Ilina Cenov: O dosad neviđenom romanu feminističke ikone Simone de Beauvoir

Simone de Beauvoir (1908.-1986.) bila je francuska književnica, filozofkinja, politička aktivistica, feministica i društvena teoretičarka, a vjerojatno je najpoznatija po filozofskom djelu „Drugi spol“, iz 1949., kojim je stekla međunarodni ugled, i koje se prometnulo u okosnicu suvremenog feminizma diljem svijeta. Njezina dugogodišnja, prilično otvorena veza, s filozofom Jean-Paulom Sartreom, bila je primjerom slobode i intelektualne suradnje, a trajala je do njegove smrti, 1980. godine.  

Mi se danas nećemo baviti „Drugim spolom“ (iako ne kažem da ne bismo trebali), već ćemo napisati par riječi o upravo izdanom romanu Simone de Beauvoir – „Nerazdvojne“. Priča je izvorno bila napisana davne 1954., međutim nikada prije nije objavljena. Zašto? Spisateljica nije bila posebno zadovoljna rukopisom, ali ju je dodatno obeshrabrio i sam Sartre, koji je djelo označio kao ne baš pretjerano uspješno. Zašto? E sad, kad zavirite među stranice, nekako vam to postaje jasno… 

Naime, „Nerazdvojne“ je priča o djetinjstvu i mladosti same autorice (u djelu zvane Sylvie) i njezine višegodišnje intimne prijateljice, Elisabeth – Zaze (u tekstu Andrée). Ovo je kratka, dirljiva, melankolična ispovijest o prijateljstvu dviju djevojaka, od susreta u školskoj klupi osnovne škole, dok su obje imale 9 godina, pa sve do tragične Andréeine smrti desetak godina poslije. Sylvie Andrée, od prvoga trenutka kad ju je ugledala, smatra svojom srodnom dušom, prijateljicom, osobom bez koje ne može živjeti, očarana je njezinim buntom i time što je u potpunosti drugačija od svih djevojčica, a kasnije i djevojaka koje poznaje. Shvaćate sada zašto je gospodin Sartre bio nezadovoljan rukopisom? Bit ću do kraja zločesta, pa zaključiti kako je bio jednostavno ljubomoran, što je njegova životna partnerica istinski i bez zadrške voljela nekoga prije njega, i što je, na određeni način, definirajući odnos u njezinom životu, bio upravo odnos s neprežaljenom prijateljicom.

Evo, ne vidim niti jedan drugi razlog da se „Nerazdvojne“ ne tiska i ne čita. Upravo suprotno. Ovaj nevelik roman dotiče se čitavog niza tema, karakterističnih za Francusku nakon Prvog svjetskog rata. Sylvie se divi Andrée, koliko je samosvjesna, slobodna, koliko prvotno ne podliježe nikakvim konvencijama (primjerice, vrlo banalno – Andrée ide sama kući iz škole, što se u to vrijeme smatralo skandaloznim). Pa odmah na početku konstatira: „Potajno sam vjerovala kako je Andrée zacijelo jedno od one čudesne djece čiji se životu poslije opisuju u knjigama.“

Međutim, kako vrijeme prolazi, stvari se umnogome mijenjaju. Sva zagušujuća težina društva, i njegovih tadašnjih konvencija postaje nešto čemu djevojke, i to posebno, začudo, Andrée ne mogu pobjeći – teret religije i neprekidne, sveprožimajuće i sveprisutne grižnje savjesti („Njezin odnos s Bogom zacijelo nije bio jednostavan: nije uspjela sebe uvjeriti u to da je Bog dobar.“), očekivanja obitelji, društvenih pravila, nemogućnosti da čine što ih volja… Sve to dovodi, u određenoj mjeri, i do tragične Andréeine smrti, ali i do Sylvieina puta prema samostalnosti, u kojem možemo prepoznati naznake i buduće feminističke ikone

„Nerazdvojne“ je duboko introspektivan tekst, pisan u prvom licu, jednostavnim, odmjerenim stilom, bez posebnih ukrasa, ali upravo se na taj način najbolje osjeti ta nevjerojatna ljubav koju je de Beauvoir osjećala prema Zazi, i zašto nikada nije prežalila njezinu smrt. Čitajući, po dojmu me neprekidno vukao prema još jednom klasiku francuske književnosti, kultnom djelu „Dobar dan, tugo“ Françoise Sagan iz 1954., ponajprije zbog godine nastanka, ali i zbog činjenice da su oba, usprkos tome što galopiraju prema sedamdesetom rođendanu, itekako aktualna i svježa. 

S obzirom na autobiografski moment, posebno je za istaknuti kako na kraju ove knjige postoje preslike stvarnih pisama koje su razmjenjivale de Beauvoir i Zaza, njihove fotografije, te pogovor posvojene kćeri Simone de Beauvoir, te je čitava priča zaokružena, lijepo opremljena i dodatno interesantna. 

Dakle, da zaključimo: dragi gosp Sartre, nećemo Vas poslušati, i ovome ćemo lijepom, drugačijem romanu pružiti ono što zaslužuje – vrijeme da ga se čita i o pročitanome promišlja. 

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Profimedia.hr

0