Putovati (s) knjigama: Iva Biondić u razgovoru s literarnim nomadom i glazbenikom Alexom Landraginom

Ja jako volim priče o pričama – knjigama, romanima… To je jedan od razloga zašto volim razgovarati s piscima. Da bi čula meta – priče i priče o nastanku i opstanku i borbi priča i borbi s pričama. „Prijelazi“ Alexa Landragina učinili su mi se potentnim materijalom za priče o pričama čim sam ih uzela u ruku i pročitala prvu rečenicu predgovora: „Ja ovu knjigu nisam napisao. Ukrao sam je.”. Knjiga je imala veliki uspjeh u jednoj od Alexovih domovina  – Australiji gdje je prvo objavljena i postala je veliki, hvaljeni literarni hit iako je riječ o romanu prvijencu pa je jedna intrigantna meta – priča koju je u intervjuu podijelio sa mnom ona da su u prvoj verziji knjigu odbili izdati gotovo svi australski izdavači.

Roman na prvu djeluje kao zbirka tri posve različita rukopisa – prvi „Naobrazba nakaze“ čini se kao zadnji, izgubljeni rukopis Charlesa Baudelairea, priča je o njegovom sifilitičnom, sablasnom kraju života u kojem jedino još nije potrošio svoj snobizam i samoživost. Drugi „Grad duhova“ moglo bi biti djelo književnog kritičara Waltera Benjamina koji se otprilike pola stoljeća kasnije, netom prije nacističke okupacije Parisa, nađe upleten u intrige Društva Baudelaire na čijem je čelu, u jednom periodu, Coco Chanel. Posljednji rukopis „Priče o albatrosu“ počinju dolaskom europskih kolonizatora na polinezijske otoke i kroz skoro dva stoljeća prate civilizacijsko i spiritualno uništenje domorodaca i njihovih običaja.

U „Prijelazima“ se ne prelazi samo kontinentima, morima i gradovima, stoljećima, povijesnim likovima i literaturom nego i psihološki, egzistencijalno i transcedentalno iz tijela u tijelo prelaze likovi kako bi se osvetili, našli (svoju) ljubav, spasili sebe ili druge… Intrigantnost ovog romana nije samo u njegovom sadržajnom ispreplitanju mitskog, povijesnog, misterioznog, magičnog, romantičnog, okultnog, kriminalističkog… i u elegantnom proznom izričaju nego i u ponudi čitatelju da ga čita na dva posve različita načina – kao tri nepovezane priče ili „baruničinim slijedom“ odnosno posebnim paginacijskim slijedom, koji zasebne dijelove triju rukopisa isprepliće u cjeloviti roman. 

Svaki dan koji se ne pleše tijelom i(ili) riječima je izgubljen

Francusko-armenski-australski autor ovog romana, Alex Landragin, nije ništa manje intrigantan od djela koje je stvorio – spisatelj, glazbenik i povjesničar koji je tijekom pandemije plesao sam u svojoj dnevnoj sobi u Melburneu vjerovatno u jednom trenutku i na „Breathless“ Nicka Cavea, desetljećima živi kao nomad pišući u miru samo kad živi u nemiru…

  • U čije bi ti tijelo volio preći? Za koga bi volio da koristi tvoje tijelo? Da je baš bilo tko na raspolaganju…

AL: Ima ih toliko koje bi mogao odabrati. Ali ono što mi se najsnažnije nameće je želja da nastanim tijelo fantastičnog plesača. Da je još živa nominirao bi Pinu Bausch, podjednako radi iskustava njenog uma kao i onih njenog tijela iako ne mislim da bi ona bila presretna zbog razmjene.

  • Ima nešto s piscima i filozofima i plesom. Nietzsche je tvrdio da je svaki dan koji nismo plesali izgubljen. Da li je ples neka ultimativna suprotnost fizičkoj pasivnosti pisanja? Ili su u kontrapunktu, u oba slučaja stvar je u zoni, u prepuštanju? Voliš li ti plesati?

AL: Naravno. Nietzsche je rekao i da bi život bez glazbe bio greška. Volim se micati i volio bi da sam dobar plesač. I tvoja misao o kontrapunktu pisanja i plesanja mi se čini jako dobra – možemo gledati na pisanje kao na plesanje uma isto kao što možemo gledati na plesanje kao na pisanje tijelom. Imam nemirnu narav, fizički i mentalno, i kao i brojni drugi autori nalazim fizičku strogost pisanja – nepomičnost koju zahtjeva, dobrovoljno zatočeništvo ispred ekrana kompjutera – sve manje ugodnom. Ples predstavlja slobodu tijela da se kreće a to je i koncept prijelaza.

  • Rođen si u Francuskoj, migrirao si u Australiju, živio u Marseillu, Alice Springsu, New Orleansu, ruralnoj Virginiji, LA-u… To je stvarno puno teritorijalnih prelazaka. Koliko su oni važni za tvoje pisanje?

AL: Točno je da sam vrlo nomadski i nemiran cijelog svog života. Živio sam od pisanja vodiča za putovanja. U zadnje vrijeme sam se nastanio u Melbourneu i naravno nisam baš puno putovao zadnjih 18 mjeseci. Život na jednom mjestu mi je čudan i sanjam o tome da ponovo putujem, ali onda se sjetim života stalnih putovanja i shvatim da je i to čudno. Imam nemiran um i mijenjanje mjesta je dobro za mene na kreativnom nivou. Kao da mi treba neka količina kaosa u životu kako bi mi moj kreativni život mogao postati utočište. Sada kada sam našao utočište u životu moji kreativni život mi se čini kaotičnijim.

  • To je opet jedna plesno-filozofska referenca na onu Nietzscheovu „Čovjek mora imati kaos u sebi da bi mogao roditi zvijezdu koja pleše.“ U tvojem slučaju – zvijezdu koja piše. Gdje si zaglavio tijekom pandemije? U Melbourneu? Da li si plesao?

AL: Moram nažalost priznati da sam plesao sam u svojoj dnevnoj sobi koja je u Melbourneu koji sada smatram svojim domom. To je dobro mjesto za provesti pandemiju iako smo mi platili visoku cijenu da izbjegnemo najgore od coronavirusa – šest od zadnjih 18 mjeseci proveli smo u potpunom lockdownu. Ovdje sam, tu i tamo, živio gotovo 30 godina i moj sljedeći roman je o Melbourneu baš kao što su „Prijelazi“ bili o Parizu.

  • Dok sam čitala „Prijelaze“ imala sam često potrebu provjeravati sve o Baudelaireu, Walter Banjaminu, Coco Chanel kao tvojim protagonistima ali i povijesnim ličnostima, kako bi detektirala što je povijesna činjenica a što tvoja imaginacija. Rekla bi da se sve činilo vrlo stvarno u tvojoj imaginarnoj stvarnosti. Koliko ti je bilo bitno da ostaneš vjeran povijesnim činjenicama?

AL: „Prijelazi“ su miks činjenica i fikcije što je naravno tipično za povijesni roman. Ima dosta povijesno točnih elemenata – Solide je bio stvaran brod, imena posade uzeta su iz povijesnih dokumenata. Massu je bio starni policijski inspektor. Imena svih pariških bukinista su stvarna. U prologu pišem da je sve što je u romanu moguće verificirati točno – što je naravno samo po sebi miks činjenice i fikcije. Na primjer, najbitnija invencija u romanu je otok Oaeetee, njegovi stanovnici i kultura, no kolonijalna povijest otoka bazirana je na povijest Markižanskog otočja.

Bibliofiličarski zaljubljenik u povijest 

  • Znači ti si pravi zaljubljenik u povijest? 

AL: Ja sam veliki zaljubljenik u povijest i u nekoj fazi svog života čitao sam puno povijesnog štiva. Također sam i studirao povijest, kao i književnost, na faksu. Također sam fan Walter Benjaminove nezavršene povijesti pariških arkada „The Arcades Project“. Želio sam da „Prijelazi“ daju čitatelju priliku da putuje kroz povijest. Želio sam da Alula bude referenca na Benjaminovog Anđela povijesti koji se pojavljuje u njegovom zadnjem djelu, eseju „On the Concept of History“. Anđela povijesti oluja progresa pokreće prema budućnosti  prema kojoj je okrenut leđima dok gleda nazad prema olupinama povijesti koje se gomilaju prema nebu u sve većoj gomili.

  • Ali budućnost te kao vrijeme radnje romana ne zanima?

AL: Izrazito me interesira pisati o budućnosti ali ne u konvencionalnom smislu. Moj sljedeći roman bit će smješten u 1950-e i njegove glavne teme bit će o tome kako likovi promišljaju budućnost. Budućnost koju su ljudi zamišljali prije 70 godina na neki način je suprotna onoj koju mi zamišljamo danas. Znači ono što me interesira nije toliko o zamišljanju budućnosti nego istraživanju kako ljudi misle o budućnosti i kako to uobličuje njihove živote.

  • Da li si i bibilofil i, kao Virginia Wolf, a i ja, imaš potrebu biti okružen knjigama? To nije lako kombinirati s nomadskim principom života…

AL: Da, naravno da jesam, iako, kao što kažeš to je nedostatak jer biti permanentni putnik znači da je moja kolekcija knjiga puno pretrpjela. Izgubio sam neke od svojih najboljih knjiga. Sada kad sam se nastanio nadam se da ću zadržati moje omiljene knjige uvijek uz sebe.

  • Koje su to neke od tebi najboljih knjiga?

AL: Jedna od knjiga koje sam putem zagubio je prvo izdanje Georges Pereceovog „La Vie; mode d’emploi“. Među omiljenima koje su preživjele je jedna iz dječjeg doba – naučna edicija „Alise u zemlji čudesa“ nazvana „The Annotated Alice“ koja je prepuna komentara o tekstu prezentirana u obliku koji bi se mogao nazvati talmudski, kao da su komentari izrasli oko originalnog teksta. Dok sam je čitao kao dijete posijano je sjeme za moj kasniji interes za metafikciju. Imam i prvo izdanje John Banvilleovog romana „The Untouchable“ i luksuzne edicije Orhan Pamukovog „Istanbula“ i „2666“ Roberta Bolañoa. Mogao bi nastaviti ali zaustavit ću se ovdje.

  • „Prijelaze“ si istraživao i napisao u Parizu. Što ti treba da bi pisao? Gdje ikada pišeš? Da li je bilo važno pisati tu knjigu na mjestu na kojem se ona dešava?

AL: Potrebna mi je inspiracija da bih pisao i kada imam inspiraciju mogu pisati gotovo bilo gdje i gotovo bilo kada. Rekavši to također mislim da ju ne bi mogao napisati tamo gdje sam bio kada sam dobio ideju za tu knjigu što je bilo u Melbourneu. Taj roman rodio se u meni u za mene osobno veoma mračnom periodu i dozvolio sam joj da preuzme čitavu moju egzistenciju nekoliko godina. Pomogla mi je da preživim taj period. To je značio da sam postao sluga knjizi, preselio se u Pariz gotovo na godinu dana u dva navrata. Ali živio sam i u nekoliko američkih gradova dok sam ju pisao, što je duga priča za sebe, pa je to ostavilo i neke američke tragove u njoj. „Prijelazi“ su projekt iz strasti, jedna od onih knjiga za koje sam ponekad osjećao kao da me koristi da se sama napiše. Ponekad, čak sam osjećao da piše mene, moj život, podjednako koliko sam ja pisao nju. To je bila jedna od najgrandioznijih avantura koje sam imao.

  • Kad sam čitala knjigu prvi puta čitala sam ju Baruničinom sekvencom, sada nakon nekoliko mjeseci, planiram ju pročitati kao zbirku priča. Znaš li čitaju li je većinom tvoji čitatelji na oba ili na jedan od dva načina? Da li ti je važno koje iskustvo čitanja tvoji čitatelji biraju?

AL: Mislim da je knjiga bolja kao Baruničina sekvenca. Pretpostavljam da ju čitatelji koji vole ovu knjigu čitaju u Baruničinoj sekvenci, jer je konvencionalna sekvenca manje pasionirana. Ali nemam pojma koja varijanta čitanja je prisutnija, popularnija. Malo se iznenadim oko čitatelja koji ju čitao konvencionalno jer propuštaju unikatno čitalačko iskustvo. 

  • Da li je koncept dvije knjige u jednoj nastao kao pažljivo promišljen ili ti se prikrao negdje tijekom pisanja? Ako si ga pažljivo promišljao što te inspiriralo za taj eksperiment?

AL: Koncept dva-u-jedan je došao puno kasnije, nakon što sam knjigu napisao u stilu koji se sada zove Baruničina sekvenca i nakon što su knjigu odbili gotovo svi australski izdavači. Odlučio sam ponovo napisati roman i tijekom tog ponovnog pisanja pala mi je na pamet ideja. Učinilo mi se da je to idealna forma za teme romana – dualnosti, mnogostrukost i hibridnosti. Što se inspiracije tiče ona je naravno došla od knjiga koje su pisane istim stilom a posebice „Pale Fire“ Vladimira Nabokova, Cortazarovog „Hopscotcha“ i Pavićevog „Hazardskog rečnika“.

Autor literarne fuge koji bi rado prešao u rokersko tijelo Nicka Cavea

  • Kakvu glazbu voliš? Neku s isto jako kompleksnom (glazbenom) strukturom?

AL: Glazbenik sam, primarno pijanist, jednako kao što sam pisac i imam vrlo širok i eklektičan glazbeni ukus. Na klaviru na primjer sviram puno tradicionalnog jazza, posebno Jelly Roll Morton i Django Reinhardt. Ali zadnjih godina postao sam sve zainteresiraniji za Bachove fuge iz „TheWell-Tempered Clavier“. „Prijelaze“ vidim kao literarnu fugu.

  • Iako ako na fugu gledamo kao na psihijatarski termin koji označava izgubljenu svijest o vlastitom identitetu onda su  „Prijelazi“ nešto upravo suprotno. Možemo li u teorijskom smislu o tvojoj ideji prijelaza duha u tijelo drugoga odnosno izmjene tijela gledati kao neku prisilnu svjesno vođenu reinkarnaciju?

AL: Bi, mogli bi. Za one koji su majstori prijelaza. Ali za one koji nisu, za one koji su nesvjesne žrtve prijelaza, suprotno je točno. Jedan od likova u romanu, Hippolyte Balthazar, postane psihoterapeut sa specijalnim interesom za psihijatarsku fugu, koje je (u stvarnom svijetu) pojam koji opisuje stanje uma (u romanu) osobe kojoj se desio prijelaz bez da su toga bile svjesne – čija je duša, drugim riječima, bila nasilno preseljena ili ako preferiraš – čije tijelo je bilo oteto. Za Balthazara, to je način da nađe Mathilde, od koje je dugo odvojen. I doista njegov interes reflektira interesantni fenomen, u psihijatriji 19. stoljeća, neke fuge koja je tada bila poznata kao „ambulatorni automatizam“, kada bi ljudi naprosto odšetali iz svojih života i poslije tvrdili da nemaju nikakva sjećanja o svojem prethodnom ja. Čini se da se to više ne dešava, možda zato što je gotovo nemoguće pobjeći zapletu modernog života.

  • U jednom od svojih intervjua usporedio si Charlesa Baudelairea s Nick Caveom. Kakve ti tu sličnosti vidiš?

AL: Mislim da je Baudelaire izumio urbanu dandy protukulturu koja postoji dan danas. U tom smislu on je davni predak Nick Cavea, jedan od mnogih naravno.

  • A kome bi radije dao da se posluži tvojim tijelom Charlesu ili Nicku? I na koju bi pjesmu onda bio najponosniji da je „izašla iz tvog tijela“? 

AL: Ja bi radije prešao u tijelo rock zvijezde, Nicka Cavea nego u sifilitičnog Charles Baudelairea koji se borio s ludilom u svojim kasnim godinama. A od Nick Caveovog bogatog repertoara odabrao bi pjesmu „Breathless“ zbog njene čiste radosti.

Tekst: Iva Biondić

Foto: Instagram

0