slobodnim ronjenjem počela baviti tek u tridesetima, njezina posvećenost i ustrajnost rezultirali su brojnim rekordima i medaljama. U međuvremenu je postala i prva žena u povijesti ovog sporta koja rekorde ostvarila i u bazenu i u moru. Kolekciju medalja povećala je nakon netom u Ateni održanog Svjetskog bazenskog prvenstva u ronjenju na dah gdje je osvojila dvije zlatne medalje te postavila novi svjetski rekord u disciplini dinamika s monoperajom.

Nakon ovog uspjeha, a tik prije nego se zaputi u Zadar na ovogodišnje izdanje Sunset Sports Festivala, sastali smo se na zagrebačkom bazenskom kompleksu Utrine. U razgovoru koji donosimo u nastavku dotaknuli smo se svih njezinih sportskih uspona i padova, doznali male tajne uspjeha, ali i zavirili iza kulisa ove uspješne sportske karijere koja mnogima može biti na uzor.

• Ronjenje na dah podrazumijeva zaron u tišinu. Kako izgleda taj trenutak kada si duboko ispod površine, sama sa sobom? O čemu tada razmišljaš?

U tim trenucima sam potpuno fokusirana. Svaka misao koja nije vezana uz ono što radim, nestaje. Pratim tijelo, slušam signale, održavam koncentraciju. Ne razmišljam o stvarima iz svakodnevice, ne analiziram… jednostavno sam u trenutku. Tišina mi pomaže ostati pribrana i u kontroli. To nije bijeg, već stanje potpune prisutnosti.

• Iz perspektive nekoga kome ova disciplina ulijeva strahopoštovanje, zanima me javlja li se i kod tebe ponekad strah? Ili ga možda nikada nije ni bilo? Koji se osjećaji javljaju u tvom slučaju?

Strah je prirodan i prisutan, ali ne dominira. Naučila sam kako ga prepoznati i razumjeti. Uvijek postoji određena doza uzbuđenja i respekta prema ronjenju. Važno je znati razlikovati racionalan strah koji nas štiti od onog koji nas sputava. U mom slučaju, osjećaji su kombinacija koncentracije, odlučnosti i unutarnje stabilnosti.

• U čemu pronalaziš motivaciju za dalje? Što je u tebi ono što ne odustaje – možda čak i onda kada tijelo poželi stati?

Motivaciju crpim iz želje za napretkom i osobnim pomicanjem granica. I iz odgovornosti prema sebi i svojoj djeci jer im želim biti primjer. U meni postoji nešto što ne voli odustajati, ta neka unutarnja “žarulja” koja se ne gasi kad je teško. Ne radi se o tvrdoglavosti, nego o dubokoj disciplini, o osjećaju da nisam još rekla sve što imam. Taj osjećaj da mogu još bolje, još jasnije, još mirnije zaroniti, to me drži. Ponekad, kad tijelo želi stati, um se javi i kaže: Sjeti se zašto si krenula. A ponekad je obrnuto jer tijelo može dalje, ali se pojavi mentalni otpor. I tada se vraćam na svoj zašto. A ujedno, taj osjećaj koji imam kad zaronim, kad postignem nešto što prije nisam mogla, to je neopisivo. I to je ono što me gura dalje, čak i kad sve postane zahtjevno.

• Jesi li ikad razmišljala o odustajanju i što te spriječilo da to učiniš?

Jesam. Bilo je dana kad sam bila potpuno iscrpljena, fizički, ali i emocionalno. Kad su se nagomilali umor, ozljede, stalna očekivanja, balansiranje između profesionalnog sporta i majčinstva. Kad se trud ne vidi odmah, kad rezultati kasne, a sumnje se pojačaju, to su trenuci kad se pitanje “vrijedi li ovo svega?” pojavi sasvim tiho, ali stvarno. Ali nikad nisam otišla do kraja te misli. Ne zato što nije bilo teško, nego zato što sam uvijek osjećala da bi odustajanje bilo protiv mene same. Ne protiv sporta, ne protiv drugih, nego protiv onoga u meni što zna da mogu više.

Spriječila me i ljubav prema ronjenju. Bez obzira na sve izazove, još uvijek osjećam veliku strast prema onome što radim. I to nije samo strast prema rezultatu, nego to je ljubav prema procesu, prema osjećaju u vodi, prema tišini koju rijetko gdje drugdje pronađem. Spriječilo me i to što znam da moja djeca gledaju. Ne očekuju savršenstvo, ali žele vidjeti primjer, da se ne odustaje kad postane teško, nego da se stane, udahne i nastavi dalje.

Naučila sam kroz te faze da je posustajanje normalno, ali odustajanje nije moj put. Uvijek sam birala stati kad treba, presložiti se, ali nikad ne potpuno zatvoriti vrata. I danas sam zbog toga jača, jer sam ostala, radila dalje i vidjela što sve postoji iza trenutaka kad je odustajanje izgledalo kao najlakše rješenje.

• Sjećaš li se svojih misli i osjećaja na prvom natjecanju? A kako je to danas stižeš li “prazne glave” ili je i dalje ronjenje tvoja osobna terapija?

Prvog natjecanja se sjećam jako dobro, osjećala sam se kao da ulazim u potpuno novi svijet. Bila sam uzbuđena, nervozna, puna pitanja. Jesam li dovoljno spremna? Što ako pogriješim? Tada sam još učila kako se nositi s pritiskom, i iskreno, više sam se borila sa sobom. Danas je to potpuno drugačije. S godinama sam naučila kako se pripremiti mentalno jednako snažno kao i fizički. Dolazim na natjecanja puno smirenija, prisutnija, i fokusirana samo na ono što je ispred mene. Uspjela sam razviti rutinu koja mi pomaže “očistiti glavu” i doći u stanje unutarnje tišine koje mi je potrebno da izvedem ono što treniram.

Ronjenje mi je i dalje prostor u kojem se vraćam sebi, ali više ga ne doživljavam kao bijeg ili terapiju. Danas je to svjestan izbor, alat kroz koji izražavam tko sam, u kojem testiram svoje granice i učim lekcije koje vrijede i izvan sporta. Ono što je nekad bio kaos emocija, danas je jasnoća i prisutnost.

• Iza tebe su brojni uspjesi, ali reci mi – je li pobjeda ikada bila prazna? Ako jest, zašto? Kako se tvoje poimanje uspjeha mijenjalo kroz godine?

Da, bilo je i takvih pobjeda. Najčešće onda kada je proces treniranja bio prepun stresa, pa na natjecanju nisam uspjela ući u onu unutarnju zonu mira i fokusa koju inače tražim. Ili kad tijekom zarona ne uspijem pronaći osjećaj opuštenosti, iako rezultat na papiru bude dobar.

S vremenom sam naučila razlikovati ono što izgleda kao uspjeh izvana i ono što zaista znači uspjeh iznutra. Na početku karijere, logično, bila sam fokusirana na brojke, rekorde, plasman. Danas mi je važnije kakva sam osoba u tom procesu, koliko sam bila prisutna i dosljedna sebi. Je li to bio rezultat koji je došao iz balansa, ili iz pritiska? To mi je danas mjerilo. Uspjeh za mene više nije samo postolje. To je osjećaj da sam dala najbolje od sebe, u svim aspektima, i kad nitko ne gleda. Da sam rasla kroz taj proces, ostala vjerna sebi i pri tome sačuvala i strast i zdravlje. To je ono što ostaje i kad medalje više nisu važne i što me ispunjava najviše.

• S druge strane, kako se nosiš s neuspjesima? Jesi li sama sebi najveći kritičar?

Jesam, najčešće sam stroža prema sebi nego što bi to bio itko drugi. Ali s vremenom sam naučila gledati neuspjehe kao dio razvoja. Oni bole, ali i guraju naprijed. Više ih ne doživljavam kao nešto negativno, nego kao priliku za učenje i korekciju.

• Kako održavaš svoju “glavu čistom”? Odnosno, kako njeguješ mentalnu higijenu – i što (ili tko) ti u tome najviše pomaže?

Za mene je mentalna higijena jednako važna kao i fizički trening. Održavam je kroz svakodnevne routine, vježbe disanja, trenutke tišine, pisanje i čitanje, te redovitu fizičku aktivnost. Puno mi pomaže i razgovor s ljudima kojima vjeruje, kao što su trener, prijatelji, obitelj. Nekad je dovoljno samo da me netko sasluša bez savjeta. Također, trudim se birati što unosim u svoj um, od sadržaja koje pratim, do ljudi s kojima provodim vrijeme. Naučila sam koliko je važno zaštititi svoj mentalni prostor i ne dopustiti da mi tuđi stres ili negativnost preuzmu energiju.

• Kako balansiraš mentalnu snagu i fizičku spremu u sportu koji zahtijeva potpunu kontrolu tijela i uma?

Oboje treniram podjednako. Fizička priprema je važna, ali bez mentalne stabilnosti ne mogu izvući maksimum. Treninzi disanja, fokus, vizualizacije i rad na koncentraciji, sve to ide ruku pod ruku s fizičkom spremom. Ključno je znati kad treba gurati, a kad stati.

• Što bi rekla Mireli koja si bila kad si prvi put zaronila? A što bi ona rekla tebi danas, nešto što bi možda bio koristan savjet i za druge sportaše?

Rekla bih joj: Znam da sumnjaš u sebe, da si nesigurna i da ti sve djeluje daleko, ali ne moraš znati sve odmah. Samo nastavi. Svaki korak koji napraviš, i kad misliš da je malen, vodi te tamo gdje trebaš biti.

A ona bi meni danas, sigurno sa suzama u očima, rekla: Hvala ti što nisi odustala. Što si izdržala kad je bilo teško. Uvijek si to imala u sebi, samo ti to tada još nisi znala.

Mislim da je to i najvažnija poruka za druge sportaše, da ne traže potvrdu izvana, da ne čekaju da se sve posloži. Važno je krenuti, biti uporan i vjerovati procesu. Snaga ne dolazi preko noći, ali raste svaki put kad izabereš ne odustati.

• Među brojnim uspjesima, koji ti je osobno najdraži – i zašto?

Iako ih je bilo mnogo, najdraži mi je rezultat s posljednjeg Svjetskog prvenstva. Ne zato što sam osvojila dvije zlatne medalje i postavila svjetski rekord – nego zbog svega što je prethodilo tim trenucima.

Na to natjecanje sam otišla u stanju velike unutarnje nesigurnosti. Bila sam umorna, iscrpljena, i puno toga u meni nije bilo posloženo. Prvi dan natjecanja završila sam četvrta, izgubila medalju zbog vlastite pogreške. To je bio udarac, i fizički i emocionalni. U tom trenutku bilo je jako lako prepustiti se razočaranju, sumnji, odustajanju. Ali taj poraz me prisilio da se okrenem prema sebi. Da se smirim, resetiram i pronađem snagu tamo gdje je nisam mislila da je ima. I sljedeći dan sam zaronila iz tog drugačijeg mjesta, s unutarnjim mirom, s fokusom, i bila prva. Ne samo da sam pobijedila, popravila sam svoj rezultat i pokazala sebi što sve mogu kad ostanem pribrana.

Zadnjeg dana, kad sam postavila svjetski rekord, osjećaj je bio nevjerojatan, ne zbog broja, već zato što sam znala koliko je taj zaron bio plod rada, ustrajnosti i osobne transformacije kroz samo nekoliko dana. Upravo zato mi je taj uspjeh najdraži. Ne zato što je savršen jer nije bio savršen, nego jer je došao iz najtežih trenutaka. Pokazao mi je da su snaga, mir i vjera u sebe puno jači kad ih pronađeš nakon što padneš, a ne kad ti sve ide glatko. I to je ono što mi je najvrjednije.

• Gledamo te danas na tronu, no znamo da put nije bio lagan. Koji je bio tvoj najveći izazov? I na što si danas posebno ponosna?

Najveći izazov bio je uskladiti vrhunski sport s majčinstvom, financijskom nesigurnošću i svakodnevnim životom. Ronjenje na dah je sport koji zahtijeva potpunu posvećenost, fizičku, mentalnu i emotivnu, ali istovremeno nije sport koji dolazi s financijskom sigurnošću ili strukturom koja te nosi. Sve što sam postigla, gradila sam bez “sigurnih temelja”. Bilo je puno improvizacije, organizacije u hodu, i odluka koje su zahtijevale puno hrabrosti.

U tom procesu nisam bila sama i to je važno reći. Veliku snagu davala mi je podrška obitelji, u trenucima kad sam morala otići na pripreme, kad
sam se vraćala umorna, kad su moji dečki trebali stabilnost dok sam ja bila na natjecanjima. Oni su ti koji su vjerovali u mene i onda kad ja nisam bila sigurna mogu li sve izdržati. I upravo zato, svaki moj rezultat je i njihov.

Posebno sam ponosna na to što nisam odustala kad bi bilo najlakše i najopravdanije. Ponosna sam što nisam dozvolila da okolnosti definiraju koliko ću daleko ići. Što sam sve gradila korak po korak, bez sigurnih temelja, često kroz improvizaciju, ali nikad bez srca. I najviše od svega, ponosna sam što sam ostala vjerna sebi. Što nisam išla linijom manjeg otpora, već putem koji je dug, neizvjestan, ali istinit. Danas kad pogledam unatrag, ne ponosim se samo medaljama i rekordima, već time što sam cijelim putem bila i mama, i borac, i žena koja se nije prestala truditi, ni kad su uvjeti bili daleko od idealnih.

• Što je pred tobom u sportskom smislu? Imaš li već neke nove izazove koje si sama sebi zadala?

Trenutačno se pripremam za Svjetske igre koje se održavaju u kolovozu u Kini, u paraleli s time, već razmišljam i planiram iduću sezonu. Ono što me posebno veseli je da ću iduće godine napokon ponovno zaroniti u dubinu (more). Posljednje dvije godine jednostavno nije bilo moguće biti na dvije strane i zbog toga sam bila fokusirana na bazen. Naravno, paralelno sa svojim sportskim ciljevima, jednako mi je važno prenositi znanje. Radionice, edukacije i rad s drugima dio su mog puta, i želim ih još više razvijati. Vjerujem da sport nije samo natjecanje, on je i alat za osobni razvoj, i to želim podijeliti s drugima.

• Što te danas pokreće natjecanje s drugima, sa sobom ili nešto treće?

Najviše me pokreće natjecanje sa samom sobom. Moj glavni fokus nije uspoređivanje s drugima, već ispunjavanje vlastitog potencijala. Ali neću reći da natjecateljski duh nije prisutan, on je duboko u meni. Volim osjećaj izazova, volim testirati granice u stvarnim uvjetima natjecanja. Drugi sportaši me mogu inspirirati, ponekad i “pogurati” kad treba, ali konačna motivacija dolazi iznutra. Kad pobijedim druge, to je lijep osjećaj. Ali kad pobijedim staru verziju sebe, to je ono što me stvarno gura dalje.

• Gdje se vidiš nakon profesionalne karijere? Razmišljaš li uopće o njezinom kraju?

Razmišljam, jer svaki sport ima svoje faze i prirodan tijek. Tijelo šalje signale, prioriteti se s vremenom mijenjaju, a ja želim taj prijelaz dočekati svjesno i spremno, a ne iz iscrpljenosti.

Ne vidim kraj karijere kao gubitak, nego kao prostor za novu verziju sebe. Nakon toliko godina dubinskog rada, doslovno i metaforički, želim to znanje i iskustvo prenijeti dalje. Vidim se kao edukatorica i mentorica, ali ne kroz klasične forme. Više kroz stvaranje prostora u kojem ljudi mogu istražiti vlastiti dah, tijelo, granice i potencijal, kroz praksu, iskustvo i kontakt. Planovi već postoje, i veselim im se, ali zasad ih gradim u tišini. Znam samo jedno: sve što dolazi, bit će jednako autentično i proživljeno kao i sve što je bilo do sada.

• Početkom lipnja Zadar je domaćin četvrtog izdanja Sunset Sports Festivala, kako ti se sviđa ideja da jedan mediteranski grad poput ovog postaje središte globalnih sportskih priča i susreta?

Mislim da je to fantastična ideja i projekt s velikim potencijalom. Zadar ima sve što ovakvo događanje treba, mediteranski duh, povijest, prirodnu ljepotu i toplinu zajednice. Sunset Sports Festival je važan jer spaja više dimenzija sporta; natjecateljsku, edukativnu, inspirativnu i društvenu. Stvara prostor za razmjenu iskustava, znanja i energije, i otvara vrata sportu kao načinu života, a ne samo natjecanju. Posebno mi je drago što se ovakvo nešto događa u Hrvatskoj, jer pokazuje da i mi možemo biti domaćini velikim idejama i važnim razgovorima o sportu, zdravlju i osobnom razvoju.

• Što ti kao panelistica želiš prenijeti publici, a što se nadaš primiti zauzvrat kroz dijeljenje znanja i pozitivne energije na Sunsetu?

Želim publici prenijeti stvarnu sliku puta koji stoji iza uspjeha, sve ono što se ne vidi izvana. Uspjeh nisu samo medalje i rekordi, već dosljednost, unutarnja borba, disciplina i spremnost da nastaviš i kad je teško. Želim ljudima približiti ideju da se snaga ne mjeri samo fizičkim rezultatima, već i mentalnom izdržljivošću, stabilnošću i povjerenjem u sebe.

Nadam se da će ljudi otići s osjećajem da i oni mogu više nego što trenutačno vjeruju. A zauzvrat se veselim otvorenim razgovorima i drugačijim pogledima koji proširuju i moje razumijevanje jer svaka iskrena razmjena donosi nešto novo, i meni kao sportašici, i kao osobi.

Foto: Anja Kukor