Putovati (s) knjigama: Iva Biondić u razgovoru s islandskom autoricom Auður Avom Ólafsdóttir

Ima nekih knjiga koje… Najadekvatniju metaforu da opišem dojam koji neke knjige, priče, ostave na mene morat ću posuditi od Françoise Sagan – ostavljaju modrice na duši. Ili možda još bolje – ljubavne ugrize. Takva knjiga je „Hotel Tišina“ islandske autorice Auður Ave Ólafsdóttir. Svaka od 100 i nešto stranica ostavljala me ganutom, užasnutom, punom nade, tužnom, punom nevjerice, zbunjenom, izgubljenom, nađenom… I bila je to jedna od knjiga koje sam pročitala u zadnjih godinu dana otkako smo utlačeni pandemijskim ograničenjima i shvatila da knjige sada koristim kako bi putovala (s) knjigama. Pa otuda ideja i za ovu seriju intervjua u kojoj ću sa književnicima diljem svijeta razgovarati i o pisanju i o putovanjima.

Auður Ava Ólafsdóttir bivša je povjesničarka umjetnosti i višestruko nagrađivana književnica koja živi u Rekyaviku, a piše i tekstove za islandski elektronski pop duet Milkywhale. Totalno cool žena koja me oduševila jednako kao i oba njena romana izdana u Hrvatskoj – već spomenuti „Hotel Tišina“ i Rosa Candida“. Tijekom intervjua prepoznavale smo jedna drugu u izgubljenostima u prijevodima (književnosti i života), traumama od potresa, traganjima za najljepšim vrtovima ruža ili onim japanskim,  transformativnosti svakog od putovanja na koje krenemo pa onda transformativnosti povratka, razmjenama literarnih preporuka između majki i kćeri i jezičnoj specifičnosti islandskog koja mi je konačno protumačila zašto je sloboda ne pripadati nigdje i svugdje u isto vrijeme… 

“Neka vrsta slobode je ne pripadati nigdje”

  • I za Jónasa u tvojoj knjizi “Hotel Tišina” i Arnljnotura u knjizi ”Rosa candida” čini se na početku priča kao da je putovanje nešto što im spašava život…

AAÓ: U literaturi je obično putovanje zapravo priča o tome kako se netko mijenja i stvara drugačiju perspektivu o sebi. Kao i o drugima i svijetu. Onaj koji se vrati nikada nije isti onaj koji je otišao. Putovanje je u romanima ili priča o odrastanju ili „buildungsroman“. Najbitniji dio je povratak. Čini se da su putovanja važna tema za autore koji su rođeni na nekom otoku. Nemamo susjede, poput vas u Hrvatskoj na primjer, samo more oko nas.

  • Što bi bilo da ih je pandemija spriječila da putuju?

AAÓ: Pretpostavljam da bi kao pisac morala naći neki drugi način da ispričam priču koja bi se odvijala oko istih ideja ili tema. Zapravo „Hotel Tišina“ je originalno trebao biti kazališna drama. Prvi draft sam napisala kao kazališni komad. I onda sam odlučila da ću to pretvoriti u roman. U originalnom komadu nitko ne putuje u inozemstvo i radnja je smještena u starački dom gdje je majka glavnog lika rezident. Rat i patnja dolaze u taj starački dom nekim drugim putem nego u romanu.

  • Za oba ta lika putovanje znači napustiti Island. Kao da više ne mogu ostati tamo ako ne odu i ne vrate se transformirani svojim putovanjima…

AAÓ: Potpuno si u pravu, upravo to je bit priče…

  • Da li si i ti u jednom trenutku napustila Island da bi se mogla vratiti i živjeti tamo u miru? Ili naći nešto? Svoju ljubav prema literaturi na primjer? Ili poput mene moraš stalno odlaziti i vraćati se u svoju domovinu da bi imala bilo kakav osjećaj pripadanja?

AAÓ: Kao i mnogi Islanđani i ja dam otišla u inozemstvo kako bi studirala. Ja sam otišla studirati povijest umjetnosti. Prije nego sam postala pisac sa punim radnim vremenom bila sam povjesničarka umjetnosti. Studirala sam u Francuskoj i Italiji i živjela u inozemstvu 10 godina. Nemam pojma gdje pripadam. Možda sam uvijek negdje „između“ zemalja i jezika. Kad sam se vratila na Island neko vrijeme sam se baš osjećala kao imigrant. Sviđa mi se osjećati kao stranac. Neka vrsta slobode je ne pripadati nigdje. A i stranac sam samoj sebi.

  • Koje zemlje, kulture su te oblikovale osim Islanda? Ima li neko drugo mjesto osim Islanda gdje se osjećaš da si doma? Ili neko mjesto gdje se osjećaš više doma, kao Jónas u zemlji rasturenoj ratom ili Arnljnotur u vrtu ruža, nego doma?

AAÓ: Kada je izašao moj roman „Rosa Candida“ jedan prijatelj poslao mi je link sa najljepšim vrtovima ruža na svijetu. Shvatio je da je to nešto za čime sam tragala. Koliko znam islandski je jedini jezik na svijetu koji koristi istu riječ za „dom“ i „svijet“ – „heima“ i „heimur“. Što znači da je svako mjesto tvoj dom. Svijet je tvoj dom.

  • Često u intervjuima govoriš o posebnostima korištenja jezika koji ne dijele mnogi – procjena je da na svijetu nekih pet milijuna ljudi govori hrvatski i to nije puno ali svakako je mnogo više nego što ih govori islandski. Misliš li da smo marginalizirani svojim jezicima? Ili smo i bogatiji za posebnosti svoga jezika?

AAÓ: Svaki jezik ima svoj način na koji vidi svijet koji je drugačiji od viđenja svijeta svakog drugog jezika. Mislim da je svako od nas bogatiji zbog svog jezika ali da je bitno i vidjeti svijet „očima drugih“ i naučiti strane jezike. Mislim da je domovina svakog pisca jezik kojim piše. U mom slučaju to je jezik manjine, marginalan jezik koji nitko ne razumije, ili skoro nitko, osim 300 tisuća ljudi.

  • Na koliko jezika čitaš? Ja jako volim eksperimentirati sa čitanjem na različitim jezicima – čitati knjigu na dva različita jezika ili čitati svog omiljenog japanskog pisca na srpskom umjesto hrvatskom jeziku. Jezik se ponekad čita između redova a to se lako izgubi u prijevodu. 

AAÓ: Prvi strani jezik koji se nauči u školi na Islandu je danski. Ako znaš danski onda možeš razumjeti i čitati norveški i švedski. Onda učimo engleski. I njemački u srednjoj školi. Ja govorim francuski i talijanski jer sam živjela u tim zemljama. Imam i ja iskustvo čitanja iste knjige na različitim jezicima i to onda nije ista knjiga! Ipak nekako imam osjećaj da su i prijevodi mojih knjiga i dalje MOJE knjige. Ali fantastično je biti u mogućnosti čitati autora na njenom ili njegovom jeziku. Sjećam se svog iskustva kad sam počela čitati Marguerite Duras na francuskom. Ona je autorica koja piše kao što diše i nemoguće ju je prevoditi.

  • Jesi li puno čitala za vrijeme pandemije? Što?

AAÓ: Pročitala sam puno više knjiga nego prije. Zbog toga što sam puno putovala prije pandemije – u 2019. sam bila na 16 književnih festivala i događanja – prije sam bila  vrlo selektivna po pitanju toga što sam čitala. Prošle godine sam sve i svašta čitala. Moja kćer je studentica lingvistike i književnosti pa mi donosi knjige i kaže: „Trebala bi ovo pročitati.“ Ili „Mislim da ti se ova neće svidjeti.“

  • Da li si mogla pisati?

AAÓ: Bila sam vrlo produktivan autor za vrijeme pandemije. 13 mjeseci sam na Islandu i radim na dva romana. Završila sam i draft novog kazališnog komada.

  • Što ti najviše nedostaje? Putovanje? Da se vratiš s puta?

AAÓ: U Reykjaviku imam svoju obitelj i svoj posao. Ali fale mi neke lude stvari koje sam znala raditi za vrijeme svojih književnih putovanja. Nedostaje mi hrana u inozemstvu i bolja vina nego što su na Islandu. I nedostaje mi susretati se s mojim stranim čitateljima.

  • Prošlo ljeto planirala sam ići na road trip po Islandu jer sam se totalno zaljubila u tvoj otok kad sam ga posjetila prije par godina. Ali pandemija nam je pokvarila planove. Planirali smo ići ove godine ali sada se stalno tresete jer se aktivirao jedan od vaših većih vulkana a ja sam dovoljno traumatizirana našim ovdašnjim potresima iz 2020. Kako se ti nosiš s potresima? Može li se čovjek na njih naviknuti? Ili imaš poriv da pobjegneš od njih?

AAÓ: Potpuno razumijem traumatičnost potresa u Hrvatskoj koju spominješ. To je strašno. Mrzim potrese i nikad se na njih neću naučiti čak i ako ostanu ovakvi manje strašni nego vaši u Hrvatskoj. Imala sam poriv pobjeći, pisac može raditi bilo gdje, ali ne želim ostaviti ljude koje volim. Ali nakon puna tri tjedna stalnih potresa vulkan nekih 30-ak kilometara od Reykjavika je eruptirao i potresi su prestali. Sada svi idu gledati erupciju. I nakon što su se svi lijepo ponašali i poštivali pravila ponašanja u pandemiji više od godinu dana ljudi kao da sada žele rizik pa rade selfije u blizini otopljene lave!

  • Htjela bi za kraj priznati nešto kao obožavateljica – meni je „Hotel Tišina“ jedna od najljepših poetično sirovih priča koje sam ikada pročitala. Imala sam osjećaj kao da mi je ostavila modrice na duši! Otkuda si iščupala svu silinu te ranjene nade?

AAÓ: Hvala ti puno na ovim prekrasnim riječima. To što nazivaš „ranjenom nadom“, što mi se iznimno sviđa kao izraz, dolazi iz osjećaja zvanog sućut i mojeg odbijanja da odustanem, da odustanemo, zbog nekih mračnim sila. Osjećam oko sebe puno pesimizma mladih ljudi oko stvari vezanih uz ekologiju i ostalih teškoća suvremenog života. Željela sam pisati o patnji ali u isto vrijeme željela sam da je zaplet put iz tame u svijetlo. To nije priča o tome kako umrijeti nego kako preživjeti. Smatram to puno izazovnijom i interesantnijom temom za pisca – priču o preživljavanju.

  • Dok sam čitala tu knjigu malo me mučilo, čak me bilo sramota, jer sam si mislila da opisuješ strahote rata u ovoj našoj regiji. Da li si imala određenu zemlju na umu? Ili si pomiješala razna ludila i strahote raznih ratova na svijetu? Bila sam zabrinuta jer sam prepoznala neke okrutnosti nedavnog rata na Balkanu, kao da neke okrutnosti nose neku crtu određene kulturne prepoznatljivosti…

AAÓ: Nisam opisivala vašu regiju. Upravo je ovako kako si opisala – pomiješala sam ludila raznih ratova i post-ratnih perioda kojima sam svjedočila a takvih je mnogo. Puno previše. To mjesto ne postoji i može biti bilo gdje i svugdje. Željela sam da to budemo mi, svi mi, u isto vrijeme. Onda naravno, čitatelj je taj koji odlučuje o kojem mjestu se radi. Ali to je roman a roman nikad nije cijela priča nego samo ekstrakt realnosti. Moja metoda je obično da uzmem neke male stvari iz svakodnevnog života i napravim da simboliziraju nešto veće. U tom romanu bila sam zainteresirana i za uobičajenu ljudsku potrebu da nakon traumatičnost rata nađe svoje mjesto, kreira dom. 

  • Svi tvoji protagonisti puni su ožiljaka, kao da su ljudski kintsukoroi (japanska umjetnost popravljanja polomljene ili okrhnute keramike tako da se pukotine ispunjavaju vidljivim zlatnim, srebrnim… ?) što ih čini predivno humanima. Da li uvijek vidiš ljepotu u svemu oko sebe? Otkud ti tako prekrasan mindset? 

AAÓ: U kontekstu mojeg romana „Hotel Tišina“ pozitivno je imati ožiljke. A u svakom slučaju je to i neminovno. Svi imamo ožiljke. To je dio onoga što jesmo. U mojem pisanju, u mojoj potrazi za ljepotom, ona se rađa iz očaja. Potraga za ljepotom je potraga za smislom u često pomahnitalom i ružnom svijetu.

  • „Hotel Tišina“ će uvijek biti na mojoj listi knjiga koje treba pročitati, koje su me promijenile, koje želim ponijeti na pusti otok… Koje su tvoje?

AAÓ: Ja bi na pusti otok ponijela prazni papir da mogu pisati. Ja zapravo ne mogu izaći iz stana bez olovke u džepu. Pisanje je organiziranje kaosa onoga što nazivamo realnošću i pokušaj da se tome da smisao. Pokušala bi svom novom pustom otoku dati smisao. A to se može samo pišući o tome.

Tekst: Iva Biondić

Foto: Auður Avom Ólafsdóttir, Ljevak

0