‘I’m Thinking of Ending Things’ je Netflixov najtrippy film ikad koji nas je frustrirao, šokirao i oduševio

Kad smo saznali da novi film Charlieja Kaufmana (‘Eternal Sunshine of the Spotless Mind’, ‘Becoming John Malkovich’) dolazi, ni manje ni više nego na streaming servis, tog smo trenutka počeli odbrojavati do premijere.

Nakon dva sata i 15 minuta, koliko traje ‘I’m Thinking of Ending Things’, znali smo gotovo jednako o filmu kao prvi put kad smo čuli za nj. Jer Kaufmanovo filmsko umijeće pričanja priče nije izravno, linearno niti jednostavno, ali to ne ostavlja apsolutno nikakav trag na to koliko je genijalno.

Film u kojem ćete uživati, ako se spoilate ranije

Dok od spoilera inače bježimo koliko nas noge nose, ‘I’m Thinking of Ending Things’ jedan je od onih filmova kod kojih ćete profitirati ako se pošteno spoilate prije gledanja. Jer tek nakon maničnog guglanja, uslijed ‘što smo mi upravo pogledali?’ groznice, shvatili smo novu, nesvakidašnju dimenziju filma. Radi se o adaptaciji istoimenog romana Iana Reida koji je dovoljno solidan da bi ga Kaufman prenio na ekran i dovoljno apstraktan da se s njim poigra do krajnjih granica.

Scenarist i redatelj upoznaje nas s Lucy (Jessie Buckley), mladom ženom koja upravo odlazi na kratki put s trenutnim partnerom Jakeom (Jesse Plemmons). Odlaze u posjet odnosno na prvo upoznavanje njegovih roditelja. Ona nas vodi kroz priču svojim mislima – koje su na sekundu samo naše, a onda se čini da ih čuje i Jake kad ju nasumično prekine u ključnim trenucima. Lucy i Jake ne hodaju dugo i ona shvaća da nemaju budućnost.

Dok se probijaju kroz mećavu do farme na kojoj je Jake odrastao, čini se kao da su mnogim stvarima izuzetno slični, gotovo kao da su ista osoba i dijele ista sjećanja, a zatim ponovno dijametralno različiti. Kad u konačnici dođu do kuće, nelagoda počinje dosezati vrhunac. Toni Collette (očekivano) i David Thewlis besprijekorno su i uvjerljivo odglumili Jakeove roditelje koji čim uđu u film daju publici do znanja da je nešto ‘pomaknuto.’ U razgovoru s roditeljima Lucy mijenja interese, Jake ju jednom predstavlja kao Louisu, jednom kao Luciu, zatim je pjesnikinja, a onda fizičarka koja ne može smisliti poeziju, nosi ružičasti, zatim plavi kaput i slično.

Kaufman nas zatim vodi u jezive skokove kroz vrijeme; ‘Lucy’ (ako se tako uopće zove) ulazi iz sobe u sobu i nailazi na Jakeovog oca dvadesetak godina starijeg, njegovu majku u 60-im godinama prošloga stoljeća dok je Jake bio klinac, zatim kao staricu i na samrti. Te su scene istovremeno prožete prizorima umornog školskog domara koji tumara školskim hodnicima. Nakon što napuste kuću, Lucy i Jake probijaju se kroz mećavu i nailaze na niz sličnih vertigo momenata koji kulminiraju upravo u školi gdje smo gledali domara.

Čak i kad ne shvaćate radnju, shvaćate nelagodu koja vas preplavljuje

Ne sjećamo se kad smo pogledali film koji je izazvao toliku nelagodu u nama, bez jednog jump-scarea, bez jednog nasilnog prizora. Zvukovi, glazba, reference i dijalog te mimika nadoknađuju svaku konfuziju koju izaziva sama radnja. ‘I’m Thinking of Ending Things’ superioran je u svakom smislu kad govorimo o osjećajima koje izaziva i jedan od najnepredvidljivjih filmova koje smo gledali ove godine. Nije jedan iz Netflixove ‘feel-good’ riznice, štoviše, mi bismo ga odmah strpali u kategoriju psiholoških horora. Psihodeličan Kaufmanov potpis nije neočekivan, ali nikad dosad na ovakvoj razini na kojoj gotovo postaje eksperimentalni film.

Jessie Buckley (Lucy) preuzima ovdje svaku zaslugu svojom izvedbom, a Jesse Plemons (Jake) uvjerljivo ju prati svojom minimalističkom i istovremeno jezivom glumom. Toni Collette, vjerujemo, ne treba ni komentirati. Baš kao ni estetiku filma koja bojama i kamerom doseže novu razinu, što je posebno vidljivo u prizorima u kući.

Što smo, dakle, upravo pogledali?

Knjiga i Kaufmanova ekranizacija razlikuju se u nekim segmentima. Jednom kad smo povezali događanja iz romana i Kaufmanovu verziju, cijeli se svijet iz filma nevjerojatno lako posložio. Naslov sam po sebi krije stvarnost; ‘I’m Thinking of Ending Things’ fraza je koju ponavljaju i Lucy i Jake tijekom filma. Iako ju je lako intepretirati kao ‘razmišljam o prekidu’, ona u stvari može značiti i samoubojstvo. Sve što gledamo; Jakeov karakter koji se konstano mijenja, brojne verzije Lucy i njezinih interesa, njegovi roditelji – sve se to odvija u glavi starijeg domara iz škole koji je, u stvari, pravi Jake i razmišlja tome da si oduzme život. On provodi dane fantazirajući o svom životu kakav je mogao biti, stvarajući imaginarnu verziju žene koju je upoznao na kratko prije 40 godina. Jake, pravi Jake, pati od mentalnih bolesti koje su rezultat cjeloživotne usamljenosti i izolacije od društva, prijatelja i ambicija. Tijekom filma zapravo samo gledamo njegove verzije života i odnosa. Upravo zato Lucy mijenja ime, postaje Louisa, Amy i mijenja interese samo zato što Jake isprobava različite verzije nje.

‘I’m Thinking of Ending Things’ nije za one nestrpljive jer će cijelog filma čekati da se nešto ‘konkretno dogodi’, istovremeno ne shvaćajući da se stvari stalno događaju i mijenjaju; neprestano se slaže mozaik sjećanja i nikad ostvarenih želja. Mnogi će filmu zamjeriti manjkavosti poput predugih i kompleksnih dijaloga ili sporog razvoja radnje, ali one koje Kaufman uspije povesti u um usamljenog i iskreno nesretnog čovjeka na kraju života, zaljubit će se u priču.

Foto: Instagram, IMDb

0