Journal lice: Borko Vukosav

Prije dva mjeseca prisustvovala sam promociji fotoknjige Grad, fotografa Borka Vukosava. Radi se o fotoknjizi, o nešto drugačijem, novom i nekima neuobičajenom konceptu realizacije fotografskog projekta. Upravo je knjiga Grad bila povod da zavirimo u fotografski rad Borka Vukosava, ime koje je svima jako dobro poznato na hrvatskoj fotografskoj sceni. Zanimljiva osoba, umjetnik, fotograf dočekao nas je u jednako tako zanimljivom svom životnom i radnom prostoru gdje smo jednako uživali u razgovoru penjući se po krovovima ili zavaljeni u mid century namještaj s prekrasnom maznom snježnobijelom mačkom u krilu… Što nam je ispričao, pročitajte u nastavku…

1. Akademski si fotograf, radiš komercijalno i umjetnički – što ti je veći izazov?

Izazovi su skoro pa slični jer u oba slučaja prvenstveno moram zadovoljiti samog sebe, a onda sve ostale s time da je komercijalna fotografija nužno jednostavnija jer se stvara unutar zadanih okvira primijenjene umjetnosti.
“Za” umjetničku se živi, a “od” komercijalne živi…bar kod nas, izuzev nagrada, priznanja i ponekih otkupa umjetničkih radova.

2. Prije točno dva mjeseca privukao si pozornost hrvatske i regionalne kulturne i umjetničke scene svojim projektom Grad. O čemu se točno radi? I kako se može doći do primjerka Grada?

Grad je projekt koji sam snimao par godina, a dokumentira /istražuje moj odnos prema rodnom gradu i prostoru u kojem sam odrastao. Riječ je o Dubrovniku koji sam vrlo rano napustio, a koji sada iz pozicije svojevrsnog “stranca“ samome sebi pokušavam objasniti prilikom čega dokumentiram društvene i prostorne promjene koje su jasno vidljive, a koje se mijenjaju skoro pa na dnevnoj bazi.

3. Dijeliš profesionalan i privatan život s fotografkinjom Marinom Paulenka. Surađivali ste na radu Prazno nebo, koje je ušlo u konkurenciju za T-HT nagradu 2016. godine. Razlikuje li se zajednički umjetnički rad od samostalnog mnogo? Što je teže, lakše …. izazovnije?

Naravno da se razlikuje, prije svega jer niste sami u svojim mukama 🙂 U zajedničkom radu s Marinom otvorilo mi se puno toga. Iako imamo drugačiji pristup radu i metodologiju, u našem slučaju to je bila prednost jer smo se nadopunjavali i brže dolazili do zaključaka u našim istraživanjima. U tom smislu rad i sama produkcija su jednostavniji jer smo sve moguće nedoumice vezane za umjetničko djelo rješavali odmah i na licu mjesta. Jedino je bilo važno što nas dvoje zajedno mislimo o stvorenom odnosno samom rezultatu.

Na spomenutu suradnju smo pozvani od strane kustosica projekta Nes(a)vršene strukture Karle Pudar i Marte Kiš, što smo vrlo rado prihvatili jer su takvi smisleni pozivi za rad na dugogodišnjem projektu zapravo rijetkost, a od početka smo imali okvirnu viziju što ćemo raditi. Taj projekt nam je samo bila potvrda da to možemo skupa i zasigurno ćemo ponovno raditi na nečemu.

4. Kako vidiš fotografsku scenu danas, posebno u odnosu na vrijeme kada si tek počinjao raditi, stvarati? Jesu li se uvjeti promijenili, popravili, koliko je akademski školovanih fotografa završilo u komercijalnim, umjetničkim ili kombiniranim vodama?

Fotografska scena je uvijek ista, i prije deset/dvadeset godina, i danas jer je jedino bitan odnos pojedinca prema istoj. Onaj kome se stvara će stvarati neovisno o trenutnom stanju na sceni dok onaj koji ne zna što bi zapravo će negodovati kako je scena loša bez da će iskreno sagledati koji su razlozi za to. Samo treba stvarati, a sve ostalo dolazi samo po sebi pogotovo sada kada je umjetnička fotografija kao medij napokon ušla u muzeje i galerije u hrvatskoj i postala ravnopravna svim ostalim oblicima suvremene umjetnosti.

5. Što te najviše ‘pali’ u fotografiji?

Projekti na kojima radim su produkt mog trenutnog razmišljanja i problematike koja me u datom trenutku zanima. Uvijek je to moje razmišljanje koje zapravo pokušavam prikazati tako da ga je moguće iščitati na što više razina. Tako se moj stav prema istom na neki način anulira… bar na prvo čitanje. Koncept mi je izuzetno bitan na osnovu kojeg stvaram vizualni sadržaj dok sve nužno baziram na dokumentarnosti.

6. Nakon Grada, što možemo iz tvojeg umjetničkog djelovanja očekivati? Imaš li već sada neke ideje, planove?

Uvijek “kuham“ više projekata u isto vrijeme pa bi tako već završavam svoju drugu knjigu Used to be koja istražuje odnos mlađih generacija prema prošlosti, ostacima bivše države i generalno tom jazu koji je sveprisutan. Neovisno o tome, počinjem raditi na novoj knjizi koja je svojevrsni nastavak serije Grad, a riječ je o seriji fotografija Umiruće. One prikazuju umiranje palmi na jugu Dalmacije uslijed epidemije palmine pupe. Ono na čemu sam trenutno najviše fokusiran je moj najnoviji projekt na kojem radim i u kojem problematiziram trenutni duh nacije te svojevrsnu depresiju od koje kao društvo nikako da se maknemo.

Foto: Sanja Jagatić

0