Iva Biondić: Kazališni inovator igra se s Čehovom i publikom i misli da nada za nas ipak postoji

Bobo Jelčić

Kada je prije četiri godine Bobo Jelčić u HNK-u režirao svoj autorski projekt Na kraju tjedna tijekom predstave tu i tamo se jesam nelagodno smijala, ali poslije sam bila jako ljuta na Bobu. Ljuta jer me podsjetio na svakodnevne apsurdnosti, komunikacije izgubljene u prijevodu, sitničave samožive tragedije koje svakodnevno živimo. Likovi u toj predstavi su zatvoreni u svoje mikrokozmose, nervozni i zabrinuti ljudi koji se loše osjećaju i psiho-fizički cijelu predstavu vidno pate. Ovaj puta likovi u Bobinom rearanžiranju Čehovljeve Tri sestre koje od prošlog tjedna igraju u HNK-u u Zagrebu, se, zajedno s publikom, stvarno dobro zabavljaju.

No Maši / Jadranki Đokić je uvijek teško, Olju / Ninu Violić stalno boli glava, a Irina / Iva Jerković, kao i njene druge dvije sestre ugnjetavana obrazovanjem, je strašno umorna od posla. Kažu da žive u ovom P***ovcu i da puno pate. Pa onda pitaju publiku što mi radimo ovdje. Naravno, ne pitaju nas što radimo u kazalištu nego tu u Zagrebu i Hrvatskoj, u ovoj (duhovnoj i kulturnoj) provinciji. Uz autorske intervencije ansambla koji igra predstavu i Bobe Jelčića osuvremenjeni likovi Antona Pavloviča Čehova spretno i nepretenciozno uvlače i publiku u predstavu. Nisam u stanju procijeniti koliko je publika svjesna da se smijemo sami sebi. Voljela bi vjerovati da smo sposobni za nešto više od 120 minuta samoironične samo-analize jer to bi bilo zdravo za duhovno stanje nacije.

Bobo je prošli tjedan za režiju Tri sestre dobio nagradu na 34. Gavellinim večerima za minuciozno izrežirano autorsko čitanje drame Antona Pavloviča Čehova, koje snažnom redateljskom intervencijom postaje ishodište za kolektivnu teatarsku igru propitivanja neprekidno brišući granice između onodobne fikcije i suvremene stvarnosti. Pažljivim seciranjem izvornika, ne libeći se razobličavanja zbilje posezanjem za karikaturalnim, nastaje dinamični situacijski patchwork osebujne poetike i senzibiliteta s uporištem u čehovljanskom ustroju situacije i likova, iz čega nastaje višeslojna predstava koja izvanredno funkcionira na svim razinama – režijski, estetski i konceptualno – a koja, pretvarajući kazališni čin u sukreatorsko iskustvo izvođača i gledatelja u promišljanju tema današnjice, ne propušta istodobno ponuditi i neku vrstu utočišta.

Neću se nikako moći složiti sa žirijem oko ovog djela s utočištem, sve drugo stoji. Naime ja sam se stvarno dobro provela na predstavi. I onda drugo jutro imala neki duhovni mamurluk. Nisam se osjećala kao da mi je itko pružio utočište. Opet sam se pitala što radim ovdje. A onda sam se sjetila da je cijeli svijet danas nažalost (duhovna) provincija. Kako da žalim što ne živim u Americi na čelu koje je pomahnitali lažljivi ružni klaun? Zašto bi žudjela za životom u Dubaiju u kojem je zakonski i socijalno kao u mračnom srednjem vijeku? Ma čak i u Dublinu, koji tri sestre spominju u predstavi, nije neka sreća jer je klima grozna, a i sad će se još udesiti Brexitom. Pa sam onda otišla napraviti intervju s Bobom još uvijek pomalo mamurna i jadna ali ipak zadovoljna što se u ovom P***ovcu još znamo smijati i kreirati neke svoje genijalne mikrokozmose kakva je i ova predstava.

U 21. stoljeću ti po drugi puta istražuješ suvremeno i uvodiš inovacije u teatar na predlošku Čehovljeve drame – što je to tako suvremeno u Čehovu? Što tako dobro korelira rusko društvo iz 19. stoljeća s ovom našom hrvatskom zbiljom?

Suvremeno je to što Čehov stavlja težište na lice više nego na priču. Prvi puta beznadnost, egzistencijalnost izbija iz sam logike lica i prvi put je tako jasna i opipljiva, stvarna, stvari se ne rješavaju, priče se ne završavaju, ostaju otvorene…

Zatim spoznaja da se ništa neće promijeniti i življenje s tim, varljivost i nestalnost javno izgovorenih riječi prema tome i dramskog teksta samog, ideološka frazeologija prokazana kao puko brbljanje, i inače brbljanje kao samo-potvrda vlastite važnosti… – čini Čehova suvremenijim i bližim nama nego dobu u kojem je živio.

Prošle godine si radio predstavu po motivima Fassbinderovog filma „Zašto je poludeo gospodin R?“ u Jugoslovenskom narodnom pozorištu u Beogradu. Kako geo-kulturološki spajaš te komade i publike? Što bi po tom geo-kulturološkom principu danas režirao u Ljubljani a što u Sarajevu

Fassbinder je, ja ga tako doživljavam, naš suvremenik. Ta sitna razlika od nekoliko desetaka godina, jer taj film je snimljen 69-te, ne predstavlja nažalost nikakvu veliku razliku. On se pita nad liberalnim kapitalizmom u post-ratnoj Njemačkoj na sličan način kao i mi danas. To čak nije ni analogija – to je isto. Sistemi manipulacije čak i vokabular, frazeologija. Isto. Jer on se samo progresivno usavršio ostajući na istoj liniji djelovanja, i ne odstupajući ni malo od svojih temeljnih normi. Taj film je dobar sken Sistema-režima u kojem živimo. On se propagandno, deklarativno zasniva na pojedincu i brizi za njega , a zapravo ga studiozno uništava.

U Ljubljani ne znam, u Sarajevu znam ali neću reći da ne odam jer ću to možda i raditi.

Da li je tebi, kao i nama, pun k*** ove provincije? Imao si internacionalnog uspjeha i kao kazališni i kao filmski redatelj i autor. Zašto nisi otišao iz ovog P***ovca?

Jest! Pun mi je k! Kome nije?! Čak i oni koji tvrde da nije tako – ja im ne vjerujem više. Ta rečenica naiđe na opće odobravanje manje ili više kad god se izgovori. To postaje nekako amblem cijele predstave.

Zato što mi je jezik bio važan, i autentičnost iz koje on proizlazi. Ja sam radio dosta i radit ću vani, bez daljnjega, ali osjećaj da radim na svom jeziku, u ovom poslu kojeg ja radim a kojega je jezik možda najvažniji dio, je nezamjenjiv. Topao kao osjećaj doma.

Kaže Maša / Jadranka Đokić u predstavi da izgledaju kao neko provincijalno kazalište – jesi li to želio grubim svjetlom, otrcanom scenografijom, second-hand shop kostimima?

Zapravo, više sam htio prenijeti njihov osjećaj nemoći spram vlastitih ambicija i nemoći da bilo što promjene, sa željom da budu bolji, i u tom slučaju, u kojem Jadranka/Maša to govori – da nešto pošteno odigraju, kako se to čini na pravim scenama s pravom scenografijom; da barem liče na neko ozbiljno kazalište, ali im eto to ne uspijeva , pa to imaju potrebu podijeliti s publikom, samoironično i tužno u isto vrijeme.

Kao i u prošloj predstavi koju si radio u HNK opet je na sceni neki otrcani, ružni namještaj, neke likove opet gutaju sofe. To je iz neke tvoje noćne more ili?

Ružni otrcani namještaj je svuda oko nas, bez obzira koliko je skriven vanjskom glazurom, fotelje i trosjedi na kojima se predugo sjedi, čije je sjedalo uleglo a nasloni se izlizali. Taj namještaj umanjuje volju za bilo čim, a podižu stupanj lijenosti na zavidnu razinu. I on simbolički ali i stvarno pokrivaju sve prostore naših života. Taj osjećaj čovjeka koji sjedi u fotelji i ne poduzima ništa – to je ta provincija.

Publika se puno smije na ovoj predstavi. Čini mi se manje svjesna da se smije sama sebi i svom stanju nego što je toga bila svjesna kod tvoje prošle HNK produkcije. Jesi li želio olakšati probavljanje teških tema ovog puta ili se to na neki način desilo tijekom rada na predstavi i uz intervenciju publike?

Smijeh je dio sastavni dio kazališta. Mislim da danas više nema prostora za klasične žanrovske oblike, specijalno u kazalištu kome je uslijed poplave raznih drugih sličnih sadržaja od interneta do tv serija ostalo premalo manevarskog prostora. Direktnost djelovanja i ironija naspram vlastite nemoći su jedna od njegovih moćnih oružja. Da tako kažem to je moj uobičajeni postupak, posebno kad radim neko klasično djelo. Uz kritičnost koju imam prema njemu, tj. dramskom tekstu, i prema društvu koga taj tekst problematizira smijeh se nadaje samo kao logičan pratilac.

Naše suvremeno stanje metaforički definiraš kao permanentnu glavobolju, požare koji bukte, zgodno ovih dana dođe i paralela duhovne južine, „no pasaran“ je ironični poklič mirenja sa sudbinom… I ja se u zadnje vrijeme često osjećam kao da su mi izgorjele i nade i vjera pa čak i iluzije pa se ovaj puta nisam naljutila na podsjetnik na stvarnost koji si nam servirao ali daj reci mi čini li ti se da ima ikakve nade ovdje ili je spas jedino u Moskvi/Dublinu/Dubaiju?

Svi bi ti tako odgovorili – ima, ako ima politička platforma za to, a budući da je nema niti se ne naslućuje onda je odgovor – nema. Nestaju ljudi iz starih jezgri poput Dubrovnika, učitelji štrajkaju, čitave familije napuštaju Slavoniju, stvari se mijenjaju iz temelja, a mi se ponašamo kao da se to ne događa. Vlast je ostala bez reakcije, osim deklarativne. Mi smo jedna idealna zemlja sa svim mogućim resursima koja će na kraju ostati bez stanovnika. No nada mora postojati. Zvučat će možda kontradiktorno ali ja predstavu radim upravo zato što mislim da nada iako kolika postoji, inače je ni bih radio.

Pri kraju predstave jedan protagonist iz povijesne pozicije Čehovljevog lika kaže da njima sada nije lako ali da će biti bolje za nekih 200-300 godina aludirajući da je to kada će biti bolje ovo naše današnje vrijeme. Bobo, a da li je nama sada bolje nego što je bilo tim Čehovljevim suvremenicima tamo tada? Ali nemoj me lagati…

To mora reći svatko za sebe i iz sebe, ali naravno da je nemoguć objektivan odgovor. Tko zna kako je nekad bilo? No odgovor suštinski nije ni bitan , ovdje se suština nalazi u pitanju samom, kome čak odgovor nije ni potreban, zanemariv je. Velim, dovoljno se samo zapitati nad svim tim.

Foto: Sanja Tušek

1