Dunja Ercegović o #MakeItCount trenutku: Zašto je prekinula uspješnu solo karijeru i osnovala bend

Dunja-Ercegović-Make-It-Count-4

Dunja Ercegović, mnogima poznata kao Lovely Quinces jedna je od najzanimljivijih glazbenica koja se unazad nekoliko godina pojavila na hrvatskoj glazbenoj sceni. U početku smo ju upoznali kao akustičnu kantautoricu, pratili je dok je nizala početničke uspjehe, a onda je na svojevrsnom vrhuncu učinila nešto (mnogima) nezamislivo – okrenula je novu stranicu. U Hrvatskoj gdje je ljudima poprilično teško izaći iz vlastite komforne zone, Dunja je započela nešto novo. Naime, okupila je sve redom vrsne i kvalitetne glazbenike koji već godinama potiho drže alternativnu glazbenu scenu Hrvatske na rangu one svjetske, i osnovala bend. Ne bilo kakav bend već punokrvan, sjajan glazbeni projekt koji je već za prvu svirku imao čast biti predgrupa legendarnim Skunk Anansie na zagrebačkoj Šalati. Kao i mnogima, i njima je ovo trebala biti njihova godina, no kvaliteta, karizma i poseban izričaj koji njeguju, dovest će ih, ne sumnjamo, u “njihovu godinu” čim globalna situacija to bude dozvoljavala. Mi smo ih posjetili u prostoru u kojem redovito održavaju probe i snimaju i produciraju pjesme, a gostoprimstvo, iskrenost, glazbena kvaliteta i skromno samopouzdanje ovog benda, oduševilo nas je i po tko zna koji put uvjerilo da je pred nama jedan veliki glazbeni potencijal. Upoznajte Dunju Ercegović i njezinu ekipu iz Lovely Quinces benda.

Lovely Quinces

Snažna, mlada energična i karizmatična Dunja je od svog feelinga i vjere u ono što radi iznjedrila još jedan glazbeni projekt koji je unazad više od godinu dana doista pravo osvježenje na glazbenoj sceni. Bend čine perspektivni glazbenici (o kojima ćete ubuduće jako puno čitati) Anja Tkalčec, Leonard Klaić, Dimitrije Đokić, Mark Mrakovčić i Dunja koja nam je odgovorila na nekoliko pitanja i upoznala nas s onime što rade.

  • Kako je došlo do toga da si iz solo karijere odlučila započeti nešto novo i okupila bend? Obično to ide obrnutim redoslijedom.

Oduvijek sam bila otvorena prema ideji da okupim bend. Ovaj solo setup koji sam imala prethodnih nekoliko godina je bio nužan zbog mog stasanja u izvođačicu koja se može sama nositi s publikom i pozornicom, a i iskreno išla sam malo linijom manjeg otpora jer se nisam htjela baviti s logistikom dogovaranja proba s više osoba, prilagođavanja datuma turneja oko svačijeg rasporeda itd. Također sam smatrala da je jako teško pronaći ljude s kojima mogu imati tu željenu dinamiku i da smo svi na istoj razini što se tiče kreativnosti, žanra i energije. Nisam htjela imati plaćenike već da okupim ljude koji zaista žele da budemo tim i koji mogu doprinijeti pjesmama. Volim kakvu veličinu zvuka mogu dobiti s bendom i naravno – difuziju odgovornosti.

Dunja-Ercegović-Make-It-Count-2
  • Slušaš li sebe često i je li to bio slučaj s ovim trenutkom osnivanja benda?

Prije samog okupljanja benda, ja sam zapravo bila spremna staviti ovaj projekt ”on hold”. Nisam više osjećala strast i entuzijazam kao na početku te sam imala općenito nekakvo zasićenje. Osjećala sam čudan pritisak koji se nagomilavao jer sam se počela opterećivati oko stvari do kojih je svakome tko se bavi glazbom stalo, a to je broj lajkova, pregleda, dijeljenja… Znala sam da je to možda bedasto, da brojke obeshrabre, ali to je ono za što se uglavnom ljudi hvataju kada žele sami sebi racionalizirati koliko su uspješni tj. bezuspješni. To nije ništa novo, znam dosta svojih glazbenih kolega koji istu bitku vode. Zato sam najavila i odradila svoj zadnji solo koncert u Zagrebu. Nedugo nakon toga, dobila sam poziv da budem predgrupa Skunk Anansie i instinktivno mi je došlo da pristanem, ali pod jednim uvjetom, a to je da imam bend za tu priliku.

  • Tko sve čini bend Lovely Quinces i kako ste se baš vi okupili na jednom mjestu?

Kao što rekoh, okupili smo se isključivo povodom tog dogovorenog koncerta. Prvu osobu koju sam nazvala je bio Leonard Klaić, bubnjar iz She loves Pablo jer smo u to vrijeme dosta surađivali i znala sam da je jedan od boljih na sceni (ipak sam fan). Nije mi zapravo bilo teško odlučiti koga ću pitati da sa mnom svira jer sam već toliko dugo u toj sceni da znam kako tko svira i kakav je tko privatno. Anja Tkalec, basistica iz Punčki je jedna od najcool osoba koje znam i nevjerojatno talentirana. Dimitrije Đokić gitarist, također iz She loves Pablo, je bio idealan izbor jer osim što masno svira gitaru, ima odličan glas pa mi je mogao ujedno biti i back vokal. Što se tiče Marka Mrakovčića, koji uvijek bio u ulozi mog producenta, znala sam da ako njega dobijem kao prvu gitaru, da sam zapravo dobila na lutriji jer je jednostavno glazbeni genijalac i to svatko može potvrditi. Mogu sa sigurnošću reći da mi mnogi zavide na ovoj postavi i da smo na neki način dream team… Oni bi to bili i bez mene, moram napomenuti.

  • Premijerno ste nastupali upravo kao predgrupa velikim Skunk Anansie, kakav je to bio osjećaj?

Na mahove dosta zabrinjavajuće, pa onda neko ludilo i uzbuđenje u kombinaciju s tremom. Prvenstveni je problem bio to što nismo imali puno proba, a to nam je bio prvi koncert ikada (tada smo mislili da je i zadnji). Meni je bilo teško možda prepustiti tu kontrolu i znala sam da moram imati povjerenja u njih jer više ništa nije ovisilo sve o meni. Također, znam da smo se popeli na pozornicu i da je sve prošlo nekako u magli jer to tako obično bude kada krene pumpati adrenalin, ali pri silasku s pozornice svi smo znali jednu stvar, a to je da ne smije stati na ovome. Mnogi su rekli da je bilo odlično za prvi koncert i da izgledamo dosta uigrano te kao da sviramo već sto godina.

  • Kako funkcionirate u bendu, tko vodi glavnu riječ?

Lako je za pretpostaviti da ću ja biti možda vođa benda i tjerati vodu na svoj mlin, ali imam dojam da je neka demokracija. Ne silim ih na išta što ne žele raditi i želim se prilagoditi njihovim rasporedima jer mi je bitnije da imam ove ljude oko sebe nego npr. da imamo probu svaki drugi dan. Dosta smo ležerni po pitanju svega, što se može smatrati manom, ali ne mogu reći da nismo strastveni. Jedva sam dočekala da sudjelujemo u kreativi i da ne radim isključivo sama pjesme. Od prve probe smo znali da imamo jako dobru energiju zajedno i da nam je zabavno, što je najbitnije. Imam osjećaj da s njima ponovno upoznajem vlastite pjesme jer svatko pridonese neku im drugu dimenziju.

  • Što vam najviše nedostaje u ovim vremenima kad nema koncerata?

Nedostaje nam taj drive koji dobijemo na pozornici jer to je bolje od ičega. Ako smo u ulozi slušatelja, onda nam nedostaje vidjeti to kod nekog drugog. Otkad je počelo ovo ludo razdoblje, postala sam jako uspješna u izbjegavanju razmišljanja o tome, te se pokušavam zaokupirati nekim drugim stvarima kao i svi ostali te čekati bolje dane.

  • Imate li glazbene uzore ili se vodite osjećajem?

Poprilično se slažemo oko glazbenih uzora no ne dopuštamo da nas to ograničava u zvuku. Najviše smo inspirirani s tim nekim garage, indie rock zvukom 90-ih te u produkciji više naginjemo zvuku Sonic Youtha, Pixiesa itd. Osobno, volim melodične gitare, upečatljive gitarske riffove koji su istodobno u pjesmi hookovi, višeglasje i da ima nečeg prljavog, masnog. Ne smeta mi da malo plivamo žanrovski, najbitnije je da je iskreno i da bude možda ”bigger than life”.

  • Gdje se vidiš za 7 godina, kakvu bi glazbu još voljela raditi?

Znam da uvijek novinare zanima budućnost, ali ja nisam presposobna pričati o njoj. Možda to zvuči egzistencijalistički i pretenciozno, ali bolje funkcioniram kad samo pustim da se stvari dese. Ono što znam je da želim raditi glazbu koja nekome nešto radi, nebitno koji žanr. Trenutno sam u snimanju drugog projekta koji naginje elektro popu. Najbitnije mi je da se igram i da sve proizlazi iz iskrenog mjesta.

  • Multiinstrumentalistica si i pjevaš, gdje pronalaziš inspiraciju?

Apsolutno nigdje. Za mene to ne postoji u klasičnom smislu, ne vjerujem toj romantiziranoj priči o inspiraciji koja samo onako dođe nekome dok se ta osoba šeće parkom i gleda psa kako spava na suncu. Ako netko ima takva iskustva, onda sam jako zavidna na tim brojnim šetnjama i svemu što proizašlo iz njih. Znam nekoliko mjeseci biti u hibernaciji, doslovno ne radeći ništa, ne uzimajući gitaru u ruke i pretvarati se da glazba uopće nije dio mog života dok mi ne pukne film. Obično u tom trenutku pucanja filma, uzmem gitaru i tandrčem pola sata dok se ne obeshrabrim. Ako se u tih pola sata ništa ne desi, spremna sam još neko vrijeme otići u hibernaciju. Zato se nakon 7 godina, ne mogu pohvaliti s nekim velikim opusom. Imam mobitel pun nekih snimki s nazivima poput EODJGOR, NOOVA, NOVAA2, ali jako malo pjesama s kojima sam dovoljno zadovoljna da ih privedem kraju te objavim. Samokritična sam i nakon svake gotove pjesme imam strah da je to zadnja koju ću napisati jer ne vjerujem da ću imati dovoljno kreativnosti za sljedeću. No, nije to ništa čudno, vjerujem da se dosta njih može prepoznati u ovome.

  • Karizma je svakako važan faktor uspjeha u bilo kojem umjetničkom zanimanju, jesi li oduvijek bila drugačija od drugih?

Haha! Mogu priznati da jesam u nekom postotku (zdravom!) egomanijak, ali mi je jako teško sebe percipirati drukčijom od drugih. Upravo je to razlog zašto toliko nepotrebno pričam na koncertima. Sam taj setting, da sam na uzvišenom terenu i točka fokusa brojnih ljudi dok sviram, je za mene izrazito neugodan jer znam da u tom momentu se možda desi nekakva mistifikacija. Uporno želim prijeći taj nevidljivi prostor između mene i publike te im se približiti tako što pričam dosta sramotne anegdote između pjesama kako bi razbila tu iluziju. Bude dosta smiješan taj kontrast jer se doimam drugom osobom kad pjevam i kad pričam. Mnogima se to ne sviđa i savjetuju mi da ostanem misteriozna i pustim pjesme da pričaju za mene te u neku ruku bi voljela to, ali za mene je to možda previše igrokaz i fabricirano.

  • Njeguješ vintage retro stil, kakvu odjeću najviše voliš kupovati i imaš li neki modni uzor?

Već vidim svog dečka kako koluta očima na ovo pitanje i moj odgovor. U zadnje vrijeme me čak prošla ta želja za kupovanjem, što nije čudno s obzirom na to da mi je relacija uglavnom kuća-pos(a)o-kuća i da vrijeme uglavnom provodim u pidžami jer ne izlazim baš van, ali nekada u dobra stara corona free vremena sam voljela pohoditi sekiće (iz milja second handove). Ideju za odjevne kombinacije više dobijem iz filmova koje gledam nego zbog trendova. Film Hakeri s Angelinom Jolie ili Kill Bill bi me natjerao da obućem usku majicu s nekim kineskim zmajom, crne čizme na platformu i kožne hlače. Eto, to je moj modus operandi. Što se tiče uzora, to je prilično već izlizano pa neću spominjati, osim sestre Brigite Ercegović koja ima odličan stil.

Dunja Ercegović Make It Count naslovna
  • Tko je Dunja u slobodno vrijeme? Kako ga najviše voliš provoditi?

Dunja. Kada bi postojalo više nas, onda bi vjerojatno bilo vrijeme za posjet psihijatru. Slobodno vrijeme provodim kao svaka druga osoba, kao što sam navela prije, u stvarnosti (van Instagram umjetne sfere u kojoj sama nažalost sudjelujem) bingeam serije, tjeram se ne izgubiti naviku čitanja knjiga, gledam pasivno-agresivno gitaru koja mi stoji u kutu sobe, maltretiram partnera, umislim da sam Martha Stewart pa mi zagori kolač itd. No, da ne ispadne da se cijelo vrijeme umanjujem… jako zanimljiva stvar na kojoj radim u zadnje vrijeme, s još troje ljudi, je jedan perspektivni startup zvan Museit o kojem vam možda jednom drugom prilikom ispričam više.

#MakeItCount

  • Koji je tvoj #makeitcount životni moment? Postoji li neka odluka koju si donijela, a da ti je promijenila život?

Za mene je #MakeItcount moment kada biram koju kanticu sladoleda ću odabrati. Vjerujem da svaka odluka ima potencijal da ti promjeni život naglavačke, nekad je to banalna odluka poput vraćanja doma 5 minuta ranije od predviđenog. Lako je definirati one bitne prekretnice, kao što je to za mene bila odluka da objavim svoju prvu pjesmu koja je napravila domino efekt, očito dovoljno jak da sad trenutno o tome filozofiram u ovom intervjuu. Naravno, svijest o tome da svaka odluka, koliko god mala, može promijeniti tok stvari. Može biti nekada malo zastrašujuća, ali ne bi trebala ikoga sprječavati da se samo prepusti i vjeruje svojoj intuiciji.

Dunja-Ercegović-Make-It-Count-6
  • Opiši neku situaciju kada si unatoč svemu vjerovala svom filingu i ostala vjerna sebi, a da je na kraju upalilo?

Bilo je sigurno mnogo takvih situacija, ali ona koja mi sad trenutno pada na pamet je to što sam poprilično naglo ušla u cijelu situaciju gdje idem na turneje, snimam pjesme, sviram pred velikim brojem ljudi, dok sam još studirala. Zbog životne odluke da više ganjam glazbenu karijeru, fakultet je dosta patio i nažalost dosta dugo sam bila studentica, no znala sam da ako ne krenem u to punom snagom da ću možda propustiti velike stvari. Studij sam završila, a iza sebe imam dosta dobrih uspomena i dostignuća koja su opravdala tadašnju #MakeItCount odluku.

  • Make It Count je i osobna odluka, obećanje sebi da ćemo slušati sebe, zašto je važno vjerovati u sebe?

Vjerujem da treba biti realan, ali ne dopustiti cinizmu da te spriječi da nekada isprobaš učiniti nerealne stvari. Trenutci sumnje su prirodni i po mom mišljenju čak i potrebni, ali time je sve slađe kada se zaista usudiš i kada vjera u sebe prevagne jer svi volimo čuti to: ”UNATOČ TOME” ta osoba je uspjela. To je ono što čini dobru priču.

Foto: Sanja Tušek

0