Kad su prije gotovo tri godine Sarah Josipović i Jan Jerič krenuli u svoju PLACe Market avanturu, nisu mogli slutiti da će njihova ideja postati jedno od najživljih i najvoljenijih gradskih događanja. Danas je petak na placu dio urbane rutine. Uz vrhunske chefove, lokalne proizvođače i tisuće posjetitelja, PLACe Market je prerastao u mnogo više od festivala hrane – on je postao mjesto susreta, zajedništva i atmosfere koju je teško opisati riječima.
Sarah i Jan projekt vode zajedno, balansirajući posao i privatni život, uz dvoje male djece koja su od prvog dana dio cijele priče. Njihov entuzijazam, emocija i ljubav prema gradu jasno se osjećaju u svakom petku na placu. Ulovili smo ih, logično, u petak na placu, u finalnim pripremama za početak još jednog izdanja PLACe Marketa.
Otkrili su nam koliko ih veseli što su uspjeli stvoriti naviku u gradu, priznali s kojim se izazovima bore, koliko sami uspijevaju uživati u svojim festivalima – te kako očekuju da će ih vlastiti projekt nadživjeti.
Journal Intervju: Sarah Josipović i Jan Jerič
-
Gotovo tri godine PLACe Marketa su iza vas. Kad pogledate unatrag, koji su ključni trenuci koji su vam potvrdili da ste na pravom putu?
Svaki petak kad vidimo tu pozitivnu energiju kod posjetitelja, svaki feedback koji dobijemo – “grad ponovo živi”, “hvala što ste nam napravili mjesto za druženje”, “ovo je Zagreb kojeg poznajem”, “jedino mjesto u gradu gdje idem”, “dođem ovdje sam i sretnem hrpu poznatih”. Zatim komentari ugostitelja, vrhunskih chefova, koji nas sami pitaju: “kad ću ja sudjelovat, zovi me… “ Svaki taj komentar, svaka poruka koju nam se ljudi i koji nas ne poznaju potrude napisati su nam znak da smo na pravom putu. Jednostavno od prvog dana, feedback je isključivo pozitivan, ljudi ne žele ići doma, nekad nakon svega dođemo doma i sa suzama prepričavamo ljude i situacije, to nas drži da izdržimo ponekad naporan tempo, petak Zagreb, subota Split.
-
Je li vas iznenadio način na koji su vas posjetitelji i izlagači prihvatili te koliko je PLACe Market postao sastavan dio gradske kulture?
Sarah: I je i nije, ovaj projekt je naša “beba”, u njega vjerujemo svim srcem od samog početka. Možda čak malo više ja nego Jan, doslovno sam prije 12 godina rekla kad sam bila u Ljubljani na sličnoj manifestaciji – ovo ću napraviti u Zagrebu. Opet, tu je mali milijun faktora koji se moraju poklopit i nikad ne znaš hoće li Zagrepčani, a onda i brojni turisti u kojoj mjeri nešto prihvatiti. Svaki petak ponovo, iako nam je sada već treća godina i odradili smo skoro 60 petaka, ja razmišljam o tome znaju li ljudi da se i ovaj petak jede na placu, idu li možda ovaj petak negdje drugdje, što još ima u gradu i jesmo li dovoljno izreklamirali. Ali pokazuje se da je WOM (word of mouth) najjača promocija. Ljudima je jednostavno na PLACe marketu predivno i to podijele s prijateljima i ta se pozitivna energija samo umnožava. U ove tri godine na PLACe marketu sam srela ljude iz svih faza života, neke koje nisam vidjela i po 20 godina, to je nešto predivno i ponosna sam što smo postigli.
Jan: Iskreno, ja sam na samom početku bio skeptičan s ugostiteljske strane, ali kad su nam renomirani chefovi počeli govoriti da žele biti dio Dolca i tog “šušura na tržnici”, znao sam da će sve biti top. Ali iskreno, nismo očekivali da će sve skupa tako brzo postati dio rutine – da će ljudi govoriti „petkom idemo na Dolac“ kao da je to najnormalnija stvar. To nam je najdraže – što smo stvorili naviku. I za posjetitelje i za izlagače, koji nam se stalno vraćaju.
-
Što smatrate svojim najvećim uspjehom u ovom razdoblju? Na što ste posebno ponosni kad je riječ o unapređenju gastronomske scene, lokalne zajednice i podrške izlagačima?
Nedavno smo bili u nekom kvartu u Zagrebu, ispred nekog restorana, prilazi nam gospođa i kaže: “Ja bih vam se samo zahvalila. Zahvalila za sve što radite za Zagreb, da od njega radite što zaslužuje biti, metropola, dali ste nam nadu, malu iskru da grad, naš Zagreb i dalje živi.”
Naravno da nas je to dirnulo do suza. Ljudi jednostavno prepoznaju tu emociju, emociju koju mi imamo spram grada, spram tržnice. PLACe market za nas nije samo posao, i zato je uspješan. PLACe market je moja baka zbog koje imam emociju spram tržnice, a onda i svačija baka, PLACe market su naši gradski prijatelji koji iako su odselili nekoliko tisuća kilometara se vesele doći u Zagreb da ga posjete, PLACe market je sva hrana koja nas podsjeća na djetinjstvo, PLACe market su i naši, danas bi rekla – prijatelji ugostitelji, kao i naši prijatelji gosti jer se mi, i dalje, nakon tri godine osjećamo kao da su svi posjetitelji naši gosti u našem dnevnom boravku. To je emocija koja se ne može fejkati i ne može se kupiti. I to su ljudi prepoznali, kako posjetitelji, tako i kolege ugostitelji.
Svakako smo ponosni smo što smo oživjeli grad na jedan poseban način, što smo postigli da se o tržnicama priča, da postaju relevantne kao mjesto druženja, što su nam se u ove tri godine pridružili razni renomirani i najbolji hrvatski ugostitelji kada god su to mogli, što kroz naš projekt lansiramo brojne druge gastronomske projekte/restorane/bistroe koji tek dolaze. I za kraj – što smo pokazali da street food u Hrvatskoj nisu samo kobasice i burgeri. Naravno, posebno smo ponosni što je premisa #petkomjedemonaplacu postala poznata jednako kao i sam projekt.
-
Kako se, nakon tri godine, promijenila dinamika između vas dvoje – poslovno i privatno – posebno uz dvoje male djece?
Od prvog dana guramo zajedno. Lagali bi kad bismo rekli da smo danas bolje organizirani nego prije tri godine. Mislim, svakako jesmo u hrpi stvari, ali onda se pojave nove. Ali kao i sve, većinu toga rješavamo sa smiješkom, uz pokoji možda nervozan ženski komentar, da Janova nekad pretjerana opuštenost ostane u balansu. Svaki od nas ima svoje jake strane, i privatno i poslovno, i sve dok se pokrivamo međusobno, sve je super.
-
Što ste naučili o sebi kao paru; koji su osobni izazovi, ali i snage izašli na površinu?
Pa sigurno da smo zajedno najjači i naravno da je sretna i zadovoljna žena recept za sretan i ispunjen život. Kažemo, uvijek u svakoj situaciji, jedno od nas potegne, jedno bude smireno, jedno bude odgovorno za posao, jedno bude tu za djecu. Sigurno je najveći izazov u današnje vrijeme usklađivati privatno i poslovno. Malu djecu i njihovih hrpu obaveza i aktivnosti, s vlastitim društvenim životom, svime što svakodnevica donosi, kućanstvom i onda još i poslom. Ali većini je tako, valjda je to dio odraslog života. Pronalazimo sreću u svakom danu, u svemu oko nas i ne fokusiramo se na ono što nam je teško.
-
Koji su dijelovi organizacije festivala i dalje izazovni, a u kojim segmentima ste postali sigurniji i učinkovitiji?
Rad s ljudima je uvijek izazovan, svaki dan ispočetka. Da stvari stavimo u neki kontekst – svaki petak na Dolcu bude recimo 150 ljudi koji moraju sve očistiti, pripremiti i koji se moraju montirati u manje od 2 sata. To je jako puno različitih osobnosti, privatnih problema, života i tuđih svakodnevica. Svi oni u jednom momentu imaju neki kontakt s nama. To je zahtjevno, nekad nam iscrpi energiju pa se malo maknemo u okolne kafiće, nekad dođeš doma i otpustiš tu težinu sa suzama. Ali opet, to nisu nikakvi posebni izazovi.
Sarah: Ja osobno najviše ne volim tu nepredvidivost s vremenskom prognozom. S tim se nosim najteže, lako mi je kad je najavljena kiša, ali kad nije najavljena, mi sve montiramo, a ona padne, e to mi je oduvijek nešto za što mi treba koja rakija. S druge strane, sve drugo, više manje, jer uvijek ima nepredvidivih situacija, ide kao po špagi. Nekad nam se čini da sve funkcionira tako da uopće tamo ne moramo biti…
-
Kako se nosite s izazovom da festival kontinuirano raste i ostaje relevantan? Je li prisutan pritisak da stalno morate dovoditi nove izlagače, organizirati nešto “novo”?
Apsolutno, pritisak je ono što te čini boljim, zato napreduješ. Imamo sreću što je plac sam po sebi živ, što se mijenja, što se mijenjaju godišnja doma, sezone, sezonska hrana, pa time i ponuda. Ugostitelji se također malo rotiraju, pa kad osjetimo da je došlo do nekog ponavljanja, ugostimo u Zagrebu ugostitelje iz Splita, u Splitu one iz Zagreba. Ali kao i sve u životu, iz dana u dan gledamo kako nešto poboljšati… Pozitivna strana je što je ovaj projekt takav svugdje u svijetu, noćni market, nema tu puno mudrosti- osiguraš ljudima mjesto, kvalitetnu ponudu, dobru atmosferu, ali najvažniji dio su zapravo posjetitelji.
-
Koliko zapravo vas dvoje uspijevate uživati u svemu – pogotovo u samoj atmosferi festivala, jednom kada je sve organizacijski “odrađeno” ?
Kako kad, ali oboje možemo reći da nam je to najdraže mjesto za izlazak u gradu jer i mi ovdje sretnemo hrpu ljudi koje nismo godinama. I naši prijatelji dolaze ovdje kako bi se družili i proslavili rođendane i druge velike stvari, a i ne idemo previše noću negdje drugdje.
Uvijek jedan od nas održava lokaciju, većinom je to Jan koji nakon što sve završi ostaje na demontaži do tri ujutro. Kad se sve postavi i krene, onda imamo mirnih par sati, a kako se bližimo ponoći naše obaveze rastu. No unatoč tome, uvijek sudjelujemo u atmosferi i uvijek pratimo sve što se događa. Ali opet, gosti su ti koji, naravno uz tipa DJ-a i sve ostalo, čine atmosferu i mi baš volimo svoje goste, našu publiku… Mnoge smo s godinama i upoznali upravo na placu jer su redoviti posjetitelji…
Kad se sve postavi i krene, onda imamo mirnih par sati, a kako se bližimo ponoći naše obaveze rastu. No unatoč tome, uvijek sudjelujemo u atmosferi i uvijek pratimo sve što se događa.
-
Kako biste usporedili atmosferu i odaziv u Zagrebu i Splitu? Koje su sličnosti, a u čemu publika reagira drugačije?
Ugostitelji iz Zagreba se vesele ići u Split jer se tamo sve čini intimnije, pazar je u drveću, uz more skoro, oni iz Splita pak žele u Zagreb jer je tu sve veće i drugačije. Oboje je posebno, splitski ugostitelji su po nama još interesantniji s hranom za jednu razinu, što je logično jer su količine manje, a i zaista smo dolje, s obzirom na to da traje samo nekoliko puta, okupili neka od najvećih imena.
-
Gdje vidite PLACe Market za još tri godine? Razmišljate li o novim smjerovima, možda novim lokacijama ili proširenju?
Ideja je puno, vremena uz obitelj i malu djecu je malo. Sigurno ćemo dogodine odraditi pop-upove u nekim gradovima, gostovanja koja planiramo od prve godine. U planu su neki spin off projekti, ali planove nikad ne treba otkrivati. Svakako za tri godine vidimo da i dalje jedemo petkom na placu, a ako se ostvari barem dio onog što planiramo u idućih deset godina, bit će sjajno. Od ovog projekta očekujemo da će nas nadživjeti.
Ako se ostvari barem dio onog što planiramo u idućih deset godina, bit će sjajno. Od ovog projekta očekujemo da će nas nadživjeti.
-
Imate li neki poseban ritual pred početak festivala, nešto što vas smiruje ili pak “nahajpa” za taj dan?
Taj dan je dosta bitno da se maksimalno naspavamo, eliminiramo druge obaveze jer je taj dan plac, osim naravno one vezane uz djecu. Ali nemamo nešto posebno, ako je neki stres, rakijica u kafiću Opatovina uvijek pomogne.
-
Koje je jelo ono kojem na festivalu jednostavno ne možete odoljeti?
Teško je odabrati samo jedno jelo, s obzirom na to da smo veliki gurmani i da se i ponuda konstantno mijenja. Cubano sendvič biramo kad god ga imamo u ponudi, bučnicu na Darling&Shegrts štandu biramo u montaži s nogu ili pak tjesteninu na Al Denteu. Naša djeca uvijek biraju skradinski rižoto iz RougeMarina.
-
Kako Mak i Leni reagiraju na festivale? Smatraju li ih sada već normalnim dijelom obiteljske svakodnevice? Je li im teško biti tamo dok mama i tata rade ili uživaju u svemu tome?
S obzirom na to da su festivali dio njihovog života od rođenja, njima je to sve sasvim normalno. I oni tamo pozivaju svoje prijatelje, tužni su kad preskoče neki petak, pomažu u montaži, nekad malo šefuju, još uvijek nekad malo gnjave, ali puno pitaju, sve ih zanima, shvaćaju odnose i ljude, a Mak je počeo i zarađivati pomažući našim suradnicima i ugostiteljima. Geni su ipak jači od svega.
Foto: Matia Malenica
