Srđan Sandić: Filip Šovagović

“Cigla” koja odnedavno pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića igra u Gavelli, odavna je prepoznata kao jedna od najznačajnijih hrvatskih drama ’90-ih, ipak, zanimljivo, nije nikada postavljena u Zagrebu, iako je mjestom radnje, duhom i specifičnim humorom smještena na zagrebačku periferiju. Tako je bilo do nedavno.

Teatar u Frankopanskoj, na čijem je trenutnom repertoaru i Šovagovićeva hit-predstava “Tesla Anonimus”,i Ciglom je, čini se, oduševio svoju publiku. Mani Gotovac, inače među prvim intendanticama koja je prepoznala Šovagovićevo dramsko autorstvo, nakon predstave mi je rekla kako joj je upravo nevjerojatno na koji način ovaj tekst i danas jednako relevantno zvuči, svaka rečenica, svaka ideja….

‘Cigla’ je i generacijski komad, pisao je onomad Jurica Pavičić. On neuvijeno, čak grubo govori o onome što se katkad naziva ratnom generacijom, dok sam autor progovara jednim od svojih likova: “U godinama kada sam trebao postati gospodar svoga vremena, nevrijeme se nije smirilo danima. (…) Još prije odlaska na front tinjala je neka šansa za mene. Ali onda smo zalutali u minsko polje. I kad kažem živčani slom, u te dvije riječi nema ničega. To se jednostavno ne može opisati. Moj se ja tada potpuno pogubio u svim tim ja, ti, on, mi, vi, ovi, oni, njihovi, naši…”

O komadu, ulozi pisca, glumi, režiji razgovarali smo s ovim svestranim umjetnikom: glumcem, muzičarom, redateljem, piscem – Filipom Šovagovićem.

Za one, manje upućene, biografija našeg sugovornika kaže da je dotični rođen u Zagrebu, 13. rujna 1966. godine. Nakon završetka srednje škole upisuje studij glume, a kasnije i TV i filmske režije na ADU u Zagrebu. Radi kao kazališni, televizijski i filmski glumac, te filmski, kazališni, video i Internet redatelj, scenarist, producent i gitarist u bandu.

Napisao je kazališne i radijske drame: Zvonimir Zajc, 1994.; Cigla, 1999.; Ptičice, 2001.; Festivali, 2003.; Jazz, 2004.; Art in science, 2015,; Jaki u slabosti, 2018.

Tekstovi su mu postavljani u Splitu, Sarajevu, Zagrebu, Subotici, Slavonskom Brodu, Beču, Osnabrücku, Konstanzu, Bonnu, Santiago de Chileu, Bombayu…, a prevedeni su na talijanski, engleski, njemački, slovački, španjolski, maharathi i druge jezike. Autor je predstava Ilijada u svemiru 2001 (2008.) i Tesla Anonimus (2017.), monodrame Stanje nacije (2006.) te sms romana Život je gluh (2004). Scenarist je i redatelj dugometražnih filmova Pušća Bistra (2006.) i Visoka modna napetost (2014.), kao i mnoštva kratkih filmova. Igrao je u mnogobrojnim kazališnim predstavama, kao i u nizu igranih filmova te TV-filmova i serija.

Sinkronizira Disneyeve, Pixarove, Sonyjeve, Dreamworks i ostale crtiće. Filmskom, televizijskom i Internet produkcijom profesionalno se bavi od 2006. godine. Urednik je i producent u Zona sova. Živi i radi u Zagrebu.

Trideset tri godine studija glume, tj. toliko si ju ti studirao. Zanimljivo je to jer se iz primjera američkih škola glume vidi da se ona može jako kratko „studirati“. Ili pak cijeli život, ali ne mora se to obrazovanje institucionalizirati….Zašto si ti tako dugo studirao? Radio si uz faks? (smijeh)

Akademiju sam upisao 1984., a završio sam je 2017. Na zadnjim ispitima sam pokušao odgonetnuti zašto se to desilo. Bilo je tih ispita na kojima sam se totalno osramotio, dobio dvojke, to u boljem slučaju, pa nisam htio dalje studirati. Pustio sam da se dogodi proces koji se evo i dogodio. Nešto sam, čini mi se, odgonetnuo oko teorije glume, u smislu, možemo li reći da se radi o glumi i onda kada je nema. Da li glumca određuju i uloge koje nije odigrao? Ta si pitanja možeš kao glumac uvijek postaviti. Gdje su granice?

Moje iskustvo je da naši glumci znaju malo ili ništa o teoriji glume gdje zapravo ispada da to očito i nije najvažnija stvar za spoznati u procesu postajanja glumcem, ipak – tko su tebi najvažniji autori?

Ulovio sam se da sam u problemu prema Brechtu. Glumac bi trebao biti misleće tijelo gdje je zapravo oko njega sve politika, a Brecht tvrdi da je sve politika. Ali nije sve politika, nešto je i ljubav. Ne znam ništa o teoriji geste, grimase, volumena glasa, govora iz dijafragme i slično.

Ali u spektru političkih konstelacija shvatio sam da privatni otpor prema politizaciji glume istovremeno i ima i nema smisla. Manipulacija će se dogoditi svima, a ne samo glumcima, koliko god se ti opirao tome. Neće samo u slučaju ako si ti taj glavni manipulator. Ja ne živim od biografije koja će se sastaviti nakon moje smrti.

U međuvremenu se tu događa jedan kompleksan život koji traje neko dulje vrijeme. Poruka dramskog pisca ne mora biti ono što dramskog pisca okupira privatno, tu je uopće teško odgonetnuti razumije li tu poruku kritika ili publika isto. I još imate ovu i onu publiku, klince, penzionere, sindikat, krimose, malograđane i aktiviste. Kazalište je neka vrst poezije u dijalogu, to bi ono moralo biti, neovisno o tome radi li se o angažiranom kazalištu ili ne.

Ti se kao glumac možeš provući kroz proces, a da ne misliš da te se sve to pretjerano tiče, hoću reći, ne doživljavam se pretjerano ozbiljno. Ja nemam nikakvu moć, a i da je imam ne znam što bih s njom. Što sam stariji, sve više stvari zadržavam za sebe.

U režiju ulaziš kao formirani glumac, u tvom se tekstu to vidi. Kada glumac postane pisac ili redatelj, često se vidi veće poštovanje prema dijalogu. Suvremeni pisci sve više vole monološke seanse. Koja je tvoja motivacija bila?

Stari mi je dao adaptaciju jednog Beckettovog romana i kada sam to pročitao, zaželio sam detaljnije proučiti Becketta. Cijela monodrama bez interpunkcije. Neki se mostovi u Irskoj zovu po Beckettu, jesi znao to? Moram priznati da sam to htio vidjeti u kazalištu. Nakon 90-ih sam se počeo time baviti.

Napisao sam par monodrama, savladao ih, a sjećam se da je Čadež tada pisao o mojoj lošoj izvedbi. Režija je, ne znam kako to reći, možda zakulisnija, u odnosu na sve drugo čime se bavim. Redatelja uvijek pitaju što misli o nekom predsjedniku neke države naprimjer. Ili ga ne pitaju, pa on to sam negdje vrisne. Nakon filmova koje sam radio kao redatelj pitali su me svašta, kao podrazumijeva se da sam razmišljao o Trumpu i Putinu, tu se traže svakakvi stavovi. Nemam uopće nikakvo mišljenje o tome, pa valjda zato i nisam neki redatelj. Skupio sam jako malo režija. U međuvremenu prošao sam na natječaju za razvoj scenarija, to me fakat začudilo. Sljedeća točka bi bila prijaviti razvoj projekta Cigle kao dugometražnog igranog filma. Odugovlačim s tim.

Cigla je napisana krajem devedesetih? Što su joj okolnosti “dale”?

Da, pisao sam je od početka devedesetih. Okolnosti su mi omogućile rasplet i zaplet. Bio je to integralni dio nekog drugog teksta. Pisao sam ju kao scenarij za film.

Što se najviše promijenilo? U tekstu, u priči, u tvom odnosu prema tom tekstu?

Mi želimo objasniti da se promijenilo sve i da se nije promijenilo ništa. Ovisi iz koje perspektive sve to gledaš. Htjeli smo ga sačuvati koliko god je to moguće, u ideji da ljudi koji su se tu zatekli nisu znali što ih je zateklo. Mijenjali smo neke dijaloge. Skratili smo tekst.

Sudjelovao si u procesu? S čim si intervenirao?

Dramaturg Mihanović bi me nazvao i rekao: “Čuj daj nam napiši što, recimo, Stanko misli o Adamu.” To su dva buraza iz drame. To je bio zanimljiv proces. I da me sad pitaš što je Cigla, ne bih znao izanalizirati. U smislu kritike. Jako mi je teško to. I sam ne kužim ni gdje je poanta ni gdje je katarza. Radio sam dugo na tome, i s teškoćom i s lakoćom.

Što je najvažnije za tekst, za dramu? Dinamika?

Shvatio sam u filmskoj montaži da svi uvijek kažu da imaš genijalan materijal. Nitko nikada nije imao loš materijal.Teorija je da ti film drži sedam genijalnih scena, neki super glumac ili glumica, ili nadrealističan kraj. I onda se sjećam kada sam radio Pušću Bistru da sam imao tri super scene, ali bio je problem kaj s njima, kako nastaviti film poslije te genijalne scene, kužiš.

Danas bih ih stavio na kraj filma, bez obzira na dramaturgiju. Onda je bila zafrkancija kao da ih izbacim van i ja sam ih fakat izbacio van.

Foto: Marija Laća

0