Ilina Cenov: ‘I djeca njihova za njima’ divna je priča koja će oduševiti one koji su odrastali u 90-ima’

Posebna čarolija čitanja ogleda se u tome da se svako toliko pojavi neki pisac, i njegovo djelo, koje iskoči iz mora dobrih, odličnih, izvrsnih pisaca/naslova kao nešto vanserijsko, drugačije, posebno… Bez ikakve sumnje, upravo tako – vanserijskim, drugačijim i posebnim – ćemo okarakterizirati i roman suvremenog francuskog pisca Nicolasa Mathieua (rođ. 1978.), „I djeca njihova za njima“, apsolutno zasluženo ovjenčan prestižnom nagradom Goncourt, i preveden na dvadesetak jezika. 

Roman je podijeljen u četiri dijela, od kojih svaki pokriva četiri ljeta,  1992., 1994., 1996. i 1998. godine (završavamo oko onog legendarnog Svjetskog nogometnog prvenstva), nekoliko protagonista, i, tijekom tih ljeta, nekoliko za njih krucijalnih događaja, u procesu pretvaranja mladića i djevojaka u muškarce i žene. Radnja se zbiva u Francuskoj, u fikcionalnom, postindustrijalističkom „…napola mrtvom, čudnovato sklepanom gradu…“, imena Haillange, na dohvat granice s Luxemburgom, što će reći usred uglavnom ničega, i mimo svih onih utabanih turističkih puteva, kojima inače hodočaste turisti očarani prekrasnom Francuskom. E pa, ova Francuska uopće nije prekrasna – zatvorene tvornice, otpušteni radnici (grad radničke klase, gotovo da možeš namirisati nekadašnje jugoslavenske Jesenice, Rašu ili Zenicu), male ili nikakve plaće, oronulost, ugašeni tvornički dimnjaci, valjalo bi možda nekud otići, pobjeći, ali kuda? Kako? Čime? S kim?  

Francuska, 1992. uz zvukove Nirvaninog ‘Smells like Teen Spirit’

U toj i takvoj Francuskoj, 1992., uz zvukove Nirvaninog hita „Smells like Teen Spirit“ upoznajemo četrnaestogodišnjeg Antonyja, koji za beskrajnih ljetnih praznika istražuje okolicu grada, sa nešto starijim rođakom (interesantno, rođak se pojavljuje na više mjesta, pisac mu do kraja ne daje ime, čime mladić postaje svojevrsni simbol odrastanja). Dečki, „…imuni na udese, suviše brzi, suviše mladi, nedovoljno smrtni…“ u potrazi su za uzbuđenjem svake vrste – cure („…poput onih refrena koji vam se vrte po glavi dok ne poludite.“), droga, cigarete, krađa očevog motora kako bi se odvezli na tulum… Zapravo, sve i ništa, pomalo besciljno, previše neodgovorno, ljepljiva vrućina… 

S druge strane upoznajemo ponešto problematičnog Hacinea, sina marokanskog useljenika. Ovdje smo malo prestali mirisati našu tranzicijsku postjugoslavensku svakodnevicu, jer nam Mathieu uvodi onu francusku, zapravo latentno nerješiv i autentično francuski problem – pitanje imigranata. O da, dobri su dok dirniče po tvornicama, i rade ono što svaki pošteni Francuz smatra ispod časti, ali kad ih je tako puno, i kad su tako „problematični“, pa što da se sada radi s njima? 

Simbolik romana – Koliko, kada i kako možeš ili ne možeš pobjeći od svog nasljeđa

Anthony i Hacine isprepliću svoje živote kroz ta četiri ljepljiva, besciljna ljeta, naizgled dijametralno suprotni, međusobno nepovjerljivi, s crtom nasilja koje se proteže ne samo između njih dvojice, već kao svojevrsno nasljeđe dvaju naroda. U svojoj biti, oni su, iako to ne primjećuju, navlas jednaki – jedino što žele je da ne budu kao njihovi učmali, bezizgledni, dosadni, tako prosječni i nezanimljivi roditelji. Ti propali slučajevi, izgubljene ljepote, zdravlja, pameti, ljudi prepuni gorčine i „kuknjavine“ za nekim boljim životima, koje, realno, zapravo nikada i nisu imali. „Kad se sve uzme u obzir, činili su mu se malenima – rastom, položajem, nadanjima, pa čak i nevoljama. Vječno isti obrasci.“ I Hacine dijeli isti prijezir prema roditeljima, on samo želi „…pokazati smjelost, poduzetnički duh i uzeti sudbinu u svoje ruke.“

I upravo je to trik ovoga romana, i upravo je to i simbolika njegovog naslova – koliko, kada i kako možeš ili ne možeš pobjeći od svog nasljeđa, koliko god galopirao, ta slika onoga što nikako ne želiš biti i postati sjedi ti na ramenu… Hoće li doista i djeca njihova za njima? I tako u nedogled…

Priča o odrastanju, mržnji, nadi i drugim prilikama

Nicolas Mathieu piše toliko jednostavno, intenzivno, brutalno iskreno, i tako prokleto, prokleto dobro. On ima tu nevjerojatnu sposobnost da te uvuče u priču, i ti ne želiš i ne možeš van, iako te stalno prati osjećaj da će se dogoditi nešto užasno loše, da će netko od likova napraviti tu kardinalnu pogrešku, nakon koje više nema nazad… Sve ti je tako atmosferično, blisko, toliko poznato, osjećaš mirise, okuse, gustu vrućinu ljeta. I osjećaš sve te likove, sve njihove želje, nade, planove, ali i udarce, razočaranja, ubijanje ideala, želja, snova…

Ovo je punokrvna priča o odrastanju, ali i priča o problemima jedne zemlje ( ova Francuska je gotovo pa tranzicijska, bivša socijalistička prčija, poput naših, nama poznatih balkanskih domovina…), priča o mržnji, ksenofobiji, ali i nadi, ljubavi, prijateljstvu, drugim prilikama i pokušajima. Seks (inače, scene mladenačkog seksa su opisane upravo maestralno, i nipošto nisu ubačene zbog seksa kao takvog, već i same pričaju svoju priču), droga, alkohol, pijanstvo, „polagano prokletstvo“ života, približavanje svega onoga čega su se užasavali. Nema nazad. A ni naprijed. Ili, možda ipak ima? Ako se jako, jako potrudiš? 

„I djeca njihova za njima“ doista je originalna, intrigantna, suvremena priča, bliska posebno nama koji smo i sami bili adolescenti u devedesetima. Ovo je nepredvidiva, neočekivana, surovo predivna priča o pokušajima da život bude nešto drugo, nešto veće, više, jače i bolje, da ne bude tako osrednji, jalov, jednoličan „reducirani i anestezirani život…“ , zapravo životarenje, ono nesnosno čekanje da prođe i završi, cuganje, teve, socijalna pomoć… Tko je uspio ostaviti trag, a tko je ostao samo udaljeno, mutno svjetalce na horizontu Života saznat ćete sami…

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Fraktura, Pexels

1