Žene ispred svog vremena: Gerda Taro

Robert Capa desetljećima je već upisan u povijest kao jedan od najvećih fotografa 20. stoljeća. Njegovi su radovi ovjenčani velikim izložbama, ispisane su stranice i stranice priznanja, ali puno je manji broj ljudi koji znaju da je Capov uspjeh povezan s uspjehom jedne žene, Gerde Taro.

Gerda Taro bila je Capina muza, ali to ju nije uvrstilo u najvažnija imena u povijesti fotografije. Žena ispred svog vemena bila je prva fotonovinarka koja je preminula pokrivajući ratna zbivanja, a na svjetsko priznanje svog rada čekala je predugo.

Proživjela je tek 27 godina tijekom kojih se suprotstavila nacističkoj propagandi, izgubila obitelj, upoznala Capu, infiltrirala se u fotografski milje i u kratkoj karijeri ostavila ogroman fotografski opus.

Bijeg u Pariz i transformacija u Gerdu Taro

Rodila se u Njemačkoj i odrasla u Stutgartu i Leipzigu, a već je u tinejdžerskim godinama počela pružati otpor nacističkoj stranci u Njemačkoj i priklonila se lijevim političkim opcijama. Njezini politički pothvati nisu prošli nezapaženo i zbog dijeljenja antinacističkih pamfleta u Leipzigu završila je u zatvoru. Ubrzo nakon toga postala je jedna od tisuće ljudi koji su emigrirali iz Njemačke u Francusku.

Gerdin odlazak u Pariz označio je kraj jedne etape njezinog života, bez da je uopće znala jer nakon toga više nikad nije vidjela svoju obitelj koja je, pak, emigrirala na područje Palestine i Engleske. Odlazak u Pariz istovremeno je bio prekretnica zbog koje ćemo danas uopće pisati u Tarom – tamo je upoznala Roberta Capa i počela razvijati interes za fotografiju.

Endre Friedmann, fotograf koji je spajao kraj s krajem, pobjegao je iz Mađarske nekoliko mjeseci prije Taro. Dijelili su istu političku sudbinu, a upoznali su se zahvaljujući Friedmannovom fotografskom zadatku koji je zahtijevao da pronađe plavokosu ženu za modela. Ugledao je Tarinu tadašnju cimericu, ali pažnju mu je zaplijenila mlada Njemica. Postali su nerazdvojni, a Gerda je počela eksperimentirati s fotografijom. Međutim, Pariz toga doba doživljava kulturnu revoluciju i fotografska konkurencija je na vrhuncu. Vrlo su teško nalazili fotografske angažmane, dok Gerda nije došla na ideju – da promijene imena. I sama se dotad zvala Gerta Pohorylle i baš kao Friedmann – ime ju je etiketiralo kao Židovku i emigranticu.

Ondje je nastao kultni fotografski par – Gerda Taro i Robert Capa, no, pod aliasom Roberta Cape često je stvarala i sama Gerda.

Španjolski rat kao glavi protagonist Tarine fotografije

Promjena imena promijenila je tandemu život i zajedno su otputovali u Španjolsku kao ratni reporteri i fotografi. Taro je uskoro sama putovala zemljom i distancirala se od Capinog uspjeha koji je nevjerojatnom brzinom bujao, dok se njezin fokus uskoro usmjerio na patnje civila u razjarenom ratu. Iako je stvarala fascinantne priče (koje su mnogi zbilja cijenili), još uvijek je postojala tendencija da ih se potpiše kao radove ‘Capa i Taro.’

Pokrivala je Španjolski građanski rat u cijeloj zemlji i proputovala Barcelonu, Andaluziju, Aragoniju, Cordobu i konačno Valenciju. U srpnju 1937. Taro je odlučila fotografirati Bitku kod Brunete, jednu od najintenzivnijih ofenziva koje je dokumentirala dotad. Ovaj ju je fotografski pothvat (uz onaj u Valenciji) lansirao u najcjenjenije fotografkinje svog doba – doslovno se bacila usred borbe kako bi donijela ratne prizore iz prve ruke. Međutim, 26. srpnja, kad se vraćala u tenku s ozlijeđenim vojnicima, stradala je u nesreći (tako glasi službeno objašnjenje njezine smrti u koje su mnogi posumnjali). Postala je simbolom tragedije, ljevičarska heroina i ulice Pariza preplavila je tuga 1. kolovoza 1936. povodom njezine smrti. Međutim tijekom godina je njezin rad i utjecaj pao u zaborav i sve se više počela spominjati u kontekstu rada Roberta Cape.

Djevojka s Leicom

Prva izložba Gerdinih radova održala se tek 2007. godine u New Yorku i svijet je nanovo počeo otkrivati njezin značaj.

Oživjela ga je i Helena Janeczek, talijanska autorica koja je za svoju knjigu o Gerdinom životu dobila najveće priznanje talijanske književnosti. Nedavno smo dobili priliku napokon imati priču o ovoj nevjerojatnoj ženi i na našim policama. U izdanju naklade Ljevak izašao je hrvatski prijevod knjige Djevojka s Leicom, jedinstvena biografija Gerde Taro prezentirana kroz fikciju.

Sve ono što smo vam ispričali ranije u knjizi Helen Janeczek oživljava intenzivnije. Upoznajemo, ne samo karijeru Gerde Taro, već i ljude koji su je definirali. Njezine prijatelje, ljubavnike te doživljaje s bojnog polja kojima se uvrstila u povijest fotografije. Ono što je The Crown učinila za britansku kraljevsku obitelj, Djevojka s Leicom čini za Gerdu Taro, ali s manje glorificiranja čitavog iskustva. Iako je u pitanju fikcija, knjiga nam ovu žensku ikonu ponovno vraća u fokus i dopušta nam da upoznamo drugu stranu fotografkinje i vremena u kojem je živjela. Uranja nas u tridesete godine prošlog stoljeća i kroz Gerdinu priču komentira političke prilike koje su zasigurno uvjetovale Tarinu i Friedmannovu ideju o alijasu Robert Capa, ekonomske prilike koje su bile važan pokretač životne priče ove fotografkinje i realnost koja je okruživala Pariz toga doba.

Kako je izgledalo istraživanje života Gerde Taro i kako je nastala Djevojka s Leicom, možete poslušati danas iz prve ruke. Helena Janeczek sudjeluje na Festivalu svjetske književnosti koji organizira Knjižara Fraktura! Ana Badurina provest će nas kroz razgovor s talijanskom književnicom koja će se javiti preko Zooma i otkriti nam čitavu pozadinu ove složene književne i biografske priče!

Foto: Helena Janeczek, Profimedia.hr, privatna arhiva

0