Journal foto izložba: Davor Rostuhar

U novoj rubrici Journal foto izložba svaki mjesec predstavljat ćemo najbolje domaće i regionalne fotografe kroz njihove fotografije koje su odabrali baš za nas. Kroz niz različitih pitanja upoznat ćemo se s njihovim početcima, umjetničkim stvaralaštvom, a sve začiniti impozantnom online foto izložbom od deset fotografija. Pogledajte različite radove najboljih fotografa (po njihovom izboru) na jednom mjestu. Rubriku otvaramo foto izložbom Davora Rostuhara. Od svoje 19 godine strastveno se bavi pisanjem i fotografijom, a sav njegov rad vezan je uz putovanja i ekspedicije. Do sada je proputovao preko 110 zemalja na svim stranama svijeta, od najdubljih džungli Amazone i Papue, preko najnepristupačnijih pustinja Afrike do najudaljenijih predjela Arktika i Antarktike. Objavio je stotine reportaža i sedam knjiga, a godišnje održi stotinjak predavanja.

  • Sjećaš li se svoje prve fotografije?

Ne sjećam se prve prve fotografije, ali sjećam se prve fotografije koja mi je otkrila da se pomoću tog medija mogu izraziti na skroz jedan drugi način. Tada sam shvatio da bih mogao biti fotograf. Bilo je to u Damasku 2002. godine, na mom prvom većem putovanju – biciklom od Zagreba do Egipta. Imao sam 20 godina i već sam bio šest mjeseci na putu, a posljednja dva u Siriji, prvi puta u arapskoj, muslimanskoj, pustinjskoj zemlji. Bilo mi je to prvi puta da se nalazim u nekoj drugačijoj, egzotičnoj kulturi i da se susrećem s većim kulturnim razlikama. Jedna takva razlika bila je pozicija žena u njihovom društvu. Prvi put sam viđao žene koje potpuno pokrivaju svoje lice. Svakodnevno sam s raznim ljudima, lokalcima i strancima raspravljao o tome, ponajviše sa samim Sirijkama, ali nisam mogao zauzeti stav. Nisam znao što da mislim – da li da poštujem kulturu u kojoj sam se zatekao i njihove stavove koji se kose s mojima, ili da etnocentrički mislim da su moji stavovi bolji od njihovih. Nisam znao što da mislim ni kako da se izrazim. Sve dok se nisam igrom slučaja – uspio izraziti fotografijom.
Šetajući ulicama starog grada vidio sam slijepu ženu kako hoda uz pomoć štapa. Nešto mi je govorilo da je slijedim, i da čekam fotku iako nisam znao što. Slijedio sam je par uličica, sve dok nisam ugledao kako joj se iz suprotne strane približava žena potpuno pokrivenog lica. Prestigao sam ju i zauzeo poziciju na kojoj sam automatski izračunao da će se njih dvije mimoići. Sve se odigralo u sekundi, ali uspio sam uloviti tu fotografiju. Tada sam još fotkao na filmu, nisam imao aparat koji može rafalno okidati fotografije, okinuo sam samo jednu fotku, ali ta je uspjela. Imao sam osjećaj pritom kao da ne upravljam ja svojim akcijama. Prvi put sam osjetio katarzu stvaranja i izražavanja kroz medij fotografije. Danas kad pogledam tu fotografiju mislim si koliko je ona tehnički loša i nekvalitetna. Ali nije to bitno. Bitna je priča. Više o tom mom prvom, prijelomnom putovanju pročitajte ovdje.

Davor Rostuhar Sirija
Damask, Sirija 2002.
Moje prvo veliko putovanje – biciklom do Egipta – kada sam shvatio da se želim baviti pisanjem, fotografijom i putovanjima. O tom putovanju napisao sam svoju prvu knjigu „Samo nek se kreće“ o čemu više možete vidjeti ovdje.
  • Kakvu fotografiju najviše voliš?

Volim fotografiju koja priča priču; koja prenosi emociju; koja nešto dokumentira; koja je originalna i neponovljiva; koju možeš gledati dugo vremena i još uvijek u njoj otkriti nešto novo; koja ima uravnotežen omjer forme i sadržaja.

Davor Rostuhar Dolac
Zagreb, 2013.
Ova fotografija je također iz mog serijala „Hrvatska iz zraka“ a biram je u top 10 iz dva razloga. Prvo zato što je to moja najprodavanija i najprepoznatljivija fotografija – osim što sam prodao taj motiv na stotinama fotografija i plakata, aplicirana je na mnoštvo drugih medija i materijala, pa čak i na poštansku markicu Hrvatske. Drugi razlog je zato što je to jedna fotografija mog dragog Zagreba, kojeg snimam već godinama, ali nisam još ništa objavio. Skupljam, dokumentiram… Nekim projektima trebaju godine da dozriju i zažive. U posljednje vrijeme jedina platforma gdje ponekad objavljujem fotografije Zagreba je Instagram pa Vas pozivam da me zapratite tamo.
  • Najčudniji moment koji si uhvatio kamerom?

Možda jedna fotografija iz mog serijala „Džungla“ – kada sam u Papui Novoj Gvineji zatekao prizor da žena doji malo prasence. Mislim da su ljudi od svih mojih fotografija, na tu reagirali s najviše čuđenja. Čak i gađenja. Iako je to običaj koji je bio raširen posvuda, u narodima gdje ljudi žive sa životinjama i od životinja. I u našim krajevima su do relativno nedavno, žene dojilje znale davati malo mlijeka domaćim životinjama, u slučaju ako bi one ostale bez svoje majke i tako izložene na život i smrt. To je u biti plemenit potez, a ne nešto vrijedno gađenja. Ali zanimljivo je kad takva neobična fotografija potakne na razmišljanje i raspravu.

Zapadna Papua, Indonezija, 2008
Moj prvi konceptualni projekt „Džungla“ obuhvaćao je sedam ekspedicija u najzabitije džungle svijeta, uglavnom u Amazonu i Novu Gvineju, gdje smo tražili odgovor na pitanje „Postoji li još uvijek na ovom svijetu apsolutna divljina?“. To smo i našli na posljednjoj, sedmoj ekspediciji u Zapadnu Papuu gdje smo pronašli ovo pleme koje živi u kućama na drveću, na razini kamenog doba, i nemaju nikakav kontakt s vanjskim svijetom. O tome sam pisao u knjizi „Džungla“.
  • Najdraža fotografija/serija fotografija?

Vjerojatno projekt „Hrvatska iz zraka“ jer je bio najveći i najzahtjevniji moj fotografski projekt. Radio sam ga 7 godina, i u njega utukao skoro 3 milijuna kuna. Bio je to jako skup projekt jer letenje avionima i helikopterima košta puno, a ja nisam samo letio sat-dva pa slikao što uhvatim, nego sam skoro pa svaku ideju tražio u idealnom osvjetljenju i u idealno doba godine… I među prvima u Hrvatskoj sam koristio dron, a tad – iako je to bilo prije samo 7-8 godina – dronova nije bilo za kupiti u dućanu nego su se radili ručno i koštali kao osrednji automobil. U serijalu „Hrvatska iz zraka“ izdvojio sam četiri fotografije koje su najteže nastale, i koje su neponovljive – te sam ih proglasio „Limited edition“ serijom. To znači da ih nema nigdje u prodaji osim u „Limited“ ediciji – svaka se može reproducirati samo 5 puta, i svaka košta 18.000 kn. To su pojedinačno i fotografije koje sam uspio prodati za najviše novaca, a kupci su kolekcionari, muzeji, galerije. Te četiri fotografije – Motovun kao otok iznad oblaka, Trakošćan kao potopljeni dvorac, Jeleni u Kopačkom ritu i tornjevi Zagrebačke katedrale kako izranjaju iz magle – jedinstvene su i neponovljive, a za svaku mi je trebalo pet do deset sati leta da je ulovim. Neke od tih fotki sam lovio i po dvije-tri godine. Neke fotografije iz serijala možete vidjeti ovdje.

Davor Rostuhar Motovun
Motovun, Hrvatska, 2009
Jedna od „Limited edition“ fotografija iz mog serijala „Hrvatska iz zraka“ koji sam radio u suradnji s National Geographicom i u sklopu kojeg sam sedam godina letio iznad Hrvatske i fotografirao Hrvatsku iz zraka. Izložba proizašla iz projekta putovala je 6 godina po Hrvatskoj i svijetu i vidjelo ju je preko 2 milijuna ljudi. Fotomonografija je najprodavanija hrvatska fotomonografija. Fotografije i plakate iz tog serijala možete nabaviti od nas ovdje.
  • Analogni fotoaparat ili digitalni? Zašto?

Apsolutno digitalni. Ja sam praktičan, a ne nostalgičan čovjek. Usto sam i preplitak i prećorav da bih razumio prednosti analogne fotografije.

Davor Rostuhar Mustang
Gornji Mustang, Nepal, 2004
Moje drugo veliko putovanje bilo je 10 mjeseci po Aziji – Afganistan, Pakistan, Indija, Nepal, Tibet. Vrhunac tog putovanja je posjet Gornjem Mustangu, malom izoliranom kraljevstvu u Himalaji gdje se najbolje sačuvala srednjovjekovna tibetska kultura. Reportaža iz Mustanga bila je moja prva naslovna reportaža za National Geographic Hrvatska. To putovanje obuhvaćeno je u mojoj drugoj knjizi „Na putu u skrivenu dolinu“:.
  • Jesu li fotografi svojevrsni voajeri?

Hm, ne znam što bih rekao na to pitanje. Nemam pojma. Što znači voajer? Sekunda guglanja dala mi je ove rezultate:
1) u psihologiji: sklonost ka uživanju u promatranju spolnih odnosa i golih tijela;
2) figurativno: pretjerana radoznalost, želja da se sve vidi i sve zna u javnom i društvenom životu.
Siguran sam da među fotografima aktova ima prvih, a među paparazzima drugih, ali mene u fotografiji ne zanima ni jedna od tih grana. Zapravo unutar fotografije ima toliko različitih grana, da se ja skoro pa i ne nalazim nigdje. Nemam ništa zajedničko ni s fotografima aktova ni s paparazzima, ali ni s news fotografima, sportskim fotografima, studijskim fotografima, a i umjetničke fotografe malokad razumijem…

Davor Rostuhar Dervish
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 2007
Mojih prvih 10ak godina karijere većinu vremena radio sam reportaže za časopise poput National Geographica, Meridijana i Gea. Ovo je jedna fotografija iz reportaže o Dervišima u Bosni i na Kosovu koju sam radio za National Geographic Hrvatska. Bilo je tada divno raditi – a ovo mi je jedna od omiljenih reportaža jer sam na njoj radio tri godine – ukupno sam 7-8 puta putovao na teren, pratio sam derviše, prijateljevao s njima i oni su mi dopustili ekskluzivan uvid u njihove fascinantne rituale i filozofiju što dotad nije bilo propisno dokumentirano ni prikazano u medijima.
  • Čime fotografiraš?

Digitalnim SLR fotoaparatom. Recimo da imam osrednju-solidnu fotografsku opremu. Prvih 10-15 godina bavljenja fotografijom sam malo po malo unaprjeđivao svoju opremu, širio je, kupovao sve bolju i bolju, trošio većinu godišnjih prihoda na opremu. Sad me to više ne zanima, zadnjih 5-6 godina kupio sam samo jedno tijelo. U posljednjem projektu „Ljubav oko svijeta“ za koji sam išao na put oko svijeta u trajanju godinu dana, koristio sam samo dva objektiva, a sve fotografije iz glavnog serijala nastale su samo s jednim i to 50mm.

Davor Rostuhar Butan
Butan, 2014
Jedan od mojih manjih, ali vrlo mi drag i osebujan projekt odvio se u Butanu, maloj zemlji u Himalaji. Od 120 država koje sam posjetio, kad bih morao izdvojiti jednu najbolju, vjerojatno bih izdvojio Butan. Svoje iskustvo opisao sam kroz putopisnu poeziju i fotografije u knjizi „U zemlji zmaja“ o čemu više možete vidjeti ovdje.
  • Kada si znao da je fotografija tvoj poziv?

Ne mislim da je moj poziv fotografija. Moj poziv je pričanje priča, pripovijedanje – storytelling. A za to koristim razne vrste izražavanja. Jedna od njih je pisanje, druga fotografija, treća film, četvrta predavanje… Razni su načini pričanja priče – meni je bitno samo da je priča dobra i da se dobro ispriča, a kako i čime, nije bitno.

Davor Rostuhar Južni pol
Južni pol, Antarktika, 2018
Moja najveća ekspedicija i najambiciozniji projekt „Polarni san“. U sklopu njega posjetio sam najzabitije predjele Arktika – sjever Sibira, Grenlanda i Skandinavije – i prehodao 1200 km od obale Antarktike do Južnog pola posve sam i bez pomoći. Sve što mi je trebalo za 47 dana ekspedicije vukao sam sa sobom u sanjkama. Istraživao sam što čovjek mora napraviti da ostvari svoj san i to sam prenio čitateljima u svojoj posljednjoj knjizi „Polarni san“. Također o tom projektu držim motivacijska predavanja za firme i razne timove.
  • Zašto si odabrao baš ove fotografije?

Izabrati 10 fotografija nije nimalo lagan posao. Većina ovih fotografija predstavlja po jedan moj veći projekt. To nije ni približno deset mojih najboljih fotografija, nego deset fotografija koje predstavljaju svaka po jedan veći projekt… U tekstovima uz fotografije pokušao sam objasniti o čemu je tu riječ i zašto baš ta fotografija.

Davor Rostuhar Kenija
Masai Mara, Kenija, 2013
Najveći projekt o kojima nisam napravio knjigu obuhvaća moja dva velika putovanja motociklom po Africi. Za vrijeme drugog putovanja (od Zagreba do Capetowna), dobio sam priliku dokumentirati ritual prijelaza jedne Masai djevojke – Naloteshe – koja napušta cijeli život koji poznaje i odlazi u novi život gdje će biti druga žena svog supruga. To je prisilni, ugovoreni brak koji patrijarhalni Masai još uvijek prakticiraju, a ova fotografija dokumentira moment prije nego će Nalotesha izaći iz kuće i ugledati po prvi puta svog budućeg supruga. To mi je jedna od najdražih foto priča koje sam napravio – a cijelu reportažu možete pročitati na mojoj osobnoj web stranici.
  • Koji su ti planovi za idućih nekoliko mjeseci?

Već dvije godine bavim se projektom „Ljubav oko svijeta“. Prošlu godinu (cijelu 2019) sa suprugom sam putovao oko svijeta i snimao intervjue s raznim parovima koji žive u raznim vrstama i stadijima odnosa. Intervjuirali smo (i poslikali) 120 parova u 30 država na svim kontinentima. Ovu godinu bavimo se snimljenim materijalom i iz njega pletemo priču. Dva su glavna medija kroz koja ćemo ispričati tu priču. Ja se bavim medijem knjige, a moja supruga Anđela medijem filma. Film koji smo snimili vrlo je fotografski. Ali kao što sam rekao, priča je najvažnija. A ovaj put pričamo priču o ljubavi. Dakle bavim se dovršavanjem slaganja te priče koja bi trebala izaći na svjetlo dana početkom iduće godine. Posljednjih godina više ne radim za medije, nego proizvodim svoj vlastiti blog svaki četvrtak na stranicama našeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu. U blogu dajem uvid u nastajanje projekta „Ljubav oko svijeta“ i pišem o raznim drugim stvarima koje smatram zanimljivima. Ako želite podržati to što radimo i ostvariti pristup blogu, učlanite se u naš Klub, ovdje.

Davor Rostuhar Japan
Tokyo, Japan, 2019
Nakon što sam se vjenčao za suprugu Anđelu, umjesto medenog mjeseca, otišli smo godinu dana putovati oko svijeta i istraživati što je ljubav za pripadnike raznih kultura. Napravili smo 120 intervjua (i portreta) u 30 država. Teško je izdvojiti najbolju ili najzanimljiviju priču, ali jedna od njih koja je zasigurno u top10 je priča o vezi između bivšeg jacuzza mafijaša i njegove supruge. Ta je priča živi triler, krimić i drama, puna nasilja, kriminala, droge, očaja i – iskupljenja. U tom projektu smo između ostalih posjetili i Naloteshu (Masai djevojku s prethodne slike) šest godina nakon vjenčanja i intervjuirali je s njenim mužem i su-ženom. Sada o tom projektu pripremamo knjigu i film koji izlaze početkom sljedeće godine. Više o projektu možete vidjeti ovdje.

Foto: Davor Rostuhar

2