Sreća na društvenim mrežama, suludi standardi i osobna iskustva: Knjiga ‘Dijagnoza’ potpuno nas je ogoljela

Sreća na društvenim mrežama, suludi standardi i osobna iskustva: Knjiga ‘Dijagnoza’ potpuno nas je ogoljela

Pronaći se u nečemu što pročitamo može biti duhovito, ali nerijetko neugodno pa i bolno. Nova zbirka priča ‘Dijagnoza’, autorice Nade Kaurin Knežević, suočava nas upravo i s onim dobrim i onim lošim u nama samima kroz likove, situacije i dijaloge.

Prvijenac autorice koja je svojim pričama ‘Bosanka u Zagrebu’ i ‘Jel fino? Jel da je?’ već zaintrigirala domaću publiku, predstavljen je jučer u omiljenom nam Botaničaru, a nama je Nada otkrila pozadinu svoje zbirke priča, ideju iza naziva, ali i kako je ‘Dijagnoza’ uopće nastala.

Od 2018. godine počinjete se aktivnije baviti pisanjem. Kako ste i zašto počeli pisati i što je zajedničko svim vašim pričama pa tako i zbirci ‘Dijagnoza’ ?

Ja sam marketinška profesionalka, predavačica i strastvena čitateljica koja je u jednom trenutku dozvolila sebi vremena da istraži pisanje. 2017. godine sam zatrudnila i u jednom radnom rasporedu koji malo više diše, upisala radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića u CeKaPe-u. Krenula sam u to tiho, bez ikakvih ambicija i dozvoljavajući sebi prostor za igru. Radionica je završila, moja Eli je došla na svijet, a ja sam i dalje pisala. I bez obzira na objavljenu knjigu i sve što to nosi sa sobom, taj prostor pisanja ostavljam i dalje uščuvan od ambicija i zaigran. Ono što je zajedničko svim mojim tekstovima je, vjerujem, postupak očuđenja koji je i Maja Klarić napomenula u svojoj recenziji Dijagnoze – „odijevanje već viđenog novim ruhom“. Kopka me naše obično, svakodnevno, a pišući mu pokušavam dati jedan drugačiji pogled, onako sa strane i suptilno pozvati čitatelja/icu da postavi pitanje tamo gdje se pitanja možda do tog trenutka nisu smjela ili htjela postavljati.

“Mjerkamo se međusobno po suludim standardima”

O čemu zapravo govori vaša nova knjiga i što ju je inspiriralo? Jesu li priče grupirane na poseban, tematski način ili se prirodno redaju jedna za drugom?

O životu i svemu što nosi – odnosno pukotinama života koje možemo zatrpati ili pustiti svjetlo kroz njih. Kopkalo me dugo to što lako dijagnosticiramo bolesti – bilo fizičke, bilo psihičke, a recimo normalno nam je da znamo da se životi ponekad žive tužno uživo, a nevjerojatno sretno na društvenim mrežama. Ili da smo godinama u odnosu koji je odavno dao svoje ili da se mjerkamo međusobno po potpuno suludim standardima. O tim pukotinama sam htjela otvoriti razgovore. Dijagnoza nosi 10 priča, a svaka priča 10 poglavlja – F00 do F99 – kao i duševne bolesti i poremećaji ponašanja po međunarodnoj klasifikaciji. Nijedna priča pak ne govori o nijednoj duševnoj bolesti. Šifre su mi dale simboliku i prohodni motiv, a donijele su i novi moment strukturi jer se priče mogu promatrati kao 10 cjelina iako svaki „F“ funkcionira kao svojevrsna mikropriča. Što se samog redoslijeda tiče tu sam odlučila slijediti neki unutarnji osjećaj dramaturgije razmišljajući o čitateljima/cama i kako će se osjećati kroz stranice – uvesti ih na pravi način, dozvoliti im „odmor“ u jednom trenutku, iznenaditi ih u sljedećem. 

Provlače li se kroz knjigu vaša osobna životna iskustva ili društveni obrasci kojima ste svjedočili, a da su karakteristični za Zagreb, Dalmaciju ili Bosnu?

Pišem o našem svakodnevnom tako da su u priče utkana osobna životna iskustva i puno toga što sam vidjela i osjetila. Međutim, ‘Dijagnoza’ je o svakome i o nikome. Jedno je životno iskustvo, a drugo je ono što se događa na papiru u postupku pisanja. Priča koja nosi najviše autobiografskih elemenata i tako su i tragovi namjerno dani čitateljima/cama je ‘Bez tragova nasilja’. U priči se mogu pronaći dijelovi mog iskustva odrastanja kao djevojčica iz BiH u maloj dalmatinskoj sredini. Toj priči sam namjerno dala autobiografski obol jer sam osjetila da ću tako dati na težini temi o kojoj mislim da još uvijek nedovoljno razgovaramo – vršnjačkom nasilju i odnosu okoline prema ljudima koji su na bilo koji način drugačiji. Nevezano uz BiH, Dalmaciju ili bilo koje geografsko područje, mislim da antagonizma  “prema drugima i drukčijima” i dalje ima. I nije uvijek nužno maliciozan, često je nesvjestan, ali je tu. I ne mislim da ga trebamo umanjivati dobrim ili lošim namjerama. Mislim da ga prvo trebamo priznati i onda ćemo tek moći vidjeti što dalje s njim. Moj korak prema priznavanju da se dogodilo i da se događa nešto što ne bi smjelo je upravo u toj priči.

“Antagonizma prema drugima i drugačijima i dalje ima’

Smatrate li da se s likovima i pričama iz zbirke lako poistovjetiti i zašto?

Najčešće mi se čitatelji/ice javljaju s komentarom – prepoznajem se ovdje. ‘Dijagnoza’ je pisana kao svojevrsno ogledalo svima nama. Nekad nam se sviđa ono što vidimo, a nekad bi ga razbili i sakrili, ali nam u svakom slučaju treba i dok se ne pogledamo ravno u oči – nema pomaka. Puno komentara donese i iskreno priznanje da nije ugodan osjećaj prepoznati se, ali da na neki način donosi i određenu utjehu. Tek kad nešto prepoznamo i pritom znamo da u toj kaši nismo sami – možemo uzeti žlicu i promiješati tu kašu, dodati začin koji nedostaje ili odbaciti nešto što nam je zagorjelo.

Zanimljivo je da koristite razne forme za prenijeti priču. Tu su dijalozi, SMS poruke pa i pjesme. Jeste li odabrali te forme da bi tekst postao pitkiji i lakši za čitati ili su vam došle prirodno s obzirom na suvremeno doba u kojem živimo?

Spomenula sam na početku igru. Iako pisanje zahtjeva veliku disciplinu, koristeći različite forme sam i sebi i čitateljima/cama dozvolila upravo to – igru. Priče sam pisala iz prvog lica jednine, trećeg lica, prvog množine, dozvolila pjesmu, crticu, SMS poruku – upravo ta igra je na kraju obogatila simboliku svojevrsnog ogledala u knjizi. Moj stil je oduvijek „dijaloški“, odnosno u dijalozima i njihovoj tihoj drami se najbolje snalazim, a i on mi lako dozvoli da uperim lampu upravo na ono što se nije nužno izgovorilo, a boli, svrbi i smeta. Nisam se brinula o tome hoće li tekst biti pitak i lagan za čitati – u to sam vjerovala otpočetka. Ne kompliciram bespotrebno – upravo najogoljeniji tekstovi imaju potencijal izazvati buru emocija. 

Foto: Lea Bogović, Imprimatur.

Učitati još
Zatvori