Ilina Cenov: O knjizi Otac od bronce Gorana Tribusona

Gospodinu Tribusonu dugujem veliku ispriku. Naime, dugo (predugo) godina mi je na polici stajalo njegovo sjajno djelo „Povijest pornografije“. Gleduckala sam ga svako malo, i uvijek je bilo: sutra, sutra… I tako godinama. Dok napokon nije došao na red: oduševila sam se i poželjela se „klepit“ tim gigantskim romanom po blesavoj glavi zbog mog prevelikog propusta. Od tada je gospodin Tribuson zauvijek ubilježen na listu autora koje izuzetno cijenim, pratim, i predano čitam, pa mi tako njegov novi roman „Otac od bronce“ ipak nije mogao promaknuti…

Roman počinje povratkom Žaka Kralja iz Austrije u rodni (neimenovani) grad (ako pomislimo na Bjelovar, nećemo pogriješiti). Kralj je nekoliko godina proveo u Austriji, gdje se bavio mutnim poslovima, uspješno balansirajući na rubu kriminala (ako ste se ikad pitali kako točno izgleda pranje love, nakon ovog romana ćete znati…)  Što ga čeka na povratku u provincijski gradić? Pa prvo, mrtvi otac, Kosta Kralj, s kojim nikada nije izgladio nepovratno narušeni odnos; u najmanju ruku blesava tetka, energična stara cura Vukica Kralj; neprežaljena ljubav, Alma, i svojevrsni lik u ovome romanu: rat. Naime, Žak se vraća u kasno ljeto 1991., a svi znamo što je tada bilo… Kad tome pridodamo činjenicu da je Žakov upravo umrli otac bio zaslužni partizan, koji je poslužio kao model impozantnoj brončanoj skulpturi vojnika, koja krasi gradić (u ljeto 1991. više ne možemo upotrijebiti taj glagol…), tada možemo očekivati pravu, mesnatu priču. I bome, to ćemo i dobiti.

Tribuson je na 500 stranica ovoga romana ispleo temeljit mozaik likova i događaja, povezanih do u najsitnije detalje. Smjestivši radnju u kasno ljeto 1991. (ali s „izletima“ i u dalju, jugoslavensku prošlost likova), u omanji gradić (ajmo opet reći Bjelovar), složio je zanimljivu i dinamičnu kulisu, ispred koje svoje uvjerljive uloge igraju brojni likovi; bivši partizani (doduše prilično mrtvi, ali o njima se priča), novoprobuđeni fanatični ustaše, paravojne formacije, koje paradiraju u fantomkama, bivše žene, povrijeđeni muževi, pojavljuje se tragični „kontejnerski lumpenproletarijat“, ali i jedna topla ljubavna priča, koja je eksplodirala neočekivano, i u najnezgodnije vrijeme, kao svojevrsna protuteža sveopćem kaosu koji upravo nastaje… „Da me tkogod upitao kako je izgledala priča o nenadanoj i pomalo zakašnjeloj ljubavi provincijske nastavnice glazbe i bečkog meštra za nejasne poslove, rekao bih da je to bila ranojesenja sonata, puzzle složen od usputnih motela, svratišta, tuđih vikendica i polunapuštenih toplica…“

Ono što je mene posve oduševilo je to što je autor uspio uhvatiti to mučno i kaotično vrijeme kasnog ljeta 91., vrijeme na koje se misli kad se postavlja ono pitanje „disibiodevedesprve?“. E pa u ovome romanu to je vrijeme toliko gusto, toliko opipljivo, dominira atmosfera promjene, očaja, opasnosti, budućeg nečeg što se valja, to vrijeme „u stanju ni rata ni mira“ je sveprisutno i sveprožimajuće. Gotovo da me knjiga bacila nazad u 91., gotovo da sam mogla osjetiti, vidjeti, čuti, namirisati nešto veliko i tamno, ljepljivo, što se tada valjalo brdovitim Balkanom, a što niti danas, nažalost, nije u potpunosti nestalo…

Pa se tako naš Žak čudi svom prijatelju iz mladost, Peri , koji okolo paradira u tko zna gdje nabavljenoj maskirnoj uniformi, uronjen u iznenada pronađenu mržnju prema Srbima: „vidjelo se da ga je neka čudna stvar, ili možda neki čudan stvor, neki njegov demon mržnje, izvukao iz vode u kojoj je mirno plivao i tresnuo ga svom snagom na suho…“ Žak se čudi i jezivim bastardima hrvatskog jezika, tom „novohrvatskom“ koji njemu nema baš nikakvog smisla (srećom, pokazalo se da doista i nije imao smisla, jer ipak ne govorimo dalekovidnica i zrakomlat).

mozaik_knjiga_mk

Naravno, kao i ostali Tribusonovi romani, niti ovaj nije lišen suptilnog gorkoslatkog humora, te brojnih referenci na književnost, glazbu, popularnu kulturu. Tu su i Roy Orbison, i Rolling Stonesi, i Bob Dylan, koji začuđujuće uspješno plivaju (pred)ratnom provincijom, čini se i puno bolje od našeg Žaka Kralja, razapetog između prošlosti, priče o mrtvom ocu, nepovratno izgubljenog vremena, sadašnjosti, koje možda bolje da i nema, i budućnosti koja je u potpunosti nemoguća i neznana…

„Otac od bronce“ impresivan je roman o jednom vremenu, koje nam je svima obojilo živote, roman koji secira, propitkuje, ukazuje, usmjerava, kritizira. Usprkos tome što je od tada prošlo gotovo 30 godina, to vrijeme nam je izuzetno blisko, pa je i samim time ovaj roman iznimno suvremen i autentičan. Možda, ako budemo pametni, napokon i zatvorimo to nesretno poglavlje „disibiodevedesprve?“, jer njegovo neprekidno evociranje nam očito nije donijelo baš ništa dobro. Svakako preporučam da uronite u ovaj beskompromisni, punokrvni, temeljiti roman i dopustite Tribusonu da vas odvede na uzbudljivo putovanje u ne tako daleku, uzbudljivu, prošlost…

Foto: Mozaik knjiga

0