Ilina Cenov: ‘Kraj ljubavne priče’ Grahama Greena

Graham Greene: Kraj ljubavne priče

„Kraj ljubavne priče“ sjajan je roman britanskog književnika Grahama Greenea (1904.-1991.), po mnogima jednog od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća. Iznimno plodan autor romana, drama, eseja, filmskih scenarija, čovjek turbulentnog života, čija je spisateljska karijera trajala 60 godina, svakako nije netko koga bismo trebali zaobići.

Uranjajući o ovaj roman, na prvu bismo rekli kako je to klasična ljubavna priča, dakle, malo o ljubavi, nevjeri, mržnji, smještena u London za vrijeme Drugog svjetskog rata. Međutim, ovo je puno više od ljubavnog romana. Trpati „Kraj ljubavne priče“ u isti koš s romanima rozih korica, i naslovima koji uključuju nebo, mjesec, zvijezde, i ostalu romantiku, bila bi pljuska i gosp Greenu i jeziva uvreda ovome djelu. (A, ruku na srce, da je ovo samo ljubavni roman, ne bih ga ja ni čitala, jer takva djela kod mene dolaze u obzir tek kad iščitam sve statističke izvještaje pojave salmonele u slastičarnicama na Jadranu, od 50-ih naovamo).

U svojoj biti, „Kraj ljubavne priče“ donosi nam storiju o piscu Mauriceu Bendrixu, koji se bezglavo zaljubljuje u udanu Sarah. Njezin je muž državni činovnik, opsjednut poslom, suhoparan i dosadan, koji uopće ne primjećuje aferu supruge, iako su ljubavnici zapravo prilično indiskretni. Međutim, Sarah iznenada ostavlja Bendrixa, bez ikakvog objašnjenja, i njih dvoje se ne vide dvije godine, sve do ponovnog, sasvim neočekivanog susreta, i tada nam se zapravo čitava priča otvara.

@ilinacenov

Pratimo najprije strastvenu vezu dvoje ljubavnika, koji kradu svoju sreću (kako bi to rekao Meša), da bismo stigli i do pomalo bizarnog odnosa utjehe, kojeg razvijaju ostavljeni suprug i ostavljeni ljubavnik. Jer, Sarah odlazi i od Mauricea i od supruga, prilično temeljito, neću otkriti na koji način, ali odlazi i stvarno i figurativno, ostavljajući u dvojici muškaraca neizmjerne kratere tuge, svakome iz drugačijih razloga…

Veći dio ovoga romana pisan je u prvom licu, piše Bendrix, koji pokušava otkriti razlog Sarahinog odlaska, pa nam se iskreno otvara u svojoj boli („…kao da sam znao da je jedini način da je povrijedim taj da povrijedim sebe.“). Međutim, on od nas ne skriva svoju bolesnu ljubomoru, pa tako od ljubavne veze ispunjene potajnom strašću, Bendrix dolazi do mržnje prema Sarah („Zašto mržnja ne ubije želju?“). Ali, on nju ipak i dalje voli, iako bi ju rado mrzio…„Kad sam počeo pisati rekao sam da je ovo pripovijetka o mržnji, no sad nisam uvjeren u to. Možda je moja mržnja isto tako nepotpuna kao i moja ljubav.“

Treći dio romana zapravo je Sarahin dnevnik, u kojem nam se sve vrlo jasno otkriva, svi razlozi njenog odlaska… I taj treći dio me tako lupio u glavu (iako sam gledala istoimeni divan film s Julianne Moore i Ralphom Fiennesom iz 1999., i znala sam što se dogodilo i zašto je Sarah otišla od svoje ljubavi), jer je Greene literarni majstor, koji nas kroz vrlo jednostavne rečenice, i u svojoj biti jednostavno pripovijedanje uspijeva odvesti na začuđujuće, i nimalo jednostavno literarno putovanje… A onda nas još uspije i natjerati na razmišljanje, na propitkivanje, na ljutnju, sažaljenje…

 

Graham Green bio je katolik, tako da se kroz njegova djela često provlači katolicizam, ali ne tako da bi se nešto dociralo ne-katolicima. I ovdje ga ima, i pomalo je bizaran: postupak – kazna – osveta – božja kazna – božja osveta – u središtu je zbunjena Sarah, čiji se život stubokom izmijeni zbog obećanja koje je dala Bogu, obećanja koje joj je nezamislivo teško održati, ali ona ipak ustraje. Ni ona, a zapravo ni mi i ne znamo zašto ustraje: da li zbog ljubavi prema Bogu ili straha od prekršenog obećanja danom vrhunaravnom i moćnom biću, jer nije ona baš sigurna u svoju vjeru, da li ju ima, kakva je, kolika je… „Kad bi čovjek mogao vjerovati u Boga, bi li on ispunio pustinju?“ Ali, njeno ustrajanje u apsurdnom obećanju dovodi ju do duboke patnje, pa se ne mogu ne zapitati koji bi to Bog i zašto želio da čovjek toliko pati?

Svatko od nas roman nakon čitanja doživljava na poseban način, možda i jesmo čitali istu knjigu, ali ono što određeno djelo predstavlja meni, ne mora značiti da će predstavljati i tebi. Svatko od nas vidi nešto drugo, „uhvati“ se za nešto drugo, i to je sasvim u redu. I sam cilj svekolike umjetnosti je da nas „prodrma“, da nas natjera na razmišljanje, i baš se to meni dogodilo s ovim klasikom svjetske književnosti. Danima sam razmišljala o likovima, o njihovoj strasti, ljubavi, mržnji, gluposti, nervirala se zbog uvrnutog katoličanstva, koje je bilo produkt bizarnih misli. Ali, „Kraj ljubavne priče“ je divan roman, što zbog samog stila pisanja ( stilski vrlo jednostavno, iako nipošto ne i banalno, kritičari su to nazivali asketskim načinom pisanja, a vrlo slično pisao je i Hemingway), a što zbog provokativne teme. Na kraju me je dotukao, ubio, pomeo i razvalio, i jedino što sam danima mogla bilo je povremeno šapnuti sama sebi: kakav roman… kakav roman…

4