Putovati (s) knjigama: Iva Biondić s tursko – britanskom spisateljicom, ženom naopakih korijena Elif Shafak

Elif-Shafak

Knjige, romane i publicistiku, Elif Shafak ne čitam bez olovke u ruci – moram označiti gdje su posebno brutalne ljepote i nježne ružnoće, brižne istine i empatična upozorenja koje ona tka od riječi. Iako i bez olovke mislim da će u meni uvijek ostati neki njeni verbalni mozaici – metafora tuge kao lastavice – „jednog dana pomisliš da je otišla, da je samo odletjela da negdje drugdje grije perje. Prije ili kasnije ona će se vratiti i ugnijezditi u tvom srcu.“ Ili jednostavno potresno otrežnjenje  – „Najopasnija emocija je – nedostatak emocije“. Ili usporedba našeg ljudskog stanja s kroćenjem sokola kojemu treba pokriti glavu kako bi mogao ostati smiren jer „vidjeti znači znati, a znati je zastrašujuće“  – a ljudi si glavu daju, da se smire, pokriti religijom, ideologijom, novcem, moći…

Elif je turskog podrijetla, rođena u Strassburgu gdje je provela prve godina života sve dok se nakon rastave roditelja nije vratila u Tursku. Onda kao kćer diplomatkinje živi u Španjolsku, Jordanu i Njemačkoj a danas u egzilu u Velikoj Britaniji. S 18 godina stvorila je svoje autorsko ime dodavši svojem imenu majčino ime „Shafak“, što na turskom znači „zora“, kao prezime. Iako kaže da njeno pisanje nije autobiografsko uvijek nađem neku refleksiju nje u njenim likovima – odgojile su ju baka i mama – baš kao i četiri sestre u „Kopilu Istanbula“, Velika Britanija joj je druga domovina (baš kao i Peri u „Tri Evine kćeri“ i Kostasu i Defne iz novog romana „Otok nestalih stabala“ upravo objavljenom u Hrvatskoj). 

Deklariravši se kao pobornica slobode govora i pluralizma, aktivistkinja za ženska i LGBT prava, kao i prava manjina, otvoreno priznavši svoju biseksualnost, pišući o okupaciji Cipra ili genocidu Armenaca ili zlostavljanju djece, nažuljala je sve vrste tradicionalista raznih krutih, uskih i nehumanih provenijencija…  a kad takve nažuljaš u Turskoj onda živiš, poput Elif, u egzilu. 2017. godine nezavisni politički novinarski medij Politico proglasio ju je jednom od 12 ljudi „koji će vam pružiti toliko potreban optimizam“. Ali ne jeftini optimizam, plitku nadu, nego duboko empatično razumijevanje – poput dijagnosticiranja naše globalne „konfuzije kao načina života“ u „doba anksioznosti“ u eseju „Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela“) iz 2020. godine.

Često odlazim u Tursku. I iako nemam s njom pretjerano duboku vezu osjećam snažno kaos emocija koji bude tamošnje glasne ulice na kojima auti beskonačno trube a galebovi se deru, na kojima se mirisi hrane i cvijeća, posebno jasmina,  miješaju sa smradom svega što ne želim ni pokušati detektirati,… Čitajući priče Elif Shafak svaki puta sam bogatija za jedno dublje razumijevanje te fascinantne i sulude zemlje, a ovo je intervju s još priča i o Elif i o Turskoj, o pričama koje moraju biti ispričane jer kao što Maya Angelou kaže „nema veće agonije nego nositi u sebi neispričanu priču.“

Ali primarno ovo je intervju o „umjetnosti pripovijedanja kao buntu, otporu otupjelosti i apatiji.”

Pisati emotivno inteligentno o konfliktnim emocijama

autorica-Elif-Shafak.
  • U tvojim romanima ima toliko mnogo konfliktnih emocija. Pisci pišu iz raznih pozicija unutar sebe – da li ti pišeš iz pozicije konfliktnih emocija?

ES: Mislim da su emocije bitne. I moćne su. Od tamo od kuda ja dolazim, iz Turske, misle da su žene emotivne a da muškarci nisu baš emotivni, ali je smatram da je to totalna glupost. Svi ljudi su emotivna bića. I emocije nisu znak slabosti. Uopće. Ali ključno je pitanje – možeš  li transformirati svoje emocije u nešto pozitivno i konstruktivno? Ja imam puno poštovanja prema emotivnoj inteligenciji. Da, ja vodim računa o kompleksnosti ljudskih emocija i kako nas one uvijek oblikuju i utječu na nas. 

  • Svaki tvoj opis neke istanbulske ulice, kvarta, scene čini se kao da pišeš o bivšem ljubavniku za koga još ljubavi imaš ali gorka je to, vrlo gorka ljubav. Jedan par konfliktnih emocija – ljubav i gorčina. Bi li se složila s mojim dojmom o tvojim emocijama prema Istanbulu?

Ja volim Istanbul i on je za mene, i uvijek će biti, Grad-Ona. Ali u Istanbulu sam se osjećala i kao da se gušim, i kao žena i kao spisateljica i kao netko nezavisnog duha. To nije lak grad ili kultura za živjeti. To ne znači da mogu ostaviti Istanbul iza sebe, on me uvijek sustiže, u egzilu, u migracijama, premještanjima. Nosim grad u sebi. To je prijenosni grad i ja ju uvijek nosim u mojim snovima, u mojim pričama.

Kad ti je Zemlja priča jedina prava domovina

  • Postala si britanski državljanin netom prije Brexita. Planiraš li ostati u Velikoj Britaniji ili promišljaš o sljedećem egzilu?

ES: Veoma sam kritična do nativističkog, populističkog ili izolacionističkog diskursa koji je saga Brexit kampanje potencirala. Tužno mi je vidjeti da se to desilo. Ostajem kod toga i željela sam da Velika Britanija ostane u EU. Ja sam netko tko ima puno respekta do različitosti i multikulturalizma. Ja to ne uzimam zdravo za gotovo. S druge strane, postala sam Londončanka, osjećam se povezana s Engleskom, koja je postala moja posvojena domovina nakon toliko puno godina. Pišem na engleskom, kao i na turskom. I u jeziku ima osjećaja pripadanja. Tako da se osjećam Britankom, a osjećam se i Turkinjom, i kao netko s Bliskog Istoka i iz Europe, i, najvažnije, osjećam se kao građanin svijeta, građanin čovječanstva. Možeš imati snažne, emotivne veze prema nekom lokalitetu i u isto vrijeme biti građanin čovječanstva. Populistički nacionalisti tvrde da to nije moguće, da moraš izabrati jedno ili drugo. Ja kažem da su populistički nacionalisti posve u krivu. Kao ljudska bića mi svi imamo višestruke pripadnosti. Ne samo jedan, statičan identitet. Problem je što nikada ne slavimo višestrukost. Živimo u svijetu koji nije prigrlio pluralizam. Zato još strastvenije moramo braniti pluralizam.

Elif-Shafak-Otok-nestalih-stabala
  • U svojem novom romanu „Otok nestalih stabala“, prekrasnoj i gorkoj (pri)povijesti o Cipru, pišeš o važnosti pripadanja i identiteta i kako su oni isprepleteni. Čini mi se da je pripadanje najvažnije onima koji su raseljeni protiv svoje volje – onima u egzilu, izbjeglicama, drugim generacijama i jednih i drugih, onima kojima su iščupani korijeni… Da li je tvoja iskorijenjenost iz Turske bitan dio tvog identiteta?

ES: To su emotivno vrlo teške teme. Egzil. Osjećam se iskorijenjeno, ponovo ukorijenjeno. Mnogo puta u mom životu turski nacionalisti su me kritizirali da sam „bez korijena“. Ali ja nisam bez korijena. Ja imam snažne korijene ali oni nisu nužno ukopani u zemlju i nisu na jednom jedinom mjestu. Postoji drvo na afričkom kontinentu koje se zove Baobab. Prema mitovima i legendama, to je drvo koje ima korijene naopako. Luta i hoda okolo. Moja poanta je da su neki ljudi poput drveta Baobaba, imaju korijenje u zraku. A onda opet silno mi nedostaje Istanbul. To je konstantna melankolija u mom srcu.

  • Iako ti nisi rođena u Turskoj. Postoji li mjesto ili mjesta koje smatraš domom?

ES: Rođena sam u Francuskoj, u Strasbourgu od roditelja Turaka. Prva kuća u koju sam došla bila je puna studenata ljevičara, imigranata, pušenja, razgovora o revoluciji. Puno knjiga. A onda su se moji roditelji rastali. Moj otac je ostao u Francuskoj i ponovo se oženio. Odrasla sam ne viđajući ga. Moja majka odvela me u Tursku. Odgojila me baka. To je bilo prilično neuobičajeno. Moja majka je bila zaposlena samohrana majka i nije se nikada više ponovo udavala. Odgojile su me dvije žene. Ali odgojena sam i u vrlo tradicionalnoj, konzervativnoj, patrijarhalnoj sredini u Ankari i osjećala sam se kao da tamo baš ne pripadam. Priče su mi davale osjećaj slobode. Knjige su mi bile prijatelji. Moja domovina je uvijek Zemlja priča.

„Umjetnost pripovijedanja uvijek je bunt, otpor otupjelosti i apatiji“

Shafak-Elif.
  • Turska je zemlja trauma – povijesnih, političkih a ovog ljeta i mjesto prirodnih katastrofa. Oblikuju li realiteti neke nacije, zemlje, one koji im pripadaju? Oblikuju li tebe još uvijek realiteti Turske? Kako? Imaš li još uvijek obitelj tamo s kojom si bliska?

ES: Naravno, imam obitelj, prijatelje, snažne veze, čitatelje u Turskoj. Ja sam emotivno povezana s tom zemljom i njenom kulturom. Volim ljude ali ne politiku. To nije jednostavno mjesto za pisca. Teško je biti romanopisac u Turskoj. Ali još teže je biti žena spisateljica. Jer ima uvijek još jedan dodatan sloj seksizma i mizoginije s kojim moraš izaći na kraj. Turska je konzervativna, nacionalistička, patrijarhalna i homofobna zemlja. Kako se populistička autoritarnost pojačavala s godinama, pojačao se nacionalizam, i islamizam, i seksizam. Ništa od toga ne olakšava stvari kad si pisac. Pisanje treba slobodu govora. Slobodu imaginacije. Ne postoji u Turskoj sloboda govora.

  • Sanjaš li nekad o boljim vremenima za i u Turskoj kada ćeš se vratiti tamo?

ES: Nadam se. Znam da tamo ima i puno slobodnomislećih ljudi koji vjeruju u demokraciju, različitost, pluralizam. Oni su tamo, oni postoje. Uvijek osjećam nadu kad se povežem sa ženama u Turskoj, s manjinama i s mladima. Oni mi daju nadu. Ali kada pogledam politiku i političare osjećam se depresivno. 

  • Čitajući tvoj nevjerojatni esej „Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela“ osjećaj da su te oblikovale i globalne traume. Da li je nužno da poput tebe pisci budu tako senzibilni i razboriti u isto vrijeme?

ES: Mislim da pisci moraju biti senzibilni i moraju biti graditelji mostova. Posebno u današnjem svijetu zidova. Današnjem svijetu apatije. Postoji nedostatak empatije na globalnoj razini a književnost njeguje empatiju, mogućnost da se staviš u tuđe cipele je vrlo ponizna vježba za um i dušu. Stvarno vjerujem da književnost može re-humanizirati ljude koji su bili dehumanizirani pa je u tom kontekstu u samoj srži umjetnosti pripovijedanja uvijek bunt, otpor otupjelosti i apatiji.

Priče koje daju glas onima koji ga nemaju

  • Da li je pretjerana senzibilnost odgovorna za pokušaje samoubojstva nekih tvojih likova (Asje iz „Kopile Istanbula“, Peri iz „Tri Evine kćeri“ a možda i Defne iz „Otoka izgubljenih stabala“? Ili je za to odgovorna pukotina između prošlosti i budućnosti, Istoka i Zapada, tradicionalnog i suvremenog, ljubavi i mržnje, pripadanja i izgubljenosti?

ES: Svi ti ženski likovi nose mnogo slojeva emocija i tajni i priča. Nije lako. Istanbul je mjesto očaravajućih kontrasta, i to je isto oblikovalo neke od mojih likova. Zanimaju me priče o ljubavi i ratu, pripadanju i ne-pripadanju, egzilu i domu. Ali najvažnije, zanima me dati glas onima koji glas nemaju, želim da se čuje manjine, da se rubno stavi u centar, da nevidljivo postane vidljivije i nečujno da se bolje čuje, koliko god to mogu, želim da moje priče daju glas onima koji ga nemaju.

  • Da li si ti dio nekih ili svih svojih tragičnih i snažnih ženskih likova?

ES: Moje pisanje nije autobiografsko. Počela sam vrlo rano pisati fikciju ne zato što sam planirala biti spisateljica, nisam znala da je to moguće. Počela sam pisati fikciju zato što sam smatrala da je život jako dosadan. Tako da je od samog početka pisanje za mene bilo transcendentalno iskustvo, prelaženje granica, uključujući granica svojeg Ja. 

  • Tvoj novi roman, ali i većina tvojih romana, su o naslijeđenoj boli. Da li je to ukorijenjeno u boli koju si ti naslijedila? U „Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podijele“ čini se kao da živimo sa sve više i više boli zbog politike, klimatskih promjena, pandemije… 

ES: Mislim da naslijeđena bol postoji. Ne pričamo o tome puno ali trebali bi. Nekada mladi ljudi nose naslijeđenu bol bez da znaju zašto i kako. Upoznala sam mlade generacije koje željne razumjeti priče i traume svojih predaka. Intergeneracijska memorija je nevjerojatno interesantna tema, postoje priče u svakoj obitelji, ali onda postoje i tišine.

O hrani kao jeziku i mudrosti drveća

  • „Otok izgubljenih stabala“ je, kao i neki drugi tvoji romani, pun ukusne hrane, kuhanja, rituala vezanih za hranu, mirisa… Živeći u Londonu uspijevaš li rekonstruirati mirise, okuse svog djetinjstva u Turskoj?

ES: Volim senzualnost, mirise, arome, okuse… Mislim da to trigerira naša sjećanja i obrnuto. Živeći u Londonu nekada mi fale mirisi Istanbula, miris prženih dagnji na ulici, pečenih kestena, bagela od sezama… Ali nalazim i druge mirise i okuse – London je pun različitosti i to je dobra stvar. Isto tako širom Europe i dalje, život je pun osjeta. Hrana je uvijek bila više od hrane. Volim čitati kuharice i istraživati kulinarsku povijest. Za neke ljude, hrana je jezik.

  • U tvom zadnjem romanu ima fascinantnih priča o biljkama, životinjama, drveću… Mogu li biljke stvarno biti optimistične i/ili pesimistične, imati osjećaje?

ES: Biljke su vrlo osobite. Drveće je fascinantno. Puno su osjećajniji nego što mi to percipiramo. Nevjerojatno je koliko još ne znamo o drveću. Uzimamo ih zdravo za gotovo. Zapravo ih ne vidimo, ni kad prolazimo pokraj njega. Ja mislim da priroda priča cijelo vrijeme ali mi moramo naučiti slušati. I moramo prestati biti toliko arogantni. Kao ljudska biće mi mislimo da smo vlasnici Zemlje, centar svemira. Nismo. Jednog dana ljudi će nestati a drveće će i dalje biti tu. Ona su živjela dulje od nas i mudrija su od nas. Imamo puno toga za naučiti od drveća.

  • U koju biljku ili životinju bi se voljela reinkarnirati?

ES: To je stvarno interesantno pitanje. Stvarno ne znam. U neko drvo vjerojatno ali u koju vrstu drveta to još ne znam.

Tekst: Iva Biondić

Foto: Profimedia.hr, Hena com

0