Foto priča: Ingrid Divković

ingriddivkovic1

Sanjar i borac, žedna snova, istine i ljubavi, tako samu sebe opisuje Ingrid Divković.

Svi mi na neki način trebamo izbaciti iz sebe ono što osjećamo, neki to rade kroz glazbu, sport, hobije… Neki poput mene to rade kroz fotografiju, a Ingrid – kroz riječi. Na jedan njezin citat naletjela sam slučajno, doslovno sam se spotakla o njezine riječi koje su me osvojile i koje su zaslužne za to da se Ingrid našla u glavnoj ulozi moje nove Foto priče.

U životnom razdoblju kad je bila nezaposlena skupila je sve svoje stvari u jedan kofer, odselila na Tenerife i pisala, pisala, pisala. Za njezin ‘boom’ zaslužni su, uz neupitan talent, i društvene mreže koje su joj omogućile momentalnu interakciju s čitateljima koji su masovno dijelili njezine citate, i priča se počela kotrljati u pozitivnom smjeru. Danas su iza Ingrid dvije uspješne knjige, ‘J..e li vas ego?’ i ‘Knjiga za divlju ženu’, a ona uživa u činjenici da može raditi ono što voli i pritom od toga živjeti – ima li išta bolje?

ingriddivkovic10

Ukratko – tko je Ingrid Divković?

Tko sam ja? Ja sam sanjar i borac u isto vrijeme. Nikako nisam ono što drugi očekuju da budem, još sam manje ono što očekujem od sebe same. Ja sam samo netko tko je oduvijek bio žedan snova, istine i ljubavi.

Tko si htjela biti kad odrasteš?

Ne sjećam se da sam ikada htjela odrasti. Sve što se sjećam jest da sam voljela knjige i olovku i da sam u očima svojih vršnjaka oduvijek bila drugačija. Eto, to sam valjda htjela biti kada odrastem, drugačija.

ingriddivkovic3

Kako je došlo do toga da si odlučila pisati?

Kad je riječ o životnom pozivu ne postoje odluke koje se donose unaprijed i s nekim zadanim ciljem. To se jednostavno dogodi. To se meni dogodilo. Taj je ‘poziv’ došao iznutra. Tu ne postoje natječaji, intervjui, razgovori za posao i kvalifikacije. Toga nema i to je ono što plaši, ali i ono što oslobađa. Tu ste sami. Pa ili preživite ili počnete živjeti.

Kako si odlučila o čemu ćeš pisati?

Nisam ja ta koja je odlučila, Svemir je taj koji je odlučio umjesto mene. Osobno smatram da pisci nisu ti koji donose odluke već to učini netko drugi, netko veći. I ne, ne mislim na izdavače (smijeh). Barem to kod mene nije slučaj. Nebo se potrudi utkati u pisca poruku koja mu je tom pričom unaprijed zadana. Da mi je itko ikada rekao da će moja prva knjiga biti o Egu rekla bih mu da nije normalan. A to isto mislim i za drugu knjigu. Tko zna kakva će biti treća. Kod odabira teme blogova nešto je drugačija stvar, tu razmišljam o temama, no i tu se također povodim emocijom, nikako ne racijem.

ingriddivkovic2

Najdraži ulomak iz knjiga?

Neka za ovaj intervju to budu misli iz ‘Proroka’ autora Kahlil Gibrana i G.G. Marquesa i njegovog oproštajnog pisma koje naprosto obožavam.
“Volite jedno drugo, ali ne stvarajte okove od ljubavi. Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasništvo. Jer samo ruka Života može obuhvatiti vaša srca. I budite zajedno, ali ne preblizu jedno drugome, jer i stupovi u hramu odvojeno stoje, a ni hrast, ni čempres ne rastu jedan drugome u sjeni.”

“Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svakom minutom koju provedem zatvorenih očiju, gubim šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore, … Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica… Bože moj, kada bih imao jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u Ljubav. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti… Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom… Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi…”
G. G. Marques (oproštajno pismo)

ingriddivkovic8

Kako je nastala tvoja prva knjiga ‘J..e li vas ego’? I zašto baš taj naslov?

O gospodinu Egu se zaista puno govorilo, ali i pisalo. To je tema koja je toliko kompleksna, a u isto vrijeme i toliko konkretna da bi se o njoj moglo pisati još godinama i da bih i nakon toga ostala nedorečena. O nastanku moje prve knjige uvijek kažem isto. Nastala je u ljeto 2013., napisana za 13 dana (što se ispostavilo nije nesretan broj, čak naprotiv!), a gospodin Ego, kako ga od milja volim zvati ispao je pravi gospodin, skoro pa džentlmen pa mi dozvolio da uživam u svim lijepim stvarima koje su se događale nakon što sam ga pustila u svijet.

Knjiga je nastala iz moje strogo unutarnje potrebe. Ja sam se ovom knjigom željela izliječiti, takoreć osloboditi nekih demona koji su živjeli u meni, nekih loših iskustava i loših ljudi. Željela sam se osloboditi onoga što me sputavalo svih tih godina kada sam se tražila, i kada nisam znala gdje i kako. Pisanje mi je pomoglo da ponovno pronađem sebe. Da nakon duge šutnje pustim unutarnji glas, unutarnje biće, i da prepoznam sve ono skriveno u sebi. I ono najbitnije, da naučim reći NE! onda kada je svijet od mene očekivao DA!

A zašto baš taj naslov? Recite mi, vidite li ijedan drugi naslov na knjizi nakon što je pročitate? Ako vidite, javite mi, rado ću ga promijeniti (smijeh).

ingriddivkovic6

Druga knjiga ‘Knjiga za divlju ženu’… Tko je divlja žena? I zašto je divlja?

Nakon gospodina Ega, svih turobnih i teških životnih situacija, na scenu života stupa ona, Divlja žena, vesela i strastvena, plaha i neobuzdana. Ona koju možda niste očekivali, ali koja dolazi, tiho i polako, poput vučice, na vršcima prstiju. Dolazi podsjetiti nas tko smo bile, tko smo sada i tko ćemo tek biti. To je Divlja žena.
A zašto je Divlja? Zar postoji razlog za Divljinu, za slobodu, za let? Zar postoji razlog za život izvan nametnutih nam okvira, pravila, etiketa? Zar nam treba ikakav razlog za život, i to onaj u punom smilu riječi. Život mislim– ne poluŽivot.

ingriddivkovic7

Koliko su društvene mreže odigrale ulogu u tvom životu i pomogle ti da se razviješ u smjeru pisanja?

Odmah ću reći – veliku ulogu. Ja sam zaista oduvijek osjećala da sam predoređena za samotno zanimanje kao što je pisanje, no društvene su mi mreže omogućile da se u toj samoći i tom rudniku neizgovorenih misli ne osjetim tako usamljenom i tako dalekom od svijeta, štoviše, društvene su me mreže na neki svoj čudan način približile svijetu, približile ljudima, na način da kada napišem svoju misao i objavim je na Facebooku ili Instagramu primjerice, ja istoga trena dobijem povratnu informaciju/emociju od svog čitatelja ili čitateljice. U tom trenu ja ne upoznajem samo svog čitatelja već i sebe kroz njega, osjetim njegovu sreću ili tugu, osjetim sva stanja koja su svakome piscu potrebna da se razvija, stvara i da naposljetku živi.

To je zaista prekrasan osjećaj i može vam dati veliku motivaciju i biti veliki vjetar u leđa. Ja na tom vjetru plovim već neko vrijeme i osjećaj je izvandredan, no dakako, nosi i veliku odgovornost.

ingriddivkovic9

Živjela si na Tenerifima – kako je došlo do toga?

Došlo je kao i sve u mom životu, odjednom, spontano i potpuno neplanski. Naime, prošle smo godine moj partner i ja za vrijeme zimskih mjeseci posjetili otok Tenerife i oduševili se divnom prirodom, no još divnijom klimom. Vratili smo se u Rijeku, očito pod velikim dojmom, pričali o otoku i o tome kako je tamo život prekrasan (čitaj: bez stresa i vrlo opušten) i onda smo doslovno preko noći donijeli odluku o selidbi na Tenerife. Ja sam tada bila bez sigurnog posla u Rijeci, odnosno već sam tada radila kao freelancer pa mi preseljenje nije predstavljalo problem, a nije ni mom Daliboru koji se kao fitness trener sve više okrenuo online poslu. Dakle, koferi su se spremili u rekordnih dva dana. No, na otok se nismo odselili sami. S nama je naravno letio i naš labrador Max koji je na otoku živio kao kralj. Točnije, još uvijek živi. Max se u HR vraća koncem kolovoza. I eto. To je uglavnom to. Naša avantura zvana Tenerife trajala je punih godinu dana, i to vrlo intenzivnih godinu dana. Iz te smo avanture naučili zaista puno, a o iskustvima i emocijama koje smo proživljavali imali ste priliku čitati na mom službenom blogu Ingriddivkovic.com.

ingriddivkovic11

Što bi poručila mladim ljudima koji se još traže i nisu dovoljno hrabri osloniti se na svoj talent i krenuti u novu avanturu?

Mladim ljudima koji se još uvijek traže poručila bih da uživaju u tom ‘traženju’, jer je to najljepši put na koji će ikada krenuti. Poručila bih im i to da u toj potrazi budu strpljivi, i da slijede svoj unutarnji glas čak i onda kada svijet kazuje suprotno, i da se u tim velikim životnim potragama povode srcem, a ne razumom. Rekla bih im i to da ne zaborave – istraživati! Učiti! Kucati na vrata! Lupati ako treba. Rekla bih im puno toga, ali nikada im ne bih rekla da odustanu.

ingriddivkovic4

11. Za kraj poruka?

Znaš li što ja želim?
….želim da mi obećaš. Da nikada nećeš prestati težiti divljini i osobnoj slobodi. Da ćeš biti sretna i nesputana. Svjesna sebe, svojih potencijala, želja i potreba. Da ćeš treperiti strašću. I da ćeš u toj strasti koračati svojim, a ne tuđim koracima. Želim da mi obećaš. Da ćeš biti dovoljno snažna da svoje snove održiš živima. I da ćeš voljeti sebe. I da ćeš držati sebe. K’o kap svete vode na dlanu. I da ćeš težiti iskrenim prijateljstvima. I da ćeš se trgati, letjeti i plesati. Želim da mi obećaš. Da ćeš se oslobađati navučenih okova. Da ćeš zaboravljati i puštati. Da ćeš zapamtiti da bez sebe ne možeš. I da se nećeš dati nikada za šaku ničega. Želim da mi obećaš. Da ćeš širiti ljubav koja će blagosloviti tvoju dušu. Ali najviše od svega želim da mi obećaš. Da ćeš voljeti. Cijelim svojim bićem…

Tvoja Ingrid.

ingriddivkovic5

Foto: Rajna Raguž (RRVizual)

Posebna zahvala Divas café baru i bistrou na ustupljenom prostoru za snimanje.

0