Hrabrost kao svakodnevica: Ivana Kalogjera dokaz je da mali čovjek može biti pokretač velike promjene

Susret sa smrću i ozbiljnim bolestima tema je koja mnogima izaziva nelagodu i strah, no za našu sugovornicu, novinarku, predsjednicu udruge Nismo same i dobitnicu priznanja Zagrepčanka godine, to je svakodnevica. Ivana Kalogjera kroz svoj rad pruža podršku ženama oboljelima od raka dojke, otvarajući prostor za priče o hrabrosti, borbi i nadi.

Iako se svakodnevno suočava s teškim iskustvima, gubitkom dragih ljudi i vlastitim izazovima na putu ozdravljenja, Ivana uspijeva pronaći snagu i inspiraciju te pokazuje da pojedinac s iskrenom željom za pomoći može pokrenuti promjene koje odjekuju daleko šire od osobne priče. U ovom intervjuu razgovaramo o njezinoj misiji, svakodnevnim izazovima i radu udruge koja ne poznaje pauze, ali ni gubi vjeru u zajedništvo i podršku.

Zbog onih koje su otišle

Morali smo se zapitati odakle dolazi ta snaga koja pokreće i nosi, ne samo nju nego i sve one kojima svakodnevno pomaže.

Cijeli dan razmišljam o tome. Danas bi bio rođendan jednoj mojoj mladoj prijateljici, koja nas je napustila. Imala je malog dečkića koji je tad možda imao dvije, tri godine. I kad je Ivona otišla, ja sam se bila potpuno raspala. I toliko je se puta sjetim. Dala sam si u obvezu da taj projekt na kojem smo radile prije njezine smrti realizira. To su užasno teški trenutci. Ja sam putem izgubila i Ljiljanu, i Maju, i baš jako puno dragih prijateljica…

Ako bih sada potonula u depresiju, mislim da to ne bi bilo dobro. Pokušavam balansirati između tih osjećaja koji su užasno teški. Evo kažem, danas cijeli dan razmišljam da bi Ivoni bio rođendan, da bi negdje otišla, da bismo popile piće, da bih joj odnijela cvijeće… Ali, i zbog Ivone i zbog tih žena koja su otišle, ja nekako mislim da je naša misija da mi to radimo, otkriva nam Ivana.

Kad posao nosi težinu, a srce ne odustaje

Iako njezin rad donosi osjećaj ispunjenosti i smisla, on sa sobom nosi i veliku težinu. Pomoć drugima u trenucima bolesti zahtijeva snagu, ali i razumijevanje okoline, a toga ponekad zna nedostajati. Upravo o toj drugoj, tišoj strani rada s oboljelima, o umoru, nerazumijevanju i borbi da ostane prisutna i snažna unatoč vlastitim izazovima, naša sugovornica govori iskreno i bez uljepšavanja:

Mene ovaj rad ispunjava, ali priznajem. nekad mi je previše. Previše mi je toga što ljudi ne razumiju da smo i Goranka Perc i ja, onkološke pacijentice. Nekad su ljudi užasno sebični. Nekad bih od svega odustala zbog toga. Imam tisuću uspona i padova, još uvijek sam na terapiji. I onda želim reći: ‘Halo, ljudi, ja sam isto osoba sa svojim problemima. Sa svojim potrebama’. Mnogo puta me to nepoštivanje dovede do ludila. Pitam se ‘Što mi ovo treba u životu?’, a onda opet nekako pronađem neku snagu u sebi.

Promjene koje odjekuju daleko šire od osobne priče

Iza svake uspješne inicijative stoji priča o upornosti, vjeri i hrabrosti da se krene od ničega. Naša sugovornica dokaz je da i pojedinac, bez velikih resursa, ali s iskrenom željom da pomogne drugima, može pokrenuti promjene koje odjekuju daleko šire od osobne priče. Govoreći o svojim počecima te inicijativi Nisi sama – ideš s nama!, prisjeća se trenutaka kada nije imala ništa osim volje i potpore bližnjih, a upravo iz toga izraslo je nešto veliko.

To je meni kao građaninu velika satisfakcija. Da je nešto što sam pokrenula iz ničega, baš ono iz ničega, danas veliki projekt. U vrijeme kad sam bila na dnu, bez posla, bez prihoda bez primanja… Željela sam svojim životnim iskustvom prenijeti i pokazati sustavu da je to nešto što nedostaje. Mislim da sam pokazala da zapravo ne treba nikad odustati, da mi kao mali ljudi možemo biti neki pokretači promjena u svijetu, priznaje Ivana.

Sustav, srž problema

Kada se govori o sustavu zdravstvene skrbi, posebno onkološke, neizbježno se nameću pitanja – Jesu li se stvari pomaknule nabolje? Ima li danas više razumijevanja, brige i učinkovitosti u pristupu pacijentima koji prolaze kroz jedno od najtežih životnih razdoblja?

Ne, mislim da je gore nego što je bilo kad sam se ja liječila. Ako uzmem da je deset žena koje dođu kod nas u udrugu, njih osam do devet, sve riješilo preko veze. Tu i tamo se nađe netko koji je uspio redovnim putem na vrijeme obaviti ove pretrage. Nažalost, liste čekanja su užasne, sve se jako dugo čeka. Da, čak i za onkološke pacijente kojima bi sve trebalo biti dostupno. Sve to stvara osjećaj frustracije, bespomoćnosti i nerazumijevanja, a iako bi sustav trebao biti organiziran tako da olakšava život bolesnima, praksa pokazuje suprotno, otkiva naša sugovornica, dodajući:

Znači, mi ne govorimo protiv liječnika, mi imamo divne liječnike. No jednostavno sustav nije organiziran. Ja mogu napraviti neke male pomake kao građanin, ali ja ne mogu promijeniti sustav.

Učiniti ih vidljivima

Ali je li društvo, s druge strane, postalo svjesnije? Čini se da ipak ide na bolje. Danas sve češće svjedočimo raznim inicijativama, poput Pink month, mjeseca posvećenog borbi protiv raka dojke, kada gradovi poprimaju ružičaste nijanse, a mediji i društvene mreže preplavljuju poruke podrške i pozivi na preventivne preglede..

Možemo primijetiti da prije pet godina to nije bilo toliko izraženo, da tako kažem, bile su neke manje akcije. Mislim, to možda i je s jedne strane marketinški obojeno, ali opet daje određenu platformu da se zapravo može govoriti o nekim temama o kojima je možda, ili teže govoriti, ili ljudi ne vole govoriti. Takve kampanje jako doprinose tome da ljudi više brinu, ali ja bih rekla, još uvijek nedovoljno brinu o svom zdraviju, otkriva Ivana, naglašavajući važnost preventivnih pregleda.

Nekada se o raku govorilo tek kad bi pokucao na nečija vrata, kad bi postao osobna priča, bol u krugu najbližih. Danas, sve više, postaje glas zajednice. Ljudi čuju, vide, razumiju. Kao novinarka, Ivana je osjetila da je njezino poslanje dati tim ženama prostor, učiniti ih vidljivima.

Nepokolebljivo poslanje

Znam puno žena koje su tajlile bolest u strahu od stigmatizacije. Primjerice, u manjim mjestima ljudi su znali upirati prstima u žene koje boluju od raka, da ih ne bi slučajno dodirnule i zarazile. Imamo još puno posla što se tiče podizanja svijesti. Pokušavamo jednostavno skrenuti pažnju na to da je rak bolest koja ne bira. Ne bira ni dob, ni porijeklo, ni socijalni status…, zaključuje naša sugovornica.

Trenutačno rade na novoj knjizi, a plan je da se njezin sadržaj eventualno prenese i u predstavu. Iako su projekti još u fazi dogovora, vjeruju da će to biti sjajan dodatak njihovom radu. Istovremeno, prioritet im ostaje osigurati kontinuitet udruge. Nakon tri godine podrške NZRD-a, slijedi pauza, a troškovi ostaju visoki. Iako su ostvarili dva velika EU projekta, nema otvorenih natječaja na koje se mogu prijaviti, pa traže nove načine održivosti. Kako bi podršku učinili dostupnijom, pokrenuli su i novu stranicu za donacije.

Borimo se na sve moguće načine, priznaje Ivana. Nismo same tako nastavlja svoj rad bez odmora, jer misija i potrebe zajednice ne poznaju pauze, a njihova predanost svakom novom projektu i svakoj novoj priči ostaje nepokolebljiva.