O kulturi koja je utihnula preko noći razgovarali smo s Juditom, Mirnom i Dinom, mladim umjetnicima iza kojih je niz uspješnih projekata

Pandemija koronavirusa u nekoliko je tjedana promijenila našu svakodnevicu iz temelja i prodrla je u gotovo sve sfere ekonomije, a nagli udarac zadobila je domaća kulturna industrija. Vrijeme koje smo provodili u kazalištu, u kinu, lutajući knjižarama ili muzejima sad pokušavamo nadoknaditi virtualnim turama, besplatnim filmovima i online predstavama koje su u rekordnom vremenu iznikle u krizi koja nas je zaskočila.

Kazališta i kina računaju ogromne novčane gubitke, a nezavisni umjetnici, koji su najčešće i u normalnim uvjetima u neizvjesnoj poziciji, sada su najugroženiji. Ipak, samoizolacija nas je podsjetila da bi svakodnevicu bez nekog oblika umjetnosti bilo nepodnošljivo zamisliti, a kamoli živjeti.

Scenariji koji očekuju kulturnu industriju su brojni i niti jedan nije siguran. Razgovarali smo s mladim umjetnicima s naše kulturne kulise. Dramaturginja Mirna Rustemović s kojom smo tik prije epidemije u Hrvatskoj razgovarali o predstavi Važnije polovice, filmska i kazališna redateljica Judita Gamulin i autor i dramaturg Dino Pešut, koji zajedno stoje iza popularne ZKM-ove predstave H.E.J.T.ER.I, dali su nam svoju perspektivu na trenutačno stanje u kulturi.

Kako se kultura preko noći transformirala?

U samo nekoliko dana kazališta i kina su utihnula, baš kao i sve ostale umjetničke institucije. Samo na kratko, barem ako u kulturnu ponudu možemo ubrojati virtualne oblike kulture među kojima prednjači teatar.

„Nakon prvotnog šoka i doslovnog zatvaranja kazališta u jedno popodne, kazališta su se vrlo brzo organizirala i na raznim platformama počele nuditi kulturne sadržaje. Tako je i moje matično kazalište HNK u Zagrebu počelo prikazivati online predstave, snimke Filozofskog teatra, produžen je rok za Natječaj za otkup suvremenog teksta do 15. svibnja,  pokrenut je i projekt u kojem umjetnici, kojima je trenutno radni prostor unutar zidova njihovih domova, otkrivaju što gledaju, čitaju ili slušaju te na koji način provode dane. Dakle, aktivno tražimo načine kako se prilagoditi ovom vremenu i ostati u kontaktu sa svojom publikom. Ipak, kazalište je stvar neposrednog doživljaja pa ne može dugo živjeti na online platformama“, komentirala je Mirna koja je netom prije uvođenja svih mjera počela s probama za predstavu Kafka na žalu u režiji Ivice Buljana.

Filmska sfera također je stala. Dok su neke produkcijske kuće dio svog sadržaja ponudile besplatno online, Judita ipak ističe kako su svi oni koji inače žive na filmskom setu sada ugroženi.

„Sva snimanja su otkazana do daljnjeg, ljudi koji žive od projekta do projekta sada su vrlo blizu nule, a ponekad su u pitanju i cijele obitelji. Filmaši se ne zapošljavaju, najčešće su to slobodni umjetnici koji žive od projekta do projekta ili freelanceri bez statusa umjetnika, a zbog niskih primanja velik broj njih nema ušteđevinu. Kako bi prosječni set funkcionirao, bilo da se radi o reklami, filmu, kratkom filmu ili seriji, mora se okupiti od 30 do 100 ljudi, a ne znamo kada će to u budućnosti biti moguće“, objasnila je.

Za kulturu se angažirala Vlada, ali kako brojni umjetnici tvrde: nedovoljno. Ono što neki od nas ne mogu zamisliti, Judita nam je objasnila na opipljiv način.

„U praksi to izgleda tako da ja kao slobodna umjetnica jedne godine ne zaradim niti 30.000kn, sljedeće zaradim četverostruko, a godinu zatim opet ništa. Ako me kriza kao što je ova ulovi nakon ove godine u kojoj nisam zaradila ništa, osuđena sam na potporu od 1.650kn. Srećom pa u ovom trenutku nemam djece. Nesrećom, ja uopće nisam slobodna umjetnica jer kao mlada umjetnica, iako radim već 10 godina u struci, nisam stigla ostvariti uvjete za članstvo. Kao freelancerica, iako radim projekt za projektom, nemam nikakvu ušteđevinu, niti mogućnost da ostvarim potporu države, a trenutno živim od sredstava projekta koji je stopiran zbog lockdowna i ne mogu predvidjeti kada ću ga uspjeti ostvariti.“

Kako možemo pomoći kulturi, ali i nezavisnim umjetnicima i promovirati njihov rad?

Uz crne činjenice koje imamo, interesiralo nas je može li publika pridonijeti ljudima i industriji koja stvara umjetnost. Dino, Judita i Mirna slažu se da ključ drži politika, ali čitatelji i gledatelji imaju određeni utjecaj.

„Situacija je vrlo često nepogodna za nezavisne umjetnike. U vremenima krize samo postanu nešto očigledniji sustavni problemi s kojima se trebalo baviti u vrijeme prosperiteta. Po meni, treba napraviti razliku. Kulturi treba puno novca, ali ne i umjetnosti. I s obzirom na to da ne znamo koliko će dugo ovo trajati, ne mogu predvidjeti baš puno stvari. Ono što mislim da bi u ovom trenutku bilo od pomoći je ne zaboraviti da umjetnici rade i stvaraju, koliko možemo promovirati rad, ljude… To je od izuzetne važnosti. Jer kad se ovo završi, ići će se u spašavanje institucija i njihove ekonomske održivosti i u procesu bi se lako mogli zaboraviti umjetnici. To se događalo i prije ovoga svega. Ne osjećam se ugodno reći kupujte knjige i sadržaje jer bi to značilo da publika treba biti privilegirana. Ono što možemo učiniti u ovom trenutku je biti solidarni, preporučiti, pohvaliti“, zaključio je Dino.

Judita Gamulin: Kultura je nužnost, a ne parazit državnog proračuna

Foto: Matej Jurčević

Solidarnost i pohvale sada su ključne za sve one ‘nevidljive’ koji stoje iza velikih projekata. Judita je apelirala i na one čiji posao trenutno nije drastično ugrožen da promotre opciju suradnje s umjetnicima.

„U ovom trenutku, kada je sistem nerazvijen do mjere da se aktivna pomoć publike ne može ostvariti, jedino što preostaje je da iz ovoga svi nešto naučimo. Na primjer, da je kultura nužnost, a ne sporedni parazit državnog proračuna, da nas se ona svih itekako tiče te da smo se u ovoj krizi svi mi, nakon što smo se namirili namirnicama i toalet papirom, naglo okrenuli upravo kulturi i u njoj pronašli utjehu; da iza Netflixa koji ovih dana gutamo stoje vojske umjetnika te da su ti umjetnici za svoj posao, za razliku od Hrvata, plaćeni pošteno, a isto vrijedi za streaming televiziju općenito, knjige, glazbu i video igre i ostale marginalizirane forme koje trenutno spašavaju naš razum i život čine podnošljivim (umjetnost imamo kako ne bismo umrli od istine, kako nam je Nietzsche davno rekao); da većina umjetnika čije radove sada konzumiramo u ovom trenutku ima velik egzistencijalni problem ili gladuje; da bez ulaganja u kulturu nikada nećemo gledati hrvatski Netflix; da bez odgovarajućih honorara nikada nećemo umjetnicima dati priliku i vrijeme da se razviju; da kad honoriramo umjetnike, ne honoriramo samo njihov rad na projektu (ili nedajbože samo vrijeme koje su proveli radeći na projektu), već i brojne godine iskustva i promišljanja određenih umjetničkih formi; te da, naravno, moramo jednako honorirati muškarce i žene.“

Mirna Rustemović: Ili ćemo se držati zajedno ili lokalne kulture više neće biti

Foto: Sanja Tušek

Kultura će preživjeti, ali samo ako se svi angažiramo, tvrdi Mirna. Navela je niz izvrsnih primjera angažiranja u krizi i podsjetila nas je da postoji tanka granica između toga da je kulturna široko dostupna i činjenice da je to ipak nečiji rad.

„Ili ćemo se u ovome držati zajedno ili lokalne kulture više neće biti. Koliko znam još ne postoji neki generalni fond, ali sve su udruge i društva od kada je počela kriza aktivni i rade kako bi pomogli. Svi sadržaji koji su sada online dostupni su besplatni, a u te projekte je uložen ozbiljan rad pa ako se kriza nastavi ne vidim smisla da takav sadržaj ostane besplatan. Kazalište je oduvijek terapeutski djelovalo i u početku krize pomoglo je ljudima da održe neki privid normalnosti, ali ako se ovo nastavi umjetnici neće moći financijski opstati. Umjetnička društva i udruge mogu donekle pomoći, tako da npr. HDP naručuje tekstove svojih članova iz karantene, a glumci ZKM ih čitaju, web portal drame. hr u suradnji sa Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela i časopisom Kazalište pokrenuo je projekt Monovid-19 u kojem dramski pisci pišu monologe iz pozicije lika u samoizolaciji…Važno je da kultura bude dostupna, ali isto tako je važno razumjeti i da je to nečiji rad. Posljedice krize će se još jako dugo osjećati na nezavisnoj sceni, sve je otišlo korak unatrag, mnoge dogovorene suradnje su otkazane i ne znam hoće li se moći ostvariti.“

Postoji li potencijalna zarada u online kulturnoj ponudi koja je počela cvjetati?

Oprečna mišljenja vežu se za online kulturnu ponudu koja je još uvijek većinom sasvim besplatna. Mala scena je, primjerice, uvela model naplaćivanja svojih predstava kao i Kino Tuškanac koje sada naplaćuje određene filmove. Pitanje je koliko je to sve održivo u ovoj situaciji.

„Bojim se da trenutno ne može, na takvo nešto naprosto nismo bili spremni. Na primjer, jedina konkretna zarada bila bi zarada VOD servisa, a da bi takav servis bio održiv i mogao hraniti autore, potrebna su mu primanja u obliku naših mjesečnih pretplata. Hrvati nemaju veliku kupovnu moć te, ako već plaćaju mjesečnu pretplatu na VOD, razumljivo je, radije biraju Netflix ili HBO. Možda, kroz nekoliko godina, uspijemo uspostaviti VOD platformu koja će proizvoditi vlastiti sadržaj i zatvoriti vlastitu financijsku konstrukciju od koje bismo mogli živjeti“, ispričala nam je Judita koja, kao mnogi drugi, vide i određen rizik u dijeljenju kulturnih sadržaja besplatno.

 „Ovih dana velik broj institucija, umjetnika, glazbenika, glumaca i pisaca dijele svoje sadržaje online i to besplatno. Istovremeno, njima je to jedini izvor prihoda. Nekad mi se čini da bi, u zemlji kao što je naša, to što sadržaj nudimo besplatno zapravo moglo imati ozbiljan backlash – u našu bi se kolektivnu svijest moglo upisati da je kultura nešto za što se podrazumijeva da je besplatno. Slična se stvar dogodila freelancerima općenito, niske cijene koje postavljamo odredile su financijsku vrijednost naših proizvoda i sada fizički ne možemo proizvoditi onoliko koliko bismo trebali da zaista i zaradimo.“

Dino Pešut: Umjetnost mora biti dostupna svima

U posebnoj je situaciji sada i književnost i čitalačka kultura koju nam je komentirao Dino. S jedne strane, ljudi u izolaciji imaju više interesa za čitanje. S druge strane, brojne su knjižare  zatvorene i novac se sve pažljivije troši. Kako onda i dalje promovirati kulturu knjige i čitanja?

„Mislim da je to vrlo individualno. Nekome u ovom trenutku paše čitati francuski realizam, nekome pomaže RuPaul Drag Race, a nekom trećem butelja dobro rashlađenog rizlinga. Ja smatram da umjetnost mora biti dostupna svima. I stvarno nije vrijeme za promovirati samo vlastiti rad i govoriti ljudima da kupuju. Možemo poticati na čitanje, na gledanje, na razmišljanje i promišljanje umjetnosti. Moja izdavačka kuća Fraktura ima visoko funkcionalni online store. A vidim da i knjižnice rade na tome da unaprijede svoje online sustav i e-knjige. Ovdje nisam pretjerano pametan jer nije baš da se kultura knjige i čitanja nešto naročito promovirala prije naše trenutne situacije. Kao što sam rekao, možda je najviše u ovom trenutku nešto preporučiti susjedima, roditeljima, prijateljima. Ovo vidim kako priliku ne nužno da se razvije neka PR strategija, već iskreni dijalog čitatelja o knjizi. Naravno, to nikome nije zanimljivo jer je nevidljivo i teško da se može dokazati u nekoj excell tablici. Ali takvo je čitanje, usamljena, gotovo nevidljiva disciplina.“

Hoće li ovo stanje promijeniti i način na koji će kultura funkcionirati u budućnosti? Primjerice, hoće li online platforme zbilja zaživjeti i koliko će to onda ići u prilog kazalištu, recimo, kad se stvari vrate u normalno stanje?

„Vjerojatno će kazališta morati prilagoditi svoju produkciju, a program u idućoj sezoni popuniti manje tehnički zahtjevnim predstavama za koje će biti dovoljni samo resursi matičnog kazališta. Mislim da je to i prilika da institucionalna kazališta pomognu nezavisnim umjetnicima te program dodatno prilagode tome da promoviraju domaće umjetnike. Možda će se cijela iduća sezona temeljiti na repriznim naslovima, uz nove sadržaje u kojima će biti ograničen broj gledatelja, što je HNK-u u kojem ima preko sedamsto mjesta sigurno izazov. Trenutno nitko ne zna kako će nam život izgledati pa ćemo se trebati prilagođavati u hodu“, ukazala je Mirna.

Budućnost ‘online kulture’ teško je predvidjeti, ali Judita smatra kako umjetnost nije stvorena za takve male kulise.

„Kazalište nije napravljeno za YouTube i ništa ne može nadomjestiti osjećaj koji ostvaruje prisutnost u kazališnoj dvorani, filmovi nisu napravljeni za televizore i 13-inčne laptope, a skulpture su bez prostora tek polovične i njihovu fotografiju na internetu možete samo lajkati. Za kazalište kao instituciju se ne bojim, kazalište nema razloga za strah od interneta, umjetnost se može bojati samo virusa i gladi glumaca, scenaca, rekvizitera, rasvjetljivača, biljetera, redatelja, producenata, kostimografa, scenografa, snimatelja, tonaca i ostalih radnika“, tvrdi Judita.

Ipak, Dino tvrdi da je o budućnosti cijele industrije teško raspravljati i da će vrlo vjerojatno različite discipline morati i različito reagirati.

„One discipline koje trebaju javne prostore poput kazališta ili muzeja su sada pod pritiskom. Treba pronaći načina da se solidariziraju sa svojim umjetnicima i da ih ne ostave spašavajući vlastite sezone i ambicije. Pisanje je dosta dobro prošlo jer je čitanje eto zgodno i za kućnu samoizolaciju. Isto vrijedi i za razvoj novih platformi. Naprosto će neki mediji i discipline bolje reagirati i adaptirati se. Mislim da je dobar trenutak za podcastove, za kreativne ljude koji se mogu snaći u do it yourself produkciji, sjajno vrijeme za komediju. Ovdje opet treba vidjeti imamo li išta od javnih resursa što bi nam moglo pomoći. No, za sve te neke preinake treba imati ljude s jakom voljom i ambicijom koji su spremni na solidarnost. Ja se nadam da smo nešto naučili iz globalne ekonomske krize od prije desetak godina.“

Umjetnost nas u izolaciji spašava: hoćemo li to uvidjeti i kad pandemija prođe?

Posljednjih smo se tjedana najviše okrenuli glazbi, filmovima, serijama, manijakalno pratimo profile likovnih umjetnika i ‘gutamo’ knjige koje nam mjesecima stoje na policama. Iako kritična, ova nam kriza može pokazati koliko je umjetnost vrijedna. Možemo li očekivati bolji tretman prema umjetnicima, umjetničkim organizacijama i umjetnosti općenito? 

„Srećom, ne bavim se politikom pa ne moram o tome razmišljati. Skeptičan sam, ali sam odlučio da ću biti optimističan. Vjerujem da ovo može biti dobra prilika da umjetnici promisle vlastitu umjetnost i poziciju u društvu. Sada su neke međunarodne i tržišne ambicije svedene na minimum. Pokazalo se da je to plodno tlo za zanimljivu umjetnost. Imamo tehnologiju i stanovitu publiku koja nam omogućuje da umjetnički rad dođe do onih koji ju u ovom trenutku trebaju. O tome razmišljam“, poručio je Dino i nadodao da ne treba zanemariti javne servise i resurse koje imamo, kao ni društvenu odgovornost umjetnika koja je nerijetko u sjeni toga koliko je prodano knjiga, ulaznica i sličnog.

„Optimist sam i nadam se da će ova kriza ukazati kako se mora ulagati u kulturnu politiku, ali povijest nas nažalost uči drugačije pa nisam sigurna da će se politika promijeniti u pozitivnom smjeru. Umjetnici će se ponovo morati sami organizirati kako su i do sada radili, solidarno pomažući jedni drugima“, dodala je Mirna.

Bez kulture ne ide – ni u normalnoj situaciji ni u žaru krize jer je ona mnogima od nas puno više nego samo izlazak u kazalište ili kino.

„ Ne znam koliko je umjetnost važna ljudima. No, postoje oni kojima je ono prijeko potrebna i dio života. Ako redovito ideš u kazalište, vidiš da je to veoma raznolika grupa ljudi, različitih klasa, spolova, rodova, seksualnih orijentacija. To se ne smije zaboraviti. I ja stvarno ne želim da se umjetnost nakon i za vrijeme ove krize elitizira jer mi ništa nije dosadnije od ideje povratka nekih salonskih sjedeljki“, zaključio je Dino.

Foto: Privatni album, Matej Jurčević, Sanja Tušek

0